Category Archives: kult.ura!

ako jednom vidiš mariju…

Marija Terezija

Danas je rođendan mom gradu. Ovaj datum mi se čini najvažnijim za istoriju Novog Sada, nije gradska slava, ‘elde, već građanski dan koji obeležavamo zato što je na taj dan, pre 264 godine, Marija Terezija, svojim carskim dekretom koji nije arčila na gluposti, elibertirala grad i proglasila ga Slobodnim kraljevskim gradom.

Slobodnim. Kraljevskim. Gradom.

Lazin salaš oteli (van)zemljaci

Lazin salaš - mesto za zaobići

Lazin Salaš u Novom Sadu - ne preporučujem

Juče smo želeli da ručamo u Lazinom salašu (ulica Laze Telečkog, je l’). Ušli smo u potpuno prazan lokal, recimo da je to još uvek vreme za ručak (nešto posle 15 časova), muž, sin i ja. Smestili smo se desno, uz električni uljni radijator. Prazno.

Konobar je primio narudžbu za piće, ceđenje narandže je trajalo 15-tak minuta, odmah smo se pobojali koliko će tek da traje spremanje obroka, ali nešto drugo nas je zabrinulo: muzika.

Tačnije: MUZKA.

U praznom lokalu bez žamora drugih ljudi, bila je više nego upadljiva, ne samo zato što je bila odvratna i neprimerena.

Knjige za poneti

Sebastijan Bari: Tajni zapis (savršenstva)

Godinama na odmor idem sa knjigama koje mi pripremi Sanje. Onda joj šaljem ljutite ili oduševljene SMS poruke iz sveta, sa različitih obala i meridijana. Poruke iz kupaćeg, iz hladovine, iz mora i morskih plodova. Poruke sa stisnutim usnama ili nakvašene suzama, ja još uvek plačem na dobru literaturu, jelte. Ja sam ona, koju vidiš na plaži kako čvrsto steže korice i guta ono što nalazi među njima. Te, ako je srećna okolnost, telo joj je na visokoj temperaturi naježeno, jer joj je neka rečenica ili piščeva misao ubola tkivo ispod kože.

I tako sam, bez Sanje i njenog izbora ovoga leta, otišla sama i napravila slučajan izbor knjiga na štandu kod Gradske biblioteke.

Hit&Hot: Тhе кандидат

Na oglas za ličnog sekretara, objavljenog juče, javilo mi se do sada 23 kandidata.

Jedan se, ipak, izdvojio, a ovde u celosti prenosim njegovu kandidaturu (oprema je redakcijska):

Помаже Бог у Христу сестро Србкињо!

На Ваш оглас ти се јављам јер је стигло последње време. Како каже свети Владика Николај Велимировић, са чијим сте делом сто посто упозната, живот није торта са шлагом! Али, можемо да се потрудимо да он постане – ја радом, а ви платом. Па јел тако или није!?

О пословима

О Вега Медији, Колегијуму и Блог Опену знам све, махом из дела Дејана Лучића који је осветлио не само те него и остале анти-српске и хазарске завере тзв. Новог светског поретка и њихових домаћих чланколиза, пришипетљи и слуга, те ми је изузетно драго што и Ви хоћеш да разбуцаш тај брлог анти-ћирилићарства.

Помоћићу ти радо. За плату наравно.

О телефонској комуникацији

Потом Сестро, ја сам и изузетно разговетан. Навикао сам ја да зовем разне људе и јасно им стављам до знања шта о њима мисли Србија. Неке, често, и у пола ноћи – да знају да Синови Србије не спавају, а са пријатељским порукама и саветима да се исправе. За њихово добро. Тако да и ту неће бити проблема.

Ипак, да Ти кажем, да очекујем да ми фирма плаћа крпе за слушалицу или нове бројеве кад нас полиција провали за старе.

О сналажљивости

Што се сналажљивости тиче, не треба да трошим речи да се хвалим. Само ћу ти рећи да сам за време митинга за наше Свето и Распето Косово, док су други индијанци радили амбасаде, ја стратешки радио Најке. Они нека ударају политичким симболима окупације Свете Земље Православне, а ја ћу по економским јер их то највише боли. Па ти види ко је био далековид.

Знам велики број истражних судија, како за малолетничке деликвентне, тако и за ове професионалне, и то само јер сам као политички ангажован Србин на одбрани Србства често био на мети режима Бориса Тадића и содомита из Крунске.

Знам чуваре на јужној трибини стадиона ЈНА, знам неке ликове из интервентне. Одлазим на све трибине на Машински факултет тако да имам везе и у академској заједници.

Страни језици

Што се тиче енглеског, умем брате али нећу. Што да ми се шири Шекспир и не знам тамо ко, кад ми имамо Дучића који је 100 пута бољи. Кад они буду умели да изрецитују „На Газиместану“ и ја ћу њима да кажем „Хелоу“ до тада (дозволи ми да ти цитирам велику Србкињу коју и ти мора да поштујеш – Весну Ривас) – „Католику не дајем ни слику!“ Говорим руски мало да могу Путина да пратим и хоћу да научим да форницирам кеву Америчким завојевачима на либијском.

