Category Archives: Featured

(s)Vest

fistNije vest kada pas ujede čoveka, već kad čovek ujede psa. Pretpostavljam onda da je vest da je u Novom Sadu pešak udario vozača na pešačkom prelazu.

Lepo. Kroz prozor vozačevog automobila, ovaj valjda nije imao klimu, pa se prirodno ladio i usput, želeći da prođe na svoje USLOVNO desno, požurivao pešake trubom, na njihovo zeleno, da zelenije ne može biti.

Dok jednom pešaku, da l’ mu bilo previše vruće ili previše loših vesti ili dosta da pešači, i lepo mu priđe i kroz prozor ga ispesniči. I razbije vozaču nos.

Protiv pešaka je podneta krivična prijava.

Naš izvor, radio 021, navodi da je pešak građanin BiH, a vozač Novosađanin. Od toga, meni je važnije da pešak ima 25, a vozač 63 godine.

Život i priključenije

Ima li naučnog dokaza da postoji život u Srbiji nakon rođenja u njoj?

Opušteno

Kod nas se ništa iz sveta nije primilo, pa tako neće ni kriza.

nema-frke

Predeo oslikan jajem

U predivno nedeljno osunčano jutro, krenemo niz ulicu po kojoj sija tek malo svežeg, negaženog snega, moj pas i ja, putem prema obližnjem parkiću. Vazduh je čist i miris me podseća na ledene kocke koje sam nekada volela i sve me podseti na njih, čak dozovem u sećanje ambalažu na koju mi je zaličio moj inače odvratan kraj grada.

(Ne odustajte odmah zbog lirskog uvoda jer će kraj biti usran. Pokušavam da komponujem ravnotežu.)

Blesavo se smešim, jer me raznežuje i veseli način na koji moj mali psić, sretan da ne mora više da piški u sebe nakon duge noći, skače na sve četiri kao da je posađen na federe.

Oh, lovac na putu! Pomislim da sanjam i da me je blesava fantazija o ledenim kockama kojoj sam dala oduška, zavela i odvela u neželjenom pravcu, u neki tužan kraj neke od odvratnih bajki kakve nisam čitala svom sinu. Bio jednom jedan. Lovac. Koji nosi pušku. Zato što ide da ubije neke životinje. U ime sporta. Ili hobija. Šta radite u slobodno vreme? Najčešće odlazim da ubijem neku životinju.

I tako se sretnemo lovac i ja. Na putu koji vodi u obližnji parkić. Lovac komplet maskiran za ubijanje, s puškom o ramenu, u maskirnoj uniformi. Stresem se kao, ček sad moram da zapalim jednu, stresem se kao da sam vuk koji je upravo pojeo babu do pola, ali je onda ugledao lovca s puškom te se zagrcnu i babina butna kost mu ode u šre, i viknem: Hektore! Čekaj!

Otkud znaš s tim lovcima po ulici. Ne znaš šta mu je specijalnost. Šta najviše voli da ubija u slobodnom vremenu. Čija krv iz kljoknutog tela mu baš ono, podiže adrenalin. Pfu, miomiđemo se bez krvoprolića. Požurim belom stazom u nedeljno jutro prema parku. Načas zaboravim lovca jer slutim nepriliku. Iza visoke žive ograde koja opasuje parkić vidim rep. Ako vidim rep iza te ograde – javlja mi deo mozga zadužen za sintetizovanje prethodnih iskustava sa trenutnom situacijom – to može da znači samo jedno: Ed je u parku. Ed je doga, odrasloj osobi negde do iznad pojasa, kažu da je dobrica i blentav ali Hektor i ja nismo proveravali. Već vidim šta je ostalo od mojih ledenih kocki na početku ove priče: Hektor je obavio što je obavio dovde, ako je bio pametan da zapiša svaku kuglu i dva ćoška od policijske stanice , a ostalo će morati opet u sebe.

Međutim, Edova vlasnica mi kaže da upravo odlaze jer ih poterala policija. Kako, molim? Ona ista policija koja je bez reči prošla pored lovca s puškom, u sred jutra u kojem sam taman počela da uživam? Ed nema brnjicu, gospođo, zabranjeno je bez brnjice, izazivate opštu opasnost, idite kući, i oni krenuli, malo na moju radost jer će Hektor uspeti da se olakša u celosti i po planu i programu, a malo na moju žalost što policija tako prilježno radi svoj posao. Do te mere prilježno, da zaustavlja auto čim vidi nešto tako strašno, kao što je Ed bez brnjice, uzgredbudirečeno, na kratkom lancu i s ogrlicom koja mu se useca u vrat ako samo poželi da mahne repom.

U parku se igraju deca! Stiže i argument više. Što je istina, mada retko srećem decu u sedam ujutru u parku ali je to ipak opštepoznata i notorna stvar, deca su ukras parkova, parkovi su pluća gradova, ergo. Dete bi, kada vidi Eda na  lancu moglo da se uplaši, a mi to ne želimo, je l’ da, čak ni u sedam ujutru?

