Moj mlađi brat Stanko, od nerođenog strica brat mi, dečiji lekar u dalekom Arendalu u Norveškoj, mestu za koje ne bih znala da ne piše u zaglavlju njegovog profila na Facebooku, i koje nikad ne bih videla da ponekad ne ostavi neku lepu fotografiju iz šetnje i ranije sa trčanja (trčiš li još, bratiću?), uredno štampa recepte s ovog bloga i kreira svoj jelovnik.
On je, u stvari, moj omiljeni rođak, iako sam imala već 14 godina kad je on rođen. Inače sam rođena pre svih u porodici, ja mu dođem kao najstarije dete u čitavoj, veoma široko shvaćenoj familiji, to je dosta čudan osećaj izolovanosti od braće i sestara. Kad bi bilo porodičnih okupljanja, ja bih godinama sedela sa starijima, dok su sva moja, uglavnom braća, igrala neke dečije igre, kmečala i dobijala prve bubuljice za stolom za decu. Znate ono, “tamo će sedeti deca”. E, pa ja nisam sedela tamo, nalazeći se između generacije mojih roditelja i njihovih odraslih rođaka, i dečurlije koja je vrištala naokolo. Sedela sam s odraslima, gde mi je bilo jednako dosadno kao i da sam sedela s decom.
Zato mi je bilo teško da uspostavim prisnije veze s braćom, uglavnom braćom – takva familija, koja su se rađala 10, 14, 20, pa i 30 godina posle mene. Ali Stanko je već krenuo u osnovnu školu kad sam se ja zaposlila, i njegovim roditeljima nije bilo teško da dođu na premijeru jedne od glupljih predstava u Somboru, u kojoj sam igrala jednu od dve noseće uloge, sećam se, kao da je juče bilo, komad “Sirotice”, a sirotice smo Tanjica i ja. I onda dođe Stankić i posle premijere mi postavlja ozbiljna pitanja o stilu i žanru, sva ona pitanja na koja ni reditelj nije znao odgovor, pa je zato napravio govno od predstave. I zatraži tekst, da se lično uveri u rediteljsko čitanje, bebac iz petog, šestog razreda, ja se oduševim, otkrijem najpametnijeg malog rođaka kojeg sam ikada imala. I onda je izrastao kao jako kulturan, veoma obrazovan, uporan, hrabar, duhovit i vredan mladić, eto, takav je moj bratić koji živi u sređenoj dalekoj severnoj zemlji, izboru kojem se ne čudim i koji mu je potaman.
I sad on pravi recepte s ovog bloga, tamo u dalekom Arendalu, i ja imam odgovornost da malo dopunim bazu.
Zato je ovo piletina đenoveze, za tebe, Stanko, da mi ne jedeš monotono i jedno te isto. Jeste, opet piletina, ali šta da ti radim, ti makar imaš izbor, a moj muž nema nikakav.
Uključiš rernu na 180 C. Obložiš veliki pleh papirom za pečenje.
Stanjiš bela mesa, opereš, osušiš, tek malo posoliš i pobiberiš, kako voliš, namažeš ih izdašno pesto sosom i poređaš na pleh, evo ovako
Pečeš 30-tak minuta, dok se meso skroz ne ispeče.
Potom izvadiš iz rerne, položiš na svako parče mesa paradajz isečen na kolutove, a preko njega parčad mozzarella sira.
Staviš da se dopeče, tek da se malo otopi sir i to je to.
Služiš uz gomilu sveže salate.
Pa javi
Napomena: dozvoljeno je svim mojim čitaocima da prave ovu super neobičnu i aromatičnu piletinu, i mogu da je zovu kako hoće, jedino se kod nas od sada zove “Piletina za Stanka”.
Uzeti svež bosiljak i nešto manje svežeg lista peršuna, dva-tri česna belog luka, malo maslinovog ulja, so, biber, tek malo, malčice čilija. Sve dobro izblendirati i po potrebi, kap po kap, dodavati maslinovog ulja ako masa nije dovoljno žitka.
Ako pravite malo veću količinu, onda masu sipati u male tegle i preliti je maslinovim uljem, da pliva preko površine. Ulje će održati svežinu pasti i sprečiti da se uhvati buđ. Kada vadite sos, ostatak, ako ga ima, opet prelijte maslinovim uljem.
Ove sastojke staviti u blender: 2 čena belog luka, 8 kašičica iseckanog svežeg bosiljka, 2 kašičice iseckanog svežeg peršunovog lista, 50 gr pinjola, 50 gr pekana, 75 gr sveže rendanog parmezana, 150 ml extra vergine maslinovog ulja, so i biber. Sve izblendirati.
Za tradicionalni način pripreme, sve staviti u drveni avan i lupati dok se ne sjedini.
Comments (13)
i tebe dok se s odraslima dosadjujes.
da nije tako ne bi mi nedeljnji rucak 13.01.13 bio radost dana <3
Usput budi rečeno, mislim da negde među uspomenama imam još uvek i pozivnicu za predstavu. Probam da nađem sledeći put kad sam u NS.
Jasno se sećam stana, pozorišta i kofera za šminku :).
A što se klope tiče, omiljeni su mi nuggetsi za sada.
Ovaj novi (a u svečanom tonu) ima da se priprema u utorak kad mi je slobodan dan. Možda pustim i neki narodnjak. Nije svaki recept sa posvetom ;).
Veliki poljubac.
Pozdravljam svog dragog kolegu sa fakulteta Stanka i zavidim mu na ovakvoj rodbini ;-).
@MamaSaveta, dobrodošla na blog :-) Ovde smo svi rodbina
e, onda shvatih da se ni ja to nikada nisam zapitala :-)
Mislim, super ako je podjednako ukusan u ovoj, manje zahtevnoj varijanti :) Zato i pitam.
Ja nekad stavljam orahe, a završavam sa mnogo parmezana, ali ga ne stavljam u teglice sa parmezanom, već dodajem naknadno. E, sad, meni je kod pesta najlepši ukus bosiljka, tako da meni ne smeta ova osiromašena varijanta. Pronaći ću negde, imala sam, tačan recept za originalni pesto, pa ću ga staviti ovde. Ide i pekan, a ne orasi, da li si kada našao pekan kod nas?
Orasi su, kada sam kopao po netu za receptima za pesto, bili najpristojnija varijanta (odnosa ukusa i cene). A i generalno ih stavljam u (ili na) skoro sve, od kolača do ćurećih bataka :D tako da ih uvek imam u kući.
Jednom sam čak napravio pesto sa FETOM, jer sam suljnuo toliko maslinovog ulja da parmezan jednostavno nije mogao da razbije taj ukus. Skrnavljene, znam.
No, nije mi palo da ga stavljam u teglice - hvala za foru sa uljem odozgo :D
Očekujem originalni recept, čisto da vidim šta mi nikad neće uspeti da napravim :p
Prosto kao Pesto!
http://www.mangiareinliguria.it/consorziopestogenovese/pestogenovese.php