Модерне комуникације, ђаво их однео

Све алате које си навела за интернет користим, а шта и не користим имам ортака са којим смо на кеца. Са њим и још неким патриотима и патриоткињама водимо групе „Геј је само антисрбу Океј“, „Сви ми који смо да се ЈНА зове Стадион равногорског покрета“, потом „Калабићу млад мајоре“, „Србске рибе су најбоље“, „Тадићу Јудо“ и „Хрват, Шиптар, Балија – препознај их на улици“.

О читању и слободном времену

Читам пуно. Највише литературу као што је поменути владика Николај, Небојша М. Крстић, Радош Калајић, Добрица Ћосић, Дејан Лучић и Др Јован Деретић. То и ти читаш па ћеш препознати квалитет без додатног објашњења.

Често идем у теретану или на стадион. Тамо са ортацима расправљамо о стању Србства и опасностима које га вребају, што такође и ти са својим православним другарицама радиш. Тако да се и ту слажемо.

О филмовима

Омиљени филмови су ми све од Емира Кустурице. А политички се залажем ко свако други здрав и нормалан за белу, сталешку монархију Србску по угледу на Путинову Русију и либијски модел.

О педерима шта има и да мислим. Има доста плина у Русији, Боже здравља, помоћиће им. А и нова колекција Тома Форда је срање, да извинеш на овом србском изразу.

Брачно стање

Ожењен нисам, али гледам да се оженим што пре јер бела куга шиба јер Борис Тадић све то тако служи Новом Светском Поретку.

***

Otkrivam identitet, uz dozvolu kandidata. NJeKaVe CinikTibor Jóna

Budžet za NG je sveta krava. A evo i zašto.

Kil mi: posebno sam nafiksirana na budžete za novogodišnje proslave na trgovima gradova Srbije. Sve sam više nafiksirana što nam više krešu budžete za kulturu, obrazovanje i osnovne ljudske naDOGRADNE potrebe. Kad god skrešu platu ljudima u kulturi, ja se nazoljim na budžet za ng.

Kad čujem da je u rebalansu opet ispao neki kulturni program, i dalje nije završen neki muzej, nije održana neka izložba, nije objavljena neka knjiga, ja oštrim bodlje zbog budžeta za ng.

Kad god moram da pišam u veceima u domovima zdravlja i bolnicama, kad upadnem u rupu na putu, ja besnim na budžet za ng.

Kad čujem da opet nije bilo para da se obnovi neka sala za fizičko, nakostrešim se na budžet za novu godinu. Jedna radikalka mi je pre tri godine spočitnula da sam tužna, ružna i frustrirana, zato što sam Gradu predložila da smanji Čolin honorar od 100.000 evra i trošak za ozvučenje od 80.000 evra za 20% da se neki socijalni slučajevi stambeno reše u Gradu. Da nam ne umiru deca u sred Grada od požara sveća kojima se greju.

Pa jesam, frustrirana sam.

Kad mi radikal to kaže, ja to primam kao kompliment.

Jedan VD demokrata mi je tim povodom rekao da sam populista.

Pa jesam. Kad mi jedan demokrata koji je završio karijeru za jednu VD upotrebu to kaže, kad mi jedan demokrata kojem bi danas na populizmu pozavideo svaki espesovac iz najboljih vremena to kaže, osećam se svetski.

I dovoljno demokratski da mu to u lice kažem. Pa da posle opet promašim na nekom konkursu. Mislim, vats nju end eksajting? Pa, taj moj “populizam” mi nije doneo nijedno povoljno rešenje na nekom državnom konkursu. Ni pre populizma, posebno ne kasnije. A populizam budžeta za ng je obradovao mnoge u vlasti.

Jutrenje i bdenije

Ahm. Da  vas pitam nešto.

Pa, kako smo mi to živeli ranije, bez tih proslava novih godina na trgu? Skoro da ne mogu da zamislim te jadne dočeke u krugu porodice, na žurkama po stanovima iz kojih matorci odu, u zakupima omiljenog kafića, kratkim putovanjem.

Jadnost, što bi rekao moj sin. To nisu bile proslave, to je bila jadnost.

Ima li života i Nove godine bez te skupe zajebancije? Ili Nova godina bez trga nije život, već preživljavanje?

Možda neće stići ako ne odemo na to preskupo turbo-folk bdenije?

I, šta će biti na jutrenju, kada se večernje i k nefimonu završi? To ne spada u Budžet. To kresanje je individualno. Nije institucionalno.

As time goes by

Živimo ti mi, kako-tako, kolku-tolku, od prvog do drugog, trećeg smanjimo horizont očekivanja, petog smanjimo potrošačku korpicu, desetog se derememo na decu, 15. nam jave da smo prvi izašli iz krize, a to što ne vidimo to je zato što smo defetisti, pretkraj meseca tučemo žene zbog ludila besparice i sveopšteg ludila. Upadamo u rupe na putu, pijemo lošu vodu, jedemo loš hleb, mleka nema – i krave presušile, poskupljuju nam grejanje dok nas uveravaju da ćemo u stvari tako plaćati manje.