I ode Ed, ode i lovac, i ja nastavim da petljam s mislima tamo gde sam stala, ali bezuspešno. Kolikogod da mislim na blagodet jednog mirnog sunčanog belog jutra i dišem duboko svoje ledene kocke, čak ugledah i najminijaturnijeg Sneška Belića, ne višeg od 15 cm ali zato ima i nos od šargarepe, i dva kamena na mestu očiju — jako voolim takve dokaze da planeti ima žvota — nekako mi nevaljala misao stalno nasrće na sliku kako nikad, ali nikad policija nije zastala u rano popodne da rastera maloletnike dok uz igralište sa decom koja su ukras parkova a parkovi pluća grada, vošte gajbe piva, ili zaviju po džoint i pevaju patriotske pesme.

Jebote, to im nije skrenulo pažnju, a moguće da samo ja to primećujem. A možda i fantaziram. Jedna doga fakat može da predstavlja opasnost, otkud znaš kad tako pseto izgleda, kao neko neuhranjenije tele, ali alkohol i droga nisu opasnost ako su za sopstvenu upotrebu. Patriotske pesme su, ofkors, poželjne. Jer, ako loču i drogiraju se u sebi a pri tome imaju sluha da zapevaju i za pojas zadenu, i to poželjan repertoar, onda stvarno ne vidim zašto mi pada na pamet da bi policija trebalo da proširi delokrug svog delovanja i na te maloletnike.

Ili da primeti lovca, s puškom, kako prolazi niz našu ulicu. U zelenoj uniformi, opasan kaišem s rezervnom municijom, šta li, i s puškom o ramenu. Krenuo da ubije nekoga u divno nedeljno jutro. Peške. Mojom ulicom. Sačuvj me bože ako se bude ovuda i vraćao iz lepo provedenog slobodnog vremena. Peške. S krvavom životinjom o slobodnom ramenu.

Jebote, život u Srbiji je bajka.

Na kraju je i Hektor usr’o ovu priču kada je digao nogu na Sneška Belića, izgubio ravnotežu i stropoštao se na malu figuru od snega. Moram hitno da popravim ovaj dan i  Hektorovu psihomotoriku. Napraviću ledene kocke, ili makar varijaciju. Ovaj tekst se i tako više ne može popraviti.

Let’s (s)hit the road again

Evo me! U novoj odeći, kolekcija zima/proleće 2009, uprkos naporima SezamFol Hostinga i zahvaljujući naporu Vesića i mojoj tvrdoglavosti.

Kako i šta se događalo sa suspenzijom za čije neutemeljeno postavljanje je odgovoran moj bivši provajder, uskoro, možda još večeras.

Stay tuned.

Party

- A, odakle poznaješ Dejana i Maju?

- Preko bloga.

- Pa i Peđu poznaješ preko bloga! A otkud Jelena tu?

- Preko bloga.

- Ali, s njom radite?

- Prvo smo se upoznale preko bloga.

- A jesi ti popularna blogerka?

- Bila sam.

- A jesi onda zarađivala milione?

- Nisam, sine, to bi već primetio.

- Pa šta će ti onda ta glupost?

- Pa, izgleda da i nije bila. Stekla sam prijatelje.

Malo li je, u vreme svakakve recesije?!

Društvance

Društvance

Tako nekako teče moj i sinovljev jutarnji razgovor, posle jučerašnjeg druženja kod nas. Tradicionalnog, u Srba je sve što se dogodi i preti da će se ponavljati iako za to nema valjanog dokaza – tradicija.

Zagreb za početnike

kao na dlanu

Kao na dlanu

Put oko Zagreba za dva rezervoara

Zagreb je stvarno super grad. Onako, po meri. Onako, po meri Zagrepčana. Onako, baš grad za svoje stanovnike, koji u predškolskom dobu, umesto Ivice i Marice, čitaju slikovnice sa mapom zagrebačkih ulica, a u školskom, predmet Svet oko nas zovu Nauči sve zagrebačke ulice. Takođe, osnovano sumnjam da svi imaju petice iz ovog predmeta, a da znanje proverava lično gradonačelnik Zagreba, najbolji poznavalac svih ulica, gospodin Bandić.

Ne znam drugačije da objasnim to što nigde nema nijednog putokaza kada jednom dobronamerni turista uđe u grad. Ono što, međutim, turista u automobilu može da primeti, osim savršenih puteva, to je da se Heinzlova i  Radnička cesta pružaju levo i desno, odnosno, desno i levo, zavisi u kom pravcu ste zalutali.

Zagrepčani takođe, dobro potokovani sa ugrađenim GPRS-om u venama, će vam, navigajući vas mobilnim telefonom i na pitanje idem li na ovoj raskrsnici za Vrapče ili Rudeš, reći, ma neeeee, za Špansko, iako nijedan od cela dva znaka na raskrsnici sa kružnim tokom u pet krakova ne navodi gde bi Špansko bilo u odnosu na vašu poziciju.

