Category Archives: Paket za preživljavanje

Izvinite, Hrvati. Izvinite, gosti.

Foto: www.021.rs

Izvinjavam se Hrvatima što ova bagra teroriše ne samo vas, već i svakog pristojnog građanina Srbije. Izvinjavam vam se što ste došli da navijate i što su vas naši domaći navijači napali, povredili i učinili da se osećate u mojoj zemlji nesigurno. Meni su to isto učinili: napali me bez ijednog kamena, povredili bez ijedne pesnice i učinili da se osećam nesigurno i postiđeno u svojoj zemlji.

Izvinjavam se svojim prijateljima iz Zagreba, koje smo upoznali na hvarskoj plaži i koji su se zajedno sa nama radovali što nam je sin tamo naučio da pliva. I sa kojima smo se godinama nakon toga sretali na istom mestu, podešavajući datume godišnjeg odmora da bismo čvrstili svoje prijateljstvo. Čijem detetu smo se radovali i koji su toliko uživali u našoj deci.

Lazin salaš oteli (van)zemljaci

Lazin salaš - mesto za zaobići

Lazin Salaš u Novom Sadu - ne preporučujem

Juče smo želeli da ručamo u Lazinom salašu (ulica Laze Telečkog, je l’). Ušli smo u potpuno prazan lokal, recimo da je to još uvek vreme za ručak (nešto posle 15 časova), muž, sin i ja. Smestili smo se desno, uz električni uljni radijator. Prazno.

Konobar je primio narudžbu za piće, ceđenje narandže je trajalo 15-tak minuta, odmah smo se pobojali koliko će tek da traje spremanje obroka, ali nešto drugo nas je zabrinulo: muzika.

Tačnije: MUZKA.

U praznom lokalu bez žamora drugih ljudi, bila je više nego upadljiva, ne samo zato što je bila odvratna i neprimerena.

Kampanja

U jeku kampanje protiv nasilja nad ženama, prošli smo i kampanje bez nasilja u školama, pa kampanje protiv nasilja nad decom, dobili smo porodični zakon, dobili smo zakon o obrazovanju, u proceduri je novi zakon kojim će batinanje dece postati kažnjivo, pogledali smo Paradu, nismo imali ove godine Paradu ali smo imali kampanju za prava gej populacije i tako.

Stalno neka kampanja. Ja razumem zašto kampanje, ali su one meni ovde više neki trla-baba-lan, nego stvarno osvešćivanje problema i ljudi.

Evo, baš ova poslednja kampanja apeluje na mene i tebe, da ne okrećemo glavu kad vidimo nasilje. Kampanja se tek posredno obraća ženi da ima pravo da uradi nešto da se nasilju suprotstavi. Ali, kampanjom joj je sugerisano da ćemo to uraditi ti i ja umesto nje, jer mi ne treba da okrećemo glavu dok je ona sklanja od udaraca.

Bruto nacionalna sreća

Devojčice iz Butana

Kraljevina Butan, najčudnija, iz naše perspektive zabačena himalajska družava, po kriterijumima nacionalnog društvenog dohotka i razvoja privrede jedna od najsiromašnijih zemalja na svetu, najviše nam je poznata po njenim striktnim pravilima koje se odnose na broj turista koji godišnje može da je poseti, po tome što nije imala izgrađene puteve do polovine prošlog veka, ili po tome što je u njoj televizija bila zabranjena praktično do samog kraja 20. veka. I, po budizmu, naravno iz kojeg proizilazi sva ova civilizacijska ekscentričnost.

Neko nas posmatra

Iliti: zašto ja hoću da plaćam održavanje kamera u Novom Sadu.

Preko 800 kamera u Novom Sadu, najviše na raskrsnicama

Uz standardno ne mali račun za komunalije, ovog meseca nam je stiglo i prateće pisamce u kojem smo obavešteni da je video nadzor u Novom Sadu važan,

Od kolevke pa do groba

Ne bih u startu posumnjala da je reč o  nacionalističkom ispadu, ali sada već ozbiljno počinje da mi ide na živce: nastavnica istorije iz naše osnovne škole (neka sve ostane za sada no-name), odbija da zapamti prezime našem detetu, evo, već godinu i po dana.