Dok mi uradimo rebalans sopstvenih potreba u skaldu sa debalansom zarade, shvatismo jedno: biće Nove godine! Bokte, da nije tih Budžeta, strahujem da bi nas obišla. A sigurno ne bi svratila kada bismo razgradili malo ugradnju i prepolovili je u korist izgradnje.

Kresanje

Kreše se sve gde može da se kreše. Posebno se dobro pokazala kultura kad nešto treba da se kresne, eksjuz maj svahili.

Ako dođe do kresanja, prvo kresnu kulturu. Onda krešu obrazovanje. Onda, uveravajući nas da je to za naše dobro, krešu nam novčanike odobrenim poskupljenjem struje. Sve za naše dobro.

Treba, bokte, da se osećamo zahvalno što nas kreše kako ko stigne.

I kad nam zdravu pamet kresnu, treba da se osećamo prosvećeno. Nedokresano, takoreći.

Samo ne sme da se kresne budžet za novu godinu. To je sveta krava, u svetinju se ne dira. U tom budžetu su sve svete ugradnje od kojih se nakrmljuje sveta baza, da bi sveta centrala mogla na miru da se sprema za tamo neke svete izbore.

Ne dirajte mi budžet za ng, ja i dalje držim vlast! A Kraljevu “treba da pomogne svako ko može”. Pa, ko može? Još?

Paštete, sira i vojne muzike

Na primer, meni nije jasno šta će Kraljevu, posle zemljotresa – paštete i mesnih narezaka? Za užinu, između čišćenja šuta i popravki crepa? Ili za doručak, pre posla? Ili, za večeru pre nego što ljudi legnu na počinak pod zvezdama?

Pa da ih ugreje pašteta, ili hranljivost nitrita iz mesnog nareska. Onda kada sednu na svoj razvaljeni krevet i gledaju u svoj razvaljeni zid koji su letos krečili, kad su skrpili koju kintu. pašteta bi to mogla da zamaže. Zašto mi pada na pamet baš taj glagol?

Poklonu se ne gleda u zube, istina, ali dajmo malo razuma. Onog, koji nam nisu kresnuli. Pa razmišljajmo od onoga što nam je ostalo nekresnuto.

Pada mi na pamet da u Kraljevo pošaljem knjige i odmah pustim informaciju za medije: VEGA media se uključila u pomoć Kraljevu posle zemljotresa – poslala je Kraljevčanima knjige.

Da ih stave pod glavu, kad spavaju pod nebom. Da čitaju deci pred spavanje, bajku o obećanom životu koji im se srušio na glavu u jednoj noći. Da se uzvišenom poezijom teše oni koji su puštali suze zato što im je sve što su gradili ceo život, srušeno u jednoj noći.

A sve to kad podrignu od paštete i leba.

Da li je neko javio da tamo nije zavladala glad? Već beskućništvo. Ljudima su se srušili životi, ne samo krovovi.

Pomoć u paštetama? Pa nemojte više pomogati.

Tako je onomad bilo i sa Jašom Tomićem. Ljudi su praznili svoje magacine i to proglašavali za humanitarnu pomoć. Poplavljeno selo su zatrpavali napolitankama i brašnom, koji ne samo da više nisu bili potrebni, već nisu imali ni gde da se smeste.

Ali, juče je odlučni vođa rekao neka svako pomogne koliko može. Samo da ne diramo budžete za nove godine na trgovima. To je nacionalna stvar. Povećava se i zapošljavanje. Rodbine. I prijatelja. A ostali neka pomažu koliko god mogu.

Ako je pao jedan grad, pa nije pao ceo koncept ugradnje. I, neće.

Država nema para i zato ne plaća komunalije, rekao je srpski PreCednik danas, ali sveti Budžet za novogodišnje zajebancije na trgu mora preživeti. Zbog ugradnje, uverena sam. Po cenu neizgradnje srušenih kuća u Kraljevu. kmon!

pro-bu-di-te-se!

Pink je svoju misiju ispunio

Blic javlja da je Željko Mitrović odbio da zaradi na filmu koji Holivud snima sa Andželinom Žoli, jer nije želeo da zarađuje od filma koji prikazuje Srbe u lošem svetlu:

Ističe se da ni Mitrović, ni njegova kompanija ne žele da “na bilo koji način budu deo nečega što može, a i hoće, predstaviti po ko zna koji put srpski narod u izuzetno lošem svetlu”.

Žejko Mitrović i Andželina Džoli

Ilustracija je vlasništvo Blica

Izgleda da je Željku Mitroviću dovoljno to što je mogao i hteo da bude deo nečega kao što je Farma ili Trenutak istine. To je kao kad se prejedeš škembića i kavurme, a onda više ne možeš ni kuglicu kavijara.

Razumljivo.

Before & After a la Serbiana

Bilo da je reč o čaju za mršavljenje, liftingu, vudu intervenciji ili izbeljivaču fleka, svi marketinški stručnjaci (staviti navodnike po afinitetu na ponuđenu imenicu) posežu za eksplikacijom ove razlike. Ako nemate dupe puno celulita pre, i malu podignutu guzu posle, kao da nemate reklamu, prst u oko.

