Post je, ali sa velikim i malim slovima tamo gde bi to pripadalo prema pravopisu srpskog jezika, objavljen u dnevnom listu Dnevnik, 7. marta 2007. godine
evo ga, samo što nije i taj dan slomljenih karanfila i štikli, dan u kojem su muškarci pijani od iznenadnih mogućnosti i po neke nehotične razmene sline sa koleginicom koja će zaboraviti svoj mrtvi gerber u celofanu i olako dato obećanje nad Kosmopolitenom ili Blic Ženom da nikada to neće uraditi sa kolegom sa posla,
dan kada su babe i dede prezaposlene bejbistingom, deca predala svoje u školi i u vrtiću našarane čestitke, mame stavile svoju najlepšu frizuru na glavu i rezervne najlonke u tašnu, očevi negde na tamburašima i roštilju bale sa tuđim ženama, tuđe žene čeznu za svojim ljubavima, ljubavnice čeznu za svojim višom silom odsutnim muškarcima,
šefovi dele vaučere za papa-test i mamografiju svim zaposlenicama, oni uspešniji čekove na po 2.000,00 dinara za nabavku bele tehnike koje će žene sa vezom i inicijativom menjati za kupovinu donjeg rublja svojoj deci, dan kada se nezaposlene žene cakaju u dupe da naprave najfiniji kompletan ručak za razliku od ostalih dana kada se podrazumeva da ga naprave najbolje što mogu jer, oh, zamislite, to je njihov dan, samo njihov dan, dan u kojem se slavi što je ona žena i majka i supruga i peglerka i kuvarca,
dan zbog kojeg se celogodišnji trud isplatio jer se to ceni, jer će na taj fini ručak kasniti muž koji je negde balio sa kolegama i Koleginicama o trošku sindikata ili iz kase uzajamne pomoći, ali će ipak doći veseo, sa slomljenim gerberom u celofanu koji je zaboravila neka od onih Koleginica koja ima dobre noge ali lošu sreću sa muškarcima i onda će se, ako u njemu još ima snage istresti u nju jer to je Njen dan, jer treba da dobije sve što je zaslužila, pa i više od toga,
dan kada se povećava ozonska rupa na omotaču od prekomerne upotrebe laka za kosu i za nokte, od probe novih parfema i podrigivanja na luk i jefitno belo vino, dan koji je alibi za devizu “jednom se živi” za sve one usamljene duše koje inače skupljaju prašinu po kući, dan u kojem ipak i u ovom veku neće porasti upotreba kondoma i zdravog razuma, a možda za nijansu prodaja tik-taka ili orbita, dan kada će se možda za milimetar povećati prosečna milimetraža godišnje potrošnje paste za zube,
jedan od onih dana zbog kojeg frizerski saloni, cvećare, solarijumi i turističke agencije trljaju rukice, kada će se povećati nasilje pijanih muževa nad njihovim ženama i broj neželjenih trudnoća, dan koji će kasirke opet prestajati a sponzoruše dobiti naočare Swarovski, dan u kojem će za žene svirati tezgu Vlado Georgiev i Neno Belan a u diskotekama će na snazi biti socijalni program u vidu besplatnog ulaza za žene bez pratnje muškaraca i svakako dan u kojem se Klare Cetkin seti tek nekoliko nevladinih organizacija i šačica osvešćenih građanki,
a ja strahujem jer znam da će i moje dete doneti kući neku čestitku, možda će naučiti i neku pesmicu, hteće uredno da složi svoje izuvene cipele i gledaće u svog oca zblanuto i zabrinuto, jer će se on ponašati kao i bilo kog drugog dana i pomisliće dete da smo mi neki čudan svet, veliki je on sada i vidi stvari, a neće videti razliku ni u mojoj frizuri, ni obroku koji pripremam, ni u tatinoj kravati, jer će to biti samo jedan običan dan u kojem ćemo podeliti svoje obaveze na pola ili kako kome odgovara a u kući će možda biti cveća a možda i neće,
a ja ću svom mužu biti i ove godine zahvalna što imam svih 365 dana dostojnih Žene i što će me poštedeti ove prigodne prilike za odlazak na prigodno mesto
Update:
Šta reći?