Najdraže joj je da koristi hrvatsku varijantu nekadašnjeg političara zbog čije poznatosti većina ljudi u prvi mah napravi takvu grešku. Ali, prvi mah, rekla bih, može da traje samo prvi put. Sledeći put naučiš. Ako i nakon godinu i po dana teraš po svom, ili su glup, ili si bezobrazan.

I magarci poboljevaju, zar ne?

Radni dan u Kamenici, Institut, klijenti ne brinite, radim i s nogu.

Majka mi je jako bolesna, znate. Srce, koje radi sa manje od 50% kapaciteta (hronično), a poslednjih desetak dana, uprkos pejsmejkeru, ne ponaša se očekivano (akutno): ne pumpa, pojačane aritmije, izrazito nestabilnog pritiska. Mama se zamara prilikom oblačenja majice, mora da sedne, ne može da nadiše. Hladna je, boli je leva ruka, ima nesvestice i podriguje. does it ring any fucking bell?

Moje dojke su OK!

pink-ribbon
  • Dojke su intermedijarne građe, homogenog žlezdanog parenhima.
  • Nema fokalnih solidnih i cističnih lezija.
  • Površne i duboke fascije intaktne.
  • Koža i potkožno tkivo uredne morfologije.
  • U aksilama nalaz uredan.

E, takoca. Ja ne znam tačno šta ovde piše osim što vidim važne i umirujuće reči, homogeno, nema lezija, intaktno, uredna morfologija, a aksilama sve uredno.

Tako sam i mislila jedino što uvek imaš onaj mali strah, nelagodicu dok ideš na pregled, strepnju koja nestane nakon pregleda i izveštaja koji dobiješ. Posle se raduješ skroz i, u mom slučaju, oslobodiš se hipohondrije ili je bar na miru prebaciš na nešto drugo.

Malo sam se zaigrala

Art-A_Fat_Woman_Zheng

Nije samo da sam se zaradila poslednjih nedelja, već sam se malo i zaigrala poslednjih godina.

Naime, ja ZNAM da imam povišen holesterol tipa IIa, što bi reklo da na moju hiperholesterolemiju ne utiče stil života (ishrana, pušenje, kretanje, alkohol), već ga ja imam, pa imam, kao genetsku manu (a imam i na koga). Moji nalazi pre liče na osobe tipičnih Amerikanki koje uživaju u porodičnim pakovanjima džank fuda, na primer, a ne na nekoga moje konstitucije.

DM – tu te cene kao da si lopov

dm_shop

Zaboravila sam da inače ne volim da uđem u DM, jer imaju strašno lošu politiku sumnjičenja svakog ko uđe – da je lopov. Čuvari te prate između tezgi na dva metra, prosto, ne možeš da kupuješ i biraš opušteno.

Slogan im je “Tu me cene”. No shit! Tu te toliko cene, da s vrata cene da ćeš nešto da ukradeš.

Žena na Internetu: kutlača, prakljača i aktivizam

woman-internet

U blog i ceo moj današnji koncept života me je uterao konflikt na blogu B92 sa Biljanom Srbljanović, davno je ta polemika izbrisana iz arhive, a mnogo kasnije od dana kada sam doživotno banovana na tom mestu, na kojem sam se prijavila imenom i prezimenom da bih diskutovala o zakasneloj i smešnoj reakciji beogradskog pozorišnog esnafa glede štrajka u malenom Pozorištu mladih iz Novog Sada. Stara jedna priča, da ne gnjavim.

Ono je krofna, tamo gde vi vidite rupu

Odgovor u ime 365lepihdana na tekst u Vremenu, objavljen u broju 1062, Reklamersko forsiranje vedrog duha

 

 

Čestitam ekipi Vremena što je posvetila veliku i, čini mi se, značajnu pažnju digitalnom aktivizmu domaće Internet zajednice. Mnogo godina je prošlo od kada se ova zajednica, kao koherentna grupa gradila, i radila i uticala na svakodnevni život, uz opšte ignorisanje mejnstrim medija. Ovaj tekst bi mogao da bude kamen međaš za, do juče, paralelnu i više nego ignorisanu stvarnost.