Emilija Vidanović je pre dva dana postavila na službenu stranicu Kolegijuma na FB jednu fotografiju koja me je obradovala: Neko (bez navodnika) je na dečije igralište u Žarkovu (Bg) stavio je abecedu, štampana i pisana, velika i mala, pisana i štampana, uramljeno, zaštićeno od vetra i kiše. Da imaju deca. Da se igraju i da nenametljivo uče. Da im padne na pamet neka igra sa slovima, neki “kaladont”, neko “na slovo na slovo” ili “ni slovo ni slovo”. Dok vitlaju na vazduhu i prave kolut napred i nazad.

To je bilo jedno neočekivano divno PRE (u jutro, 23. septembar):

PRE

A onda, kako bi marketinški stručnjak predložio, da se uoči razlika, istog popodneva, tabla je iščupana i, verovatno negde bačena jer taj kojem je smetala tabla, nije je sigurno odneo kući i stavio na zid svome detetu, nastalo je:

POSLE.

Na srbijanski način. Da komšijinom detetu crkne krava (popodne, istog dana):

POSLE

Eto, fascinirana i pognuta pred ljudskom zlobom, završavam ovaj kratak post.

Nije latinično pismo, nije ni pismenost, nekome je zasmetala ljudska dobrota. Eto zašto nekada imam mučninu.

I zašto bih volela da taj primitivni vandal zna slova, da može da pročita ovo: More, marš ti bre u pičku lepu materinu, budalo jedna!

* Sve fotografije u tekstu zahvaljujući Emiliji.

IPS se bogati na grbači izdavača

PROBAĆU DA BUDEM BANALNA I BUKVALNA. PRE SVEGA REALNA.

IPS knjižare ne plaćaju izdavačima prodate knjige. Po godinu dana.

IPS iz doba JURE

Do kraja prošle godine svi izdavači su sa njima radili na principu komisione prodaje. Šta to znači? Izdavač dostavi IPS-u (o svom trošku, of kors) na adresu njihovog magacina knjige, sa rabatom od prosečno 45%, a IPS je dužan da knjige ODJAVI (odjava: broj prodatih knjiga u jednom mesecu od ukupno dostavljene količine) po završetku svakog meseca, na šta izdavač šalje FAKTURU (i ulazi u PDV zaduženje prema državi).

Onda, IPS fakturu ne plati po 6, 8, 10, 12 meseci, zavisi valjda kako mu se ko sviđa i koliko mu je ko važan. IPS po pravilu plaća svoje fakture pod pretnjom tužbe, ali onda više ni neće da prodaje knjige izdavaču, jer se uvredi zbog potraživanja izdavačevih prava preko suda.

Neka ima samo 100 izdavača (a ima više) kojima IPS tako ne plaća knjige koje im uzima po rabatu od 45%. I neka IPS ostvaruje ukupan promet od 2.000.000,00 dinara mesečno (kikikiki). I neka je dužan samo po 10.000,00 dinara svakom izdavaču (a prosečno je dužan mnogo više).

Neka za ta 2 miliona prometa koje ostvari tuđim knjigama, IPS mesečno neplaćanjem izdavaču zadrži za sebe milion tuđih dinara (11.000,00 Evra), on pride, rabatom od 45% u isto vreme, zarađuje čistih 900.000,00 dinara.

Još prostije: prometom u svojim objektima, prodajom tuđih knjiga, IPS ostvaruje brutto promet DVA MILIONA dinara, od toga je 1.100.000,00 dinara izdavačevih (koje IPS ne plaća na vreme), a IPS-ova dobit je 900.000,00 dinara.

Za to vreme, izdavači su morali na kraju meseca, zbog izdate fakture, da državi plate 8% od dobiti koju, zahvaljujući IPS, nisu ni ostvarili.

Za to vreme,  IPS je ZARADIO odbitak od PDV-a od 8% jer je primio fakturu, iako je nije platio!

IPS iz doba SVOJIH UGOVORA

Onda je IPS krajem prošle godine odlučio da će da prodaje knjige i džidžabidže po svojim uslovima, jer mu dotadašnji njihovi uslovi nisu više bili po volji.

Na adrese izdavača u Srbiji stigli su ugovori koji su sadržali klauzulu tajnosti sadržaja, kojima je po SPECIJALNIM USLOVIMA, svakom izdavaču ponuđen poseban rabat, od 50 do 60% (u zavisnosti od ugleda izdavača) na “KUPOVINU” knjiga, sa rokom plaćanja od 90 dana (!), sa izdavačevim troškovima transporta knjiga do IPS-ovog magacina, sa posebnim cenama za reklamiranje knjiga (knjiga u izlogu, knjiga blizu kase, knjiga osvetljena, knjiga u zapećku) i, sa oh kako je to pametno, sa PENALIMA za izdavače ukoliko u ovom ugovornom odnosu:
  • dostave oštećenu robu (IPS ocenjuje)
  • bar kod knjige nije čitljiv (IPS utvrđuje)
  • faktura ima grešku (IPS utvrđuje)
  • dodatak: podrazumeva se da IPS kupuje samo one knjige koje sam izabere. (IPS odlučuje)

Većina izdavača u Srbiji je odbila da potpiše ovakav ugovor. Neki su povukli knjige. Uostalom, uđite u najbližu IPS-ovu knjižaru i proverite da li je vaš omiljeni izdavač još uvek u ponudi.