Zagreb je, dakle, dušu dao za obilizak. Svih delova grada. Jednostavno, mami vas da prođete svim putevima i svim avenijama, pre nego što konačno, iscrpljeni i žedni od sightseeinga ne stanete na neku pumpu u vukojebini i ne kupite mapu grada, pomoću koje shvatate da ste se već isključili iz Zagreba na put ka Ljubljani. Ne znam, možda je to strategija razvoja turizma, kako bih drugačije ikada videla Črnomerec da nisam tražila Cvjetno naselje koje je na sasvim drugom kraju?

Zato mislim da to gostoprimljivo podrazumevanje svega i svačega ima utemeljenje u činjenici da Zagrepčani sisaju majčino mleko i gledaju u mapu grada, i da postoji neka tajna gradska uredba da je nužno da svaki motorizovani turista bar jednom napuni ceo rezervoar na pumpama INA. S obzirom da je božićni domjenak mrtav, neka živi trgovina naftnim derivatima!

Četiri prakirna sprata pod zemljom

Podrazumevajuća organizacija grada nije zahvatila samo opštu kartografiju i saobraćanu signalizaciju, već se u dobroj praksi prenela i na ostale uslužne delatnosti Zagreba. Evo na primer, pokušajte da izađete sa parkinga na -4. spratu vašeg hotela kada se jednom parkirate dole, i to za manje od 40 minuta. Pri tome, pokušajte da zadržite dostojanstvo i odbacite ideju da vas snima skrivena kamera. Uz to, gledajte da vam pođe za rukom da se u 20. minutu ne posvađate sa porodicom, a u narednih deset pokušajte da izdržite da se ne samodetonirate vozeći se u krug pod zemljom. Nastojte i da se ne odreknete automobila pod zemljom, u nemoći da ga isterate.

Ne računajte na ljubazno osoblje hotela pod čijim temeljem ste parkirani kao gost: oni su Zagrepčani, sećate se? , ljudi drže mapu grada i uputstva za izlazak sa parkinga u malom prstu i oni će vam srdačno prećutati sve relevantne činjenice.

Kao što je aparat “na kojem ćete overiti parkirnu kartu” pre izlaska.

Kao što je tajnovito, dosledno neobeleženo mesto na kojem bi bio aparat “za overu”.

Kao što je štura informacija da se aparat nalazi “pored lifta”, sa malom tajnovitom zadrškom kojeg. Od četiri.

Kao što je činjenica da aparat prima samo nekoliko sitnijih novčanica, od kojih je jedna izbačena iz upotrebe 2005.

Kao što je ćutljiv recepcioner, zaposlen 4 sprata iznad vašeg parkirnog mesta, koji će vam razmeniti evre po lošem kursu, ali će biti dosledno nezainteresovan za činjenicu da vam trebaju apoeni u sitnijim novčanicama.

Kao što je recepcioner ćutljiv do te mere, da vam neće reći da parkirnu kartu možete da “overite” i kod njega.

Kao što je, kao što je, a kada otkrijete sve što je, već ćete platiti parking par desetina kuna više nego kada ste krenuli da izlazite.

Eh. Zagreb je tako daleko, da ga može upotrebiti samo Zagrepčanin. Dotle su dogurali.

I još. Proveli smo se fanbladitastik!

Jako sam ono kao

srećna. Part II.

Idem u Zagreb, na Interliber. Kažu da je manji od našeg beogradskog sajma knjiga. Videću, pa ću pričati. Veni, vidi, piši.

Raspored u Zg mi je prenatrpan, isplanirala sam svaki sat. Treba radosno, osim posla, videti sve one prijatelje koje sam stekla, sic!, nakon što smo se razdvojili po državama.

Obično za poklon nosim knjige koje smo izdali. Ne znam da li to isto rade i vlasnici fabrike odlivaka i rezervnih delova ili proizvođači šrafova ili gurtni. Izdavači ponekad da. Ima i onih koji ti lično donesu knjigu koju su izdali, a posle ti poštom pošalju fakturu.

Ima nas raznih. Knjige su razne. Kao i sajmovi knjiga. Jedino suveniri u Novom Sadu nisu razni nego sramotno kičerajski, zato opet mislim, uz ove Sose i Lale i karlovačko vino i bermet, ipak da ponesem i koju našu knjigu.

A šta bih, u stvari, sa ovakvom ponudom vojvođanskih suvenira, nosila na poklon da kojim slučajem proizvodim veštačko đubrivo ili da imam fabriku za uzgoj koka nosilja?

I tako me post spontano dovede do pitanja: šta je vojvođanski i zašto u Novom Sadu nema suvenira osim Sose i Lale i čokoladica umotanih u staniol sa slikom sata na Tvrđavi?