Novinarka nas poziva i proziva da nešto uradimo, i da se manemo elitističkog mlaćenja prazne slame iz fotelje, argumentovano ali i tendenciozno koristeći, za šta stvarno nije potrebno mnogo istraživanja, stanje stvari sa terena. Cvetići sa sajta vs slike gladnih i obespravljenih ljudi, jezivo, u pravu ste. Kafa od 700 dinara vs gubitak posla pred penziju? U pravu ste. Šljapkanje po baricama vs život u žabokrečini? U pravu ste. Ljubav prema sopstvenom jeziku vs poražavajući broj nepismenih? U pravu ste. Plamen ljubavi vs dogorelo do nokata? U pravu ste.

Ali, zašto ste ZAISTA želeli da projekat ličnog optimizma, grupisan na jednom mestu, javnosti sada tako izgleda, izvlačeći ga iz šireg i pravog konteksta.

Zašto ste ZAISTA izrazili toliku skepsu prema više od 60 ljudi koji su se usudili da ipak budu srećni zbog malih stvari?

Vaš kontekst i čvrst koncept kojeg ste se uhvatili, gotovo da bi spočitnuo elitizam i pravo slikaru da slika i pesniku da piše, dok neko u Srbiji nema hleba da jede, ili nekome da se nasmeje, zato što u tom trenutku u Srbiji neko plače.

Evo te elite

Iako nismo ni psiholozi, ni sociolizi, nismo svi ni stručnjaci za komunikacije, PR eksperti, nikakva elita koja pretenduje da bude bogznašta, kako je sve to novinarka želela i u toj želji uspela da predstavi, od naslova do zaključnog paragrafa, omalovažavajući ličnosti autora i namere idejnih tvoraca projekta, mi nismo naneli nikakvu štetu ovoj zemlji. Već smo probali da ličnu štetu pojedinca smanjimo.

Niko ne može da uradi sve. Ali svako može da učini makar ponešto, da život u ovoj zemlji bude manje loše mesto.

Da je novinarka istražila, naišla bi na iscrpan tekst “365lepihdana više od 365lepihželja”. Saznala bi da ekipa okupljena oko BlogOpena planira da iz ovog projekta napravi prvu digitalnu fondaciju čiji cilj je itekako da menja stvarnost. Pre svega talentovane i vredne dece Srbije čiji roditelji nemaju uslove da taj talenat finansijski prate. Saznala bi da će iz prikupljenog fonda te Fondacije biti obezbeđeno 111 đačkih godišnjih stipendija i 55 putovanja naših talentovanih učenika na svetska takmičenja. Da li je to, po novinarkinom ukusu, dovoljno dobro menjanje stvarnosti jedne porodice, koja će godinu dana dobijati (još) jednu prosečnu platu kroz stipendiju za školovanje svog dobrog i vrednog deteta?

Saznala bi (ili jeste saznala ali je prećutala) da će fondacija raditi transparantno, od prvog do poslednjeg dinara, i da će koristiti snagu onlajn zajednice da tu ideju predstavi široj javnosti i obezbedi pažnju medija, donatora, ali i mapiranje stvarnih potreba na terenu, izvan (ali ne i uprkost) institucija sistema socijalne pomoći. Da li to, po novinarkinim visokim kriterijuma, jeste dovoljno dobro da bi se stvarnost učinila boljom?

Evo tog sedenja u fotelji

Da je novinarka istraživala, ali nije, jer bi joj teza teksta pala u vodu, ili jeste, ali je prećutala opet zato što ne bi imala tezu, saznala bi takođe da su organizacija BlogOpen i pojedinačno autori 365lepihdana.rs do sada više puta zasukali rukave:

1. da je 2007. godine osnivala biblioteku u Sigurnoj dečijoj kući i pomogala onlajn vidljivost Sigurne ženske kuće u Novom Sadu,

2. da je iste godine pokretala akciju “David” kojom je traženo od gradskih vlada da ne troše ogromna sredstva na preskupe novogodišnje zabave na trgovima, već da ta sredstava delom usmere na stvarne, egzistencijelne probleme svojih građana,

3. da se ova zajednica organizovano upisivala u donatore kostne srži naredne godine,

4. da je 2010. ova zajednica, odmah po nastanku potrebe, pokrenula akciju “Saglasni” da se iz budžeta za novogodišnje zabave na trgovima iz svojih/naših budžeta delom pomogne razrušeno Kraljevo, što je nekoliko opština u Srbiji i učinilo,