30 Comments
Amin…
Mada. Ponekad pomislim, nekim je nesrecnim zenama mozda ovo jedini dan u godini kad ne dobiju batina a dobiju karanfil, pa nekako…. sta znam. Nek’ im je sa srecom.
Amin! Dobro kažeš.
Trebalo je ovo da bude i post o istraživanju koje su radile novinarke Blica pre nedelju dana, javljajući se na oglase za posao. Nijedna preko 30 godina, nijedna brineta, nijedna udata i nedajbože s decom, nije uspela da vodi telefonski razgovor duže od tri minuta.
Htela sam, htela, ali me ponelo 🙂
a propo jadnica kojima je to jedini dan kada…: Klara Cetkin se, između ostalog, zalagala i za razvod braka, razvod je jako dobro rešenje za one žene kojima je to jedini dan kada će dobiti polumrtav karanfil u celofanu i izbeći batine.
tužno, jadno, depresivno i… istinito
Ustvari, treba tu dodati i jos jednu, verovatniju varijantu: kad uz batine dobiju i karanfil.
Ugriscu se za jezik. Sa nekim temama ipak ne treba biti cinican. Neke teme su suvise bolne da bi se pretvarale u parodiju, ma kako dobronamernu. Neces mi verovati, ali upravo mi je ni od kud zamirisao karanfil. Tako mi i treba.
A to, za poslove. Zameram celoj fakin demokratskoj Evropi sto dozvoljava takvu vrstu diskriminacije, pa to je cist fasizam, a mi umesto da umemo bolje, uskacemo na taj brod kao da je Nojeva barka. U severnoj Americi, slika na rezimeu ( CV) je nezamisliva pojava jer daje potencijalnom poslodavcu priliku da bira koga ce intervjuisati na osnovu povrsnih kriterijuma. Svi mi znamo da i te neke simpatije igraju ulogu, ali daj brate coveku sansu da ti kaze i pokaze sta ume i zna. Pitanja o bracnom statusu, broju dece, kvadraturi stana, godinama, seksualnoj orijentaciji – su doslovno ilegalna. To sto su kod nas najvazniji parametri prilikom zaposljavanja stvari kao s kim zivis, jel’ planiras da se udas i koliko dece zelis, to je skandalozno i nadam se da su novinarke iz Blica obelodanile imena “kompanija” sa kojima su razgovarale. Jer i to mi strasno smeta kod nas, to vecito sakrivanje imena ljudi koji se ponasaju kao imbecili.
A karanfil jos uvek mirise, stigla me kazna.
Dan žena je danas travestiran u nakaradnu sliku čiji najtamniji oblik sam dala u svom postu.
Jer danas:
1. svaka četvrta žena trpi fizičko nasilje u kući
2. svaka treća trpi verbalni i psihički teror u porodici i na poslu
3. 35% zaposlenih žena su žrtve seksualnog zlostavljanja na radnom mestu
4. žensko telo kao objekat se koristi u 90% reklamnih spotova
5. žene primaju 15% nižu zaradu od svojih muških kolega za isti posao
6. prvo pitanje prilikom zaposlenja, kao što kažeš, Novosađanka, je da li ste udati i imate li/planirate li decu
7. 20% poslodavaca želi da mu je sekretarica plava i da ga “inspiriše”
8. sva istraživanja pokazuju da stereotipe o ženama upravo neguju i prenose žene.
Jer, danas se obeležavanjem ovog Dana, na način na koji se obeležava, obesmišlja izvorna ideja ženskog pokreta. Jer je danas, Dan žena takva parada kiča i neukusa (što bi rekao novinar) da svaka pristojna osoba bez obzira na pol, a koja drži do sebe, svojih vrednosti i ideala, ne želi da s tim ima posla.
Dakle, Dan žena ne postoji da bi se jela krvavica i roštilj uz loše tamburaše.
Dan žena nisu izmislili mušakrci.
Dan žena nije praznik već kalendarski podsetnik na jedno civilizacijsko dostignuće.