Većina izdavača je, dakle, tražila povrat do tada dostavljenih (i neprodatih) knjiga i konačan presek.

IPS, VEGA mediji, na primer, od decembra nije vratio knjige koje je VEGA tražila nazad jer više nije htela da sarađuje sa njim. IPS će ih vratiti u četvrtak, jer je VEGA media zapretila tužbom. IPS je cele prošle godine prodavao knjige VEGA medije po promotivnim cenama koje su važile samo oko novogodišnjih praznika 2007/2008 i to zaključno sa 31. januarom. IPS je cele 2008. godine odjavljivao knjige po promotivnim cenama zato što je IPS (citat) VELIKI SISTEM pa nisu stigli da nivelišu cene.

VEGA media je protestovala, IPS je ponovio da je VELIKI SISTEM i da ne mogu sada da rade sa gubitkom ako naknadno odgovore na cene koje su prestale da važe 31. januara 2008.

IPS, recimo, duguje Vega mediji nešto  dinara za 5. izdanje romana ZAJEDNO SAMI, od čega bi, recimo, deo pripao autoru, samo kada bi IPS, recimo, konačno to platio, a ne bogatio se na račun drugih, pa i autora. IPS je prvo bio na KOLEKTIVNOM GODIŠNJEM, a onda je PROSLEDIO NAŠU FAKTURU DIREKTORU, kao da je, Bože me sačuvaj, reč o nekom upitu.

Kada smo danas pričali telefonom oštrim tonom (uzgred, jedan izdavač je izvadio listing svojih poziva IPS-u koji su se ticali naplate faktura, i izračunao da ga troškovi telefona mesečno koštaju 50 evra), dobavljač za domaće knjige je pitao: A, čime smo zaslužili taj ton?

IPS-ov spisak TRIKOVA kojima se služi da ne plati prodate knjige:

  • Mi smo na kolektivnom godišnjem odmoru. (10-30 dana)
  • Ne možemo da pročitamo vaš bar kod, dajte nam knjižno odobrenje 3% (čitaj: povećava se rabat za 3%) (20-40 dana)
  • Nije nam stiglo knjižno odobrenje. (20-40 dana)
  • Ne preuzimaju preporučenu poštu – sve se vraća s pečatom PRIMALAC NIJE TRAŽIO. (15-30 dana)
  • Niste na redu za plaćanje. Mi smo veliki sistem. (20-60 dana)
  • Dato je šefu na potpis za plaćanje. Mi smo veliki sistem. (20-90 dana)
  • Znate da smo mi veliki sistem. (non-stop)

VAŽNO JE ZNATI PRILIKOM KUPOVINE KNJIGE BILO GDE:

Knjige su skupe zato što su izdavači primorani da grade cenu prema rabatu koji im diktira knjižar ili distributer, kojom prilikom knjižar ili distributer zarađuje više nego izdavač: u izdavačevih 55% od cene koju vi plaćate su: prava (autorska, prevodilačka, royalties), štampa, lektori, urednici, dizajneri, hartija, prostor, telefoni… MOZAK I IDEJA, u knjižarevih 45% su prostor, prodavci I VELIKI SISTEM.

Većina knjižara ili distributera (čast izuzecima) ne plaća izdavače, koristeći se raznim smicalicama.

VAŽNO JE ZNATI PRILIKOM KUPOVINE U IPS-u:

  • Sve kao skroz gore.
  • Novac koji ste izdvojili iz svog novčanika, ostaje u džepu IPS.
  • IPS će to platiti izdavaču tek pod pretnjom izdavačeve tužbe, ili kada novac pojede inflacija.
  • Ako želite veći izbor knjiga, kupujte ih pametno i imajte sve ovo u vidu.

Kada sledeći put budete kupovali u IPS, prilikom plaćanja, postavite pitanje:

KADA STE POSLEDNJI PUT PLATILI IZDAVAČU NJEGOVE KNJIGE?

***

Gornje iskustvo sa IPS deli većina sprskih izdavača kao i većina izdavača članica Udruženja izdavača i knjižara Vojvodine. Što će reći, apsolutna većina svih izdavača u Srbiji.

***

Uključite se u bojkot na twiteru, do plaćanja izdavaču. Neka oni i dalje prodaju knjige i džidžabidže, ali neka plaćaju!

***

Mogu uvek da kažem koje knjižare i koji distributeri plaćaju izdavače.