5. da je podržala inicijative drugih članova zajednice u projektu #JaZaKraljevo, kada je prvi put u Srbiji korišćena platforma Ushahidi za mapiranje stvarnih potreba ugroženih područja i pojedinaca,

6. da je podržala incijative drugih članova online zajednice u pozivu mobilnim operaterima da obezbede SMS za pomoć Japanu, kroz pritisak na Twitteru #JaZaJapan,

7. da je podržala pronosom informacije i stvarnom kupovinom majica iz projekta “Majice za Japan”, čiji fond je namenjen pomoći toj zemlji,

8. da je prošlog meseca BlogOpen organizovao humanitarnu akciju PechaKucha – Inspiracija za Japan u Novom Sadu, čime se ovaj grad i ovaj napor u ime Srbije pridružio globalnom projetku više od 400 gradova na svetu koji su učinili isto za podršku Japanu, prikupljajuću tom prilikom i finansijska sredstva.
Da se među autorima “forsiranja optimizma reke” na 365lepihdana, imenom i prezimenom nalaze svi ti ljudi, između ostalih, koji nisu samo lepo pričali i lepo pisali, već su i ranije uzimali stvar u svoje ruke.

I da je to sve činjeno iz sopstvenih resursa, od sopstvenog vremena, iz sopstvenog osećaja za empatiju i stvarne potrebe da se pomogne drugom, bez ikakve reklame i reklamerstva.

Kao pojedinci u zajednici, svako od nas živi od nečeg drugog, ali ne zaboravljajući na druge.

Tako da, uz malo istraživanja – a iz nekog razloga nije ga bilo, ili jeste – ali je onda iz nekog razloga odlučeno da se ta saznanja ignorišu, novinarka bi jako dobro saznala da je ova zajednica više nego jedanput, pokušavala, ponekad i uspevala, da popravlja, ne da izvrće, stvarnost. I da planira da to čini i dalje. Da racionalni pesimizam zameni racionalnim optimizmom.

Tekst i (kon)tekst

Igornisanjem svih gore pobrojanih stvari, novinarka je, za širu publiku koja je ostala uskraćena za pravu sliku, kreirala jedno kritičko mišljenje koje bi stvarno malo ko mogao da ospori: Reklamiraju optimizam, ma gle čuda! Imaju plate, domove i porodicu i primećuju suncokret na vojvođanskim poljima, i plavo nebo iznad Srbije, pa su meni, koji ostadoh bez posla i nemam para ni za hleb ni za pristup internetu, našli da reklamerski forsiraju vedar duh.

Ali, kako ćemo nazvati sve ono što ste sada pročitali i što je čitalac Vremena upravo sada saznao?

Reklamom?

Pravo da vam kažem, niti smo je kada tražili, niti smo je ikada dobili, ni od Vremena, niti bilo kog drugog tradicionalnog medija. I to nas nije sprečavalo da radimo i dalje. Jer nam ne treba reklama da bismo nešto učinili. Radimo to zato što verujemo da svako može da uradi makar nešto, da bi život u ovoj zemlji bio manje vašljivo mesto, kako bi rekao pesimista, ili bolje mesto, kako bi rekao optimista. Ili da glasno kažemo “ono je krofna”, tamo gde vi vidite samo rupu.

To ćemo i dalje činiti, verujući da će nas ubuduće i Vreme u tome povremeno pratiti. Probajte da sa manje skepse zamerate tuđem optimizmu.

Tatjana Vehovec
idejni kreator 365lepihdana.rs
saosnivač i predsedavajuća konferencije BlogOpen
p.s.
Poklanjamo vam za kraj stih iz pesme Mladena Ivanovića, gimanzijalca iz Niša, 50. autora 365lepihdana. Nadam se da ste svesni da ste i njega svojim novinskim tekstom optužili za elitizam i osudili na svoju skepsu. A Srbija bi imala zašto da bude ponosna na njega.

Imam ideju da promenim Srbiju,

ne dam da je neznanjem ubiju!

U pomoć ću pozvаti Dositejа i Vukа,

trebаće mi Teslin um i Alаsovа rukа. (…)

ZATO GRADI NAM ŠKOLE,ODRASLI SRPSKI SVETE!

A MI ĆEMO ZNANJE IZ KNJIGA DA BEREMO,

ZNANJEM DO KOSMOSA DA SE VEREMO!