Deci detinjstvo
Danas je Svetski dan borbe protiv dečijeg rada. Srbija, naravno, nije ugrožena ovom pojavom savremenog izrabljivanja, jer u njoj teško da i odrasli rade.
Naravno, danas je dan i kada lokalne vlasti treba da se zapitaju kada će da preuzmu odgovornost i preduzmu nešto za decu koja prose na semaforima raskrsnica, koja “obezbeđuju” parkinge i koja su prinuđena da prose sa svojim “invalidnim” roditeljima i poslodavcima po ulicama i kafićima.
Čudo jedno kako to primećuju samo građani. Samo oni koji nisu ovlašćeni da reaguju.
Jedno vrijeme je kod nas sve vrvjelo od malih Roma koji su te na svakom koraku potezali za rukav. Nekako ih u posljednje vrijeme ne primjećujem, očito je grad to uspio na neki način riješiti. Represijom nije, to znam, ali zapravo ne znam što se dešavalo i što se dešava.
Pa, za to je potrebna neka sistematska akcija. Neki plan. Jebiga, plan, treba plan napraviti.
Ovde se time niko ne bavi. Skoro da i to zvuči kao teror. Teror prosjaka i čuvara parkinga. I svi to tolerišu. Da ti klinac “naplaćuje” parking koji ti svakako plaćaš javnom preduzeću, na sat. Ako mu ne platiš, možeš da očekuješ da ti izgrebe auto, na primer.
A semafori su posebna priča. Muka mi je. Posle ih vidiš, kad nakupe koju kintu, nose poslodavcima.
A “pevanje” po autobusima? Nađu što manjeg dečaka i onda ga vode kao životinjicu po autobusima, on odcijuče svoju “pesmicu”, a zatim ide i skuplja priloge. Ako ne daš, dešava se da te namerno nagazi ili udari laktom. Ranije sam nasedala na to tankožično maltretiranje, jer sam pri samoj pomisli da su oni mlađi od mog sina dobijala tahikardiju. Jednom sam se zatekla sa Nešom u toj situaciji. Mama, zašto on peva? Zato da bi zaradio novac da kupi hranu. A zašto onaj veliki koji svira ne radi za platu, kao ti, pa onda nahrani ovog malog? Tada mi je svanulo da je moja plata daleko manja od onoga što oni iznude od nas mekog srca. I prestala da dajem i da imam grižu savesti zbog toga.
Ma ja isto imam s Ivanom problem, on je tako osetljiv na tuđu nevolju. Na bosu i prljavu decu, neprijatno mu je svaki put kada naletimo tako na nekoga, jer zna da neću dati. I onda sto pitanja, a zašto nećeš, pa pomozi mu, pa ovo ono.
I kad shvati, a shvata da na taj način niti pomažemo niti možemo da rešimo taj problem i dalje je manje pragamtičan od Neše, očigledno, jer bi mu bilo lakše da mi ipak damo, a ne da budemo arogantni. Kaže da sam arogantna.
Ma, užas! A zimi tek! One bebice u kartonskim kutijama. ma, jebote, stvarno zašto se to ne rešava!?
Pa nadležni su odgovorni i trebalo bi da odgovaraju, čoveče. A ne da mi progalašavaju slavu grada, jebala ih gradska slava u XXI veku!
A izgleda da je sv. Georgije slava većine gradova i stranaka u ovoj državi. Borska takođe.
Verovatno svi znate, ali ipak su reći, da je “Sv. Georgije ubiva aždahu” jedina freska na kojoj su zajedno predstavljeni zet i tašta
Bane, ja nisam znala za aždahu
ali kad svako malo, kao u Sarajevu, vidis stare ljude, uredno obucene, potpuno pristojne spoljasnosti kako rove po kantama za smeće, e to je tek problem kojim se niko ne bavi.
Jedan jedini put se nisam sažalila nad prosjakom jednog ljeta kad sam bila sama u Budvi sa jednim dinarom i pedeset para u džepu a trebalo se nekako kući vratiti
Sjedila sam na nekoj klupi u starom gradu i malo mi je falilo da počnem urlati zbog ispružene ruke u kojoj je bilo mnogo više novca već što sam ja tad imala
Već sam to Tanji spominjala, ali moram i ovdje, osoba koju najčešće citiram je jedna romkinja koja je u vrijeme tjeranja prosjaka po sarajevskim ulicama u TV anketi izjavila :”Pusti me, živci su mi na nervnoj bazi.”
Ova i bilo koja dražava bi se tim trebala baviti i zaista kako obuvenom djetetu objasniti zašto je drugo golo i boso!Najužasniji su mi prizori kad takvo dijete još doslovno spava na ulici.
Kad govorimo o romima, naravno da treba imati u vidu tradiciju i kulturno nasleđe
# Bane, slava je Đurđic.
Štagod.
# Kriss, i ovde se burla po kantama. Socijalnim problemima se niko ne bavi.
Svim toplo preporučujem studenin tekst o problemu izrabljivanja dece.
Sjećam se mlade ciganke što je s bebom u naručju i troje male djece pogubljenih medju skutovima, išla od vrata do vrata i prosila.
Moja mama, radnica u smjenama, s dvoje djece, brdom kućanskih poslova, ponudi joj izvjesnu svotu plus robicu i topli obrok za klince ako opere prozore u stanu.
Nikad neću zaboraviti izraz njenog lica: da je netko posmatrao sa strane ne znajući o čemu se pričalo, mislio bi da joj je moja mama ispsovala cijelu fameju i popljuvala zemlju po kojoj hoda.
Jenti, onako uvrijedjeno i osupnuto ne bi ni mama Queen gledala kad bi joj netko rekao da su joj šeširi ko konjski “kolači”.
“Peri sama” ofrlji madam, a skutovi joj zalepršaju noseći i ono troje gologuzih i šmrkljavih siročića.
To su bila vremena kad se prosilo ne zato što se nije imalo, već jer je to tradicija nomada.
Danas je to biznis koji vodi prava mafija,a naravno, sve preko ledja djece.
Sjećam se kako su Rumunji prije nekih 3-4 godine pokušali, ovdje u Bavarialandu, s tom fintom. Nisu se pravo ni okrenuli i već su bili u dječjim domovima.
Sad umjesto da prose, obučavaju djecu da kradu. Malih Twistića-dugoprstića koliko ti srce želi…
Tu i tamo se probije vijest kako je ova ili ona banda razbijena, ali nemam neki dojam da se i ovdje ozbiljno bave tim problemom zbog djece, više je to zbog nanesene materijane štete.
Biznis. Ozbiljan biznis. Ali, pošto ovde ne postoji socijalni program, koji je neophodan za korak nakon sankcija, ništa se neće promeniti. Niti će vođe prosjačke mafije biti kažnjavani, niti će se deca zadržavati u insitucijama socijalnog staranja.
Dekada Roma? Bah!