Dan žena je dan u kojem se podsećamo šta su neke žene, pre sto godina, uradile za nas žene danas i za one koje rađamo i koje će se tek roditi. I šta su uradile za naše muškarce, isto tako, očeve, muževe, sinove.
Dan zahvaljujući kojem ravnopravnost prihvatamo kao nešto normalno i prirodno.
Sav moj cinizam prosto tinja, od Nove godine, do Sv. Valentina, a onda eksplodira za 8. fucking Mart!
Istu kolicinu gadjenja gajim i prema malo pre pomenutim datumima……..Odvratna karikatura necega , ali cega zapravo , niko ne moze da se seti!!Mrzim i da idem na posao za 8. facking mart, jer tamo ne mogu da opsujem svakog ko se zaleti sa cvecem da mi “cestita”, (keve ti sta?).
Marija, Novosađanka, mislim da je cinizam neophodan zbog zaštite zdrave pameti i dostojanstva.
Obratite pažnju, neće biti mesta u Sigurnim ženskim i dečijim kućama za sve one koji će potražiti pomoć u noći sa osmog na deveti mart. To je, prosto, trend koji nisam ja izmislila. Toliko slavlja i alkohola to napravi svake godine.
Slavlja i alkohola.
Ja cu ga provesti u busu za juzne krajeve, ne znam, pretpostavljam da ce se na radiju dosta pustati Sergej Cetkovic i tako te pesme, bice super. Sigurno.
🙂 La Lara, to ako budeš imala sreće. Inače, ako ideš u južne krajeve, možda ti se desi Ceca, u stilu žena-ženi, ili… uf, nisam u materiji sa muškim folk ikonama, ali na to sam mislila. ali da će ti biti super, biće. sigurno.
Vidim muški se ne javljaju.
Kao prvo, da pohvalim ovaj blog, došao sam okolo naokolo do njega i sviđa mi se.
A onaj dan uvelog cveća, loše muzike, otrcanih fraza, slomljenih štikla, suza koje teku potocima…..po meni glupost, bedni izgovor socijalističkog društva da imamo još jedan slobodan dan, kao da nešto poklonimo našim dragim ženicama….
Mislim , ako to sve ostavljamo za taj jedan dan, onda strašno….
BTW, a dan očeva??!?!?!?!?1 Kod nas to ne važi???
Diskriminacija na delu, diskriminacija!!!!
Sve se slažem. Ali kao što je Novosađanki zamirisao karanfil, tako je meni sestričina prekjuče uručila neko keramičko srce koje su im uvalili u školi da iscrtaju i oboje za mame, bake i tetke, a sve, naravno, povodom Dana žena.
I nađoh se u krajnjem licemerju od situacije – da se obradujem poklonu i ni na koji način ne dozvolim da izbije iz mene sve što mislim, nije dete krivo i ne zna, je l`… A kad sam preko dečje glave spazila nacerenu muževljevu facu, jer on, naravno, zna šta mislim o 8. martu, poželeh da lansiram keramičko srce put tog istog osmeha. Ali nisam, ipak, nasmejah se i ja. Šta ću…
Aleksandra,
puno pozdravi sestru i klince od Gorana , Jelene i Anje.
Gorane, hvala na komplimentu za blog. Staraću se 🙂
Isto sam se mislila da li će ijedan muškarac pustiti neki komentar ovde i, uopšte, šta bi moglo da se očekuje. Imamo još koji dan, važno je muško mišljenje.
Aleksandra, pa je li da deca nisu kriva? To je za njih samo još jedna, manje ili više, kreativna radionica. Ali, važno im je ispričati priču. Deca postaju ljudi, tužno bi bilo da misle da je normalno da Dan žena bude dan pijanih očeva, isfriziranih majki i obojenih keramčkih džidža bidža.
Tetke tu moraju posebno da obrate pažnju na svoje male sestričine. 🙂
Nakon posljednje runde, u takozvanoj borbi polova, Hilari Klinton biće proglašena predsjednicom Amerike i biće to kraj virtuelnog meča, kolektivni trijumf onih koji su odavno tvrdili da su žene i muškarci ravnopravni i kojima je za to jedino nedostajala zvanična potvrda iz Vašingtona. U kolektivnom transu zaboravićemo da je ona to već bila, u duplom mandatu, iako nezvanično, ali u teškoj ulozi glavnog patinera u izradi lažne slike o Američkoj sretnoj porodici koja valjda podrazumijeva i sretno prevaziđena nevjerstva.