Potemkinova tribina

Nakon što je jedna olako data izjava prvog čoveka grada izazvala oštru reakciju i generisala energiju, pri tome ne rušilačku već konstruktivnu, da se konačno definišu makar pojmovi zabave i kulture u Novom Sadu, održana je i tribina u CK13 na kojoj su bili prisutni svi oni koje znamo da godinama rade u takozvanom trećem sektoru. Član IO zadužen za kulturu, gospodin Bursać, bio je pozvan, ili poslat, ne znam, ali je bio prisutan i dobio dobro iskorišćenu šansu da doda još malo šećera u vodicu i da se nekoliko puta politički nekorektno obrati Ivani Inđin, potencirajući dvoumljenje da li joj se treba obraćati sa gospođo ili gospođice, što se u Evropi danas zove mizoginija i kažnjivo je.

Tema tribine, bar koliko se moglo razumeti iz pisma javnosti, bila je ukazivanje na nepostojanje kulturne politike grada, prožeta potom meni nejasnom potrebom organizatora da se oglasi i Exit po ovom pitanju. Nekako olako, i bez osvrta, svi učesnici tribine su zaboravili šta je rekao gradonačelnik, nemajući potrebu da zatraže izvinjenje ili dodatno objašnjenje. Ne slučajno, na dan organizovanja tribine, Grad je prebacio zaostali deo sredstava po konkursu za projekte iz kulture za prvu polovinu 2009. godine.

Elem, kako to obično biva, front se sa pravog problema preselio na lateralne koordinate i ovih dana, dok je trajao najposećeniji Exit ikada, prozvani i samozvani akteri različitih kulturno-političkih opcija započeli su “javnu raspravu”, čitaj međusobnu prozivku preko medija, ostrašćenom retorikom na granici, ili preko nje, uvredljivog.

I bez ove javne razmirice, za svakog mislećeg građanina bilo je tužno slušati jednog Želimira Žilnika prinuđenog da podseti na broj festivala u svetu kojima je prisustvovao sa svojim filmovima ili broj retrospektiva koje je u svetu imao, za šta, po sopstvenoj tvrdnji, nije dobio ni dinara od grada u kojem živi i stvara. Grad koji natera jednog takvog žitelja da to sam kaže i to još u želji da opravda moguću zamenu teze, treba da se stidi.

Ipak, i sam je Žilnik nekoliko puta izrazio potrebu da se Exit oglasi povodom gradonačelnikove izjave, to je valjda bio zajednički stav organizatora, te se konačno oglasio mučeni Lalić, direktor Sterijinog pozorja i umetnički direktor Cinema city-a i direktor još nečega sudeći po tome što ga Žilnik oslovljava sa “trostruki direktore”, nisam baš u toku. Zaista, teško je zamisliti da se Bojan Bošković, primalac budžetskih para i tata celog Exita, u trenutku dok počinje 10. festival i traje uz prisustvo 150.000 ljudi, lati hartije i sačini reakciju koju je treći sektor želeo. I, šta je uopšte, treći sektor okupljen oko Zorana Pantelića, želeo da čuje?

- Da će se Exit sledeće godine odreći budžetskih dotacija sa svih nivoa?

- Da će Exit retroaktivno vratiti sav ikada primljen novac poreskih obveznika?

- Da će Exit od svog profita početi da finansira treći sektor iz domena kulture?

- Da će Exit “vratiti” svom gradu tačno 10 ili tačno 20 miliona evra kroz ugostiteljstvo (Ivan M. Lalić nije znao tačno koliko)?

- Da će objaviti putem oglasa završni račun 10. festivala?

Šta sad kad se Lalić oglasio sa argumentacijom “što se bunite kad ste bili pozivani i plaćani u raznim organima i priredbama Exita?” I ode sve u vetrić nad Novim Sadom.

Da se zamisliš. Gradonačelnik se pežorativno osvrne i olako odbaci celokupnu stvaralačku kulturnu industriju grada koja po pravilu nije profitna i suprotna je postulatima (kod nas nepostojeće) kulturne politike, određena grupa stvaralaca se pronađe u toj kategoriji i pobuni, zatraži da se privilegovana firma Exit doo oglasi i ona se konačno oglašava kroz Lalićeva usta i, šta?  Sve se pomeri sa kursa konstrukcije i baci na lične razmirice nekolicine ljudi, pokaži mi svoje račune, ja ću tebi svoje. Bah.

Ovo je bila prilika. Koja je tako lako izgubljena. Da li je neko, buneći se na jedan potpuno pogrešan način, tome namerno pomogao?

ništa droga, ništa knjiga, sve straight

Scena prva:

(ispred štanda sa knjigama Letnjeg festivala knjige / Noć knjige)

Devojčica: Tata, tata, kupi mi ovu knjigu!

Tata: Ne može.

Devojčica: A što?

Tata: Pa, ti dobro znaš da mi ne čitamo knjige.

Devojčica: Ali, ja čitam!

Tata: Ne čitaš ni ti.

Scena druga

(malo dalje, pisci, prevodioci, književni kritičari, urednici, poklanjaju prolaznicima na ulici knjige u cilju promovisanja čitanja)

Ja: Dobro veče. Dozvolite mi da vam poklonim knjigu.

Prolaznik: Ma, beži bre.

Ja (drugom prolazniku): Želim da vam poklonim knjigu.

