Ma zlato moje – probala sam prešutiti temu. Ovdje je isto ili gore … ne znam. Boriti se? Ne znam.

Sve je organizirano tako da ih se naprosto gura u sve to, da ih se plaši direktno i indirektno, da im se na finjaka zagorčava život.

Kao i uvijek, imam svoju (podužu)priču. Imala sam i kaput na ramenima i nogu u pravcu škole. Koga da meljem tamo?! Učiteljicu i ravnateljicu koje u svemu skupa NIŠTA NISU KRIVE, niti najmanje. I same ne mogu ništa učiniti, već kako se nametne “odozgor”. I stala sam. Za sada sam stala i naša najbolja obrana je neobraćanje pažnje, nedozvoljavanje da nas se zagadi zadojenošću. Eto.

Ma još to da ti kažem: jel’ ti znaš da kod nas vjernici mogu dobiti sakramente jedino ako pohađaju vjeronauk u školi (nema onog u crkvi, zasebnog – sve je vezano na obaveznu školu) ili ako kasnije idu “na tečajeve” i plate tu sramotu koja se vjeri čini na sve načine?
Jel’ ti znaš da moja kći ne pohađa vjersku nastavu, ali mora sjediti u razredu taj sat? Jer van ne smije, jer je sat usred rasporeda, jer nema adekvatnog prostora u cijeloj školi u kojem bi djeca u miru mogla provesti tih 45 minuta i čitati, a da ih se ne ometa?

E pa dođe mi da puknem od muke jer je sve to protuustavno. Ali onda pogledam kćer i shvatim da ih ona ne j… pol posto makar su je smjestili gdje joj mjesto nije.

Mene ovde više brine neustavnost i bezobrazluk.

To, prosto, ne može, dokle god je ova država sekularna i dokle god su nam garantovana prava da svi budemo jednaki.

Ovde nam država lupa šamarčinu i to prepunu prezira i kaže, pravoslavci su jednakiji. Vi ćete učini o pravoslavlju, ali pravoslavci neće učiti o drugim verospovestima.

I, da ne bude zabune – da nisam udajom uzela prezime (koje ovde niko ne ume da izgovori ili napiše kako treba) i veroispovest koja je zapravo u mom slučaju samo formalna, ja bih i TADA ISTO MISLILA po pitanju ovoga. Sve idući na Svetog Jovana kod svog oca. Kapiraš?

Prolazimo to. Zapravo, prošli smo. 3 godine smo “dozvolili” da se vjera našeg djeteta ocjenjuje. Tako je htjela, sa 7 godina je samo željela biti poput ostalih (koji čine neke stvari iz inercije i jer to “tako mora biti”, iz straha da se u njih ne upire prstom itd. itd.). Čitali smo dječju bibliju, pričali o svemu i više nego što je to škola “tražila”. Došli smo do toga da je dijete samo reklo kako ona to “ne može popušiti” i “ne misli glumiti za ocjenu”. Došli smo do toga da je vjeroučiteljica izgubila svaku vjerodostojnost u njenim očima ne zato jer su roditelji tjerali vodu na drugi mlin (i doista sam se krvavo namučila da to ne činim i da zaboravim sva svoja uvjerenja), nego zato jer niti na jedno dječje pitanje (ne njeno, već drugih) nije dala neki djetetu prihvatljivi odgovor. Svi odgovori su se sveli na “u kut, ne budi bezobrazan” ili “ako ne vjeruješ nego pitaš, izađi iz razreda”.
Od ove godine naša je kćer svojom odlukom ponosan “izopćenik”. Ima odgovor na svaku provokaciju: brini se za sebe, moj Bog je moj problem. I nisam joj ja “smislila odgovor”. Slušala je Hladno pivo i njihovu pjesmu “Džepni bog”, pa je sama izvukla tu analogiju.

Drugim riječima: ne brini, sve će to Ivan sam postaviti na svoje mjesto.