Prolaznik: Taman posla, ne čitam.

(malo kasnije, menjam taktiku)

Ja: Izvolite knjigu, besplatna je.

Prolaznik: Neću, ni da je od zlata.

Bežali su od mene kao da imam dva u jedan: vaške i svinjski grip. Scenu drugu je snimila ekipa B92. Nadam se da ćete moći da vidite to ujutru. Ja se unapred stidim i neću gledati.

Vidim da nam je, od svih strategija i “kulturnih politika“, u ovoj zemlji najbolje uspelo gađenje na knjigu. Neće je niko ni kad je besplatna. Ni da je od zlata. Ne bi je ni štapom. Oni vode zdrav život.

A ja našla da živim od izdavanja knjiga. Budala. A da sam delila besplatne vaučare za turbo solarijum? Tri minuta, nove lampe?

A vi, nadam se da ste mi dobro, i da ste negde u gradu. Subota je. Ja odo’ da spavam i sanjam nešto lepše.

Kulturno-politički monopol

Da kultura ima nisko mesto na listi prioriteta u ovoj državi, već je dokazala republička, potom pokrajinska, a nedavnom izjavom prvog čoveka Novog Sada i gradska vlast.

Moramo da se jednom odlučimo da je nešto od interesa za grad ili nije! Za kulturu izdvajamo više od 900 miliona dinara i smatramo da Egzit spram rezultata koje postiže zaslužuje dobar deo tog novca. Masa poslovnog prostora se izdaje bez nadoknade, razna udruženja i razne “Art klinike”, a pitanje je rezultata i šta grad ima od toga*, utvrdio je gradonačelnik Igor Pavličić. (Izvor: Radio 021).

Na ovo je reagovala kulturna javnost grada oštrim saopštenjem (integralna verzija ovde), i najavila tribinu o zloupotrebi budžetskog novca od strane političkih struktura, koja će se održati u ponedeljak, 6. jula u 13:00 časova, u Omladinskom centru CK13, Vojvode Bojovića 13.

Gornjom izjavom je gradonačelnik Novog Sada, nedvosmisleno izneo stav grada da je trošenje budžetskog novca na kulturu i umetnost i one koji je stvaraju, zapravo uvreda za opštu dobrobit građana, koja će se uspešno prevazići prelivanjem većine budžetskih sredstava jednom visoko-profitnom preduzeću specijalizovanom za spektakl i zabavu.

Takođe, nametnuo je ideju da ničije umetničko delovanje, osim Exita, nije u interesu grada. Takođe, pokazao je da ne zna šta je kultura i umetnost, šta su vrednosti stvaralaštva za jedan grad i naciju, i da ne razlikuje institut zabave od kulturne industrije.

Nećemo ovde umanjivati privredni i turistički značaj EXIT-a za Novi Sad, ali ćemo morati, jednom za svagda, da delatnost ovog preduzeća odvojimo iz domena kulture i prebacimo u domen privrede, gde i pripada. Takođe, apelovaćemo na sve nivoe vlasti da ubuduće, ukoliko imaju baš tako snažnu potrebu da jedan visoko-profitni događaj koji organizuje jedno stabilno profitno preduzeće i dalje dodatno, i sve više finansira sredstvima građana angažujući pri tome i kompletnu javno-komunalnu logistiku, to čini iz drugih izvora, preko drugih ministarstava, kao što su ministarstva za privredu ili turizam.

Kultura i umenost pripadaju stvaralaštvu, ne profitu, i tako se prema tome treba odnositi. U kulturi je malo toga isplativo i veći deo kulture nema nameru da gubi novac, ali njena svrha nije u tome ni da ga zarađuje. Država ne sme da podstiče svojim odnosom, i nečuvenim pežorativnim ostvrtanjem na male kulturno-umetničke industrije, stvaranje klime  u kojoj se stiče javni utisak da je umetnost nepotrebna, neisplativa i trošardžijska i da na pročelju te ideje stoji prvi čovek demokratski izabrane vlasti jednog grada.

Konačno pronalaženje balansa u politici koja brine o umetnosti, treba da bude jedan od pioriteta. Sistematski niz činjenja vlasti kroz koje se stvaraju uslovi za zatvaranje malih kulturnih centara, pežorativno pominjanje stvaralačkih grupacija, ignorisanje postojećih manifestacija koje, uz pomoć države, guraju u ruke monopolistima, moraće da postane samo opominjuća greška koja ne sme biti ponovljena.

Moja drugarica Ivana Inđin, i osoba čije napore u kulturi pratim dve decenije i koja je 20 godina u Novom Sadu donosila nove i sveže ideje i koncepte kroz Kamerno pozorište muzike “Ogledalo”, juče je obavestila javnost da gasi ovaj centar zbog nerazumevanja gradske i pokrajinske vlasti. Čak i više, jedini festival nove muzike, INTERZONE, koji devet godina vodi i organizuje s uživanjem svih autorskih prava na koncept i organizaciju, upravo od Ogledala preuzima Exit, uz podršku pokrajinske vlasti.

Dobro ste pročitali: Ivana je uslovljena, odbijanjem vlasti da je finansijski podrži po javnom konkursu, a potom iz vlasti i savetovana, da festival koji je u celosti njeno autorsko delo, ustupi Exitu.

Ovo je njeno saopštenje za javnost:

Dragi prijatelji,

Obavestavam vas da je demokratska vlast u Novom Sadu izbrisala međunarodni festival Aktuelne muzike INTERZONE sa mape kulturnih događaja i time izbrisala prostor u kome se učilo novo slušanje drugačijih muzika, prostor u kome su nastajale nove muzičke pojave/grupe/autori/izvođači/estetike, prostor u kome se muzika tumačila kroz različite teorijske perspektive, prostor u kome su se podržavale umetnici/e različitih kulturnih i društvenih pozadina, prostor u kome je publika mogla da pita i dobije odgovore od svojih muzičkih uzora, PROSTOR U KOME SE KROZ PRAKSU OSTVARIVALA DEMOKRATIJA U KULTURI.

Srdačan pozdrav,

Ivana Inđin

Od Ivane danas saznajem da je, valjda na b92, Exit obavestio javnost da ne treba da bude zabrinuta, jer će Interzone festivala ipak biti. (!) To je kao da napišete knjigu, a kad ne možete da nađete sredstva za objavljivanje ili izdavača, distributer novina i časopisa vas obavesti da ne treba da brinete jer će je oni sada objaviti i potpisati.

Lekcija za vlasti koje očigledno nisu dorasle kreiranju kulturne politike:

Razumite razliku između stvaralaštva s jedne i karnevala i spektakla sa druge strane

Pomozite pojedincima da ostvare svoj kulturni potencijal

Vodite politiku u pravcu stimulacije stvaralaštva

Pripremite stanovništo za uživanje u rezultatima

Ohrabrujte pojedince i grupe da doprinesu kulturnom razvoju kroz aktivnu ulogu

Obezbedite svima fizički i socijalni pristup kulturnim dogadjajima

Zahtevajte od medijskih kuća da rade za sve ukuse i interese, jer smo svi deo neke manjine. Oni treba da imaju otvoren pristup prema poeziji, drami, plesu, operi, vizuelnim umetnostima i klasičnoj muzici – formama koje maju veliku ali ne uvek masovnu publiku.

Cilj neka vam bude da dostignete osećanje kulturne sigurnosti u celokupnom stanovništvu.

Sajmon Mandi*: Kulturna politika (VEGA media, 2002.)

*konsultant za kulturnu politiku UNESCO-a, Saveta Evrope, Evropske kulturne fondacije. Osnivač i predsednik Evropskog foruma za umetnosti i nasleđe i direktor Britanske nacionalne kampanje za umetnosti.

Linkovi do postova na ovu temu:

Exit je privredno, ugostiteljsko, turistička manifestacija

Novi Sad guši razvoj lokalne umetničke produkcije

Država, to sam ja

Potemkinov Novi Sad

Bold font veličine 16

Ministar za (kulturu) i medije je objavio da će pružiti pomoć socijalno odgovornim medijima u ova teška vremena krize. Ta vest bi bila optimistična iako se iz opisa uslova za pomoć iz aviona vidi koji medij će biti pomognut, da nije delatnosti koje ovo ministarstvo pokriva a nalazi se u zagradi, bukvalno.

Ministar za kulturu je otišao na privremeni odmor, da bi ministar za medije mogao da radi svoj posao. Ministar za kulturu je pozavrtao slavine da bi ministar za medije mogao da pomogne ugroženim medijima.

Teško je pobrojati sve uspehe ministra za kulture od početka ove godine, pre nego što ne konačno i neopozivo rešio da se malo odmori od kulture, ali setimo se samo nekih: ostavke čelnih ljudi Beogradske filharmonije, Narodnog pozorišta, Narodnog muzeja. Odluka o povratu državi 40% sopstvenih prihoda koje ostvare budžetske ustanove, zbog čega pozorišta mogu komotno da stave katanac. Zavrtanje slavine pozorištima za nove projekte i svodeći ga na plate koje prima čak oko 50% onih koji ništa ne rade, jer nikada nije donet Zakon o pozorištu. Obustava finansiranja Belefa, držanje Sterijinog u neizvesnosti do poslednjeg časa.

Konačno prevara izdavača: poslao je izdavačima  na potpis ugovore koji sadrže određeni iznos za otkup knjiga po konkursu, a potom, umesto potpisanog ugovora i para, poslao izdavačima nove ugovore koji sadrže iste odluku o otkupu istih knjiga, ali za 50% manje novca. Uz novi ugovor ne ide objašnjenje, samo uputstvo na propratnom papiru bez zaglavlja i potpisa, na kojem stoji, u bold ćiriličnom fontu veličine 16, kako izdavači imaju postupiti.

Iz ovoga je jasno zašto je ministar za kulturu otišao na odmor, i zašto je ministar za medije postao tako aktivan u pomoći socijalno odgovornim medijima: pa, neko mora da prećuti ono što ministru za kulturu nije zgodno i da javlja samo ono što ministru za medije odgovara.