U vrijeme dok razmišljamo o ostvarenju američkog sna iz Meksika stiže vijest iz koje saznajemo kako su tamošnje domaćice odustale od plesa i aerobika i posvetile se novoj rekreaciji, striptizu.
Stotine domaćica pohađaju kurseve striptiza kako bi začinile svoj ljubavni život sa partnerom. Kako i ne bi kada ih o tome uče svi nezvanični i nekvalifikovani savjetodavci, popularno nazvani kolumnistima raznoraznih magazina koji ženama nude sve, od recepta kako ga zavesti, do toga kako ga zadržati. Tu su svakako informacije o čarima botoksa, silikona i kolagena te o zdravim dijetama.
U stvarnosti slika je nešto drukčija, one koje su zavele i zadržale, obično nemaju vremena čitati, a one koje nisu, čitaju ali bez efekta u praksi, a ako su uspješne u poslu, pa samim tim pozvane da javno govore, za te iste magazine otvoriće vrata svojih praznih spavaćih soba i pričati o samoći kao cijeni nezavisnosti i o tome kako je lijepo što se nisu udale.
Drage dame, u četvrtak kada proslavljate osmi mart i smatrate to legitimnim činom, zapitajte se koji vam je koncept između udate i udavače, ostavljen.
Imate li pravo na vlastiti izbor i hoćete li biti oslobođene pravdanja povodom izbora.
Umjesto da birate večernju toaletu, pronađite način za promociju vlastitog stava, onog istog koji podrazumijeva da porodično nasilje nije ujedno i porodična tajna, a razvod javna sramota.
Možda će vaš mali bunt protiv osmog marta ujedno biti i protest protiv svih stereotipa u koje smo smještene, možda će zaustaviti kazaljku na biološkom satu koji nam nad glavom otkucava, a zbog kog nam svi prijete.
Učinite u četvrtak nešto za sebe, objasnite barem jednoj osobi smisao i stvarni razlog obilježavanja ovog datuma i u kancelariji crvenim flomasterom prekrižite ovaj datum, pa čak i kad iz kurtoazije morate primiti karanfil.
P.S. Ja imam sreću, moja je firma siromašna pa će me poštediti loših parfema i karmina pogrešne boje.
A Tanja, ovo sa papa-testom i mamografijom ne bi bila loša ideja, s obzirom na cijenu pregleda, barem u BiH. 🙂
E tacno to sam i ocekivala – savet:)
Gorane: hvala, pozdravljam sve a i uzvraćamo!:)
Draga Tatjana, ne volim da citiram u komentarima, ali ovog ću puta napraviti izuzetak, jer si savršeno izrazila moje mišljenje ovim rečima:
“Dan žena nije praznik već kalendarski podsetnik na jedno civilizacijsko dostignuće.
Dan žena je dan u kojem se podsećamo šta su neke žene, pre sto godina, uradile za nas žene danas i za one koje rađamo i koje će se tek roditi. I šta su uradile za naše muškarce, isto tako, očeve, muževe, sinove.
Dan zahvaljujući kojem ravnopravnost prihvatamo kao nešto normalno i prirodno.”
I zato moj muž ne kupuje ništa za 8. mart, i zato će i moja ćerka čim bude dovoljno velika da shvati dobiti objašnjenje zašto se uvek mrštim na taj dan, kad dođem kući prolazeći pored “parade pijanstva i kiča” na ulicama.
Hvala što pišeš o ovome.
Apropo časopisa sa savetima kako ga osvojiti i zadržati, kada žene prestaju da se interesuju za takve stvari, i novine ce prestati da pišu o tome. Da mi sad masovno počnemo da gradimo stav umesto kupujemo haljine, novine bi bile pune saveta o tome kako izgraditi i promovisati sopstveno mišljenje umesto kako izgledati seksi, ali to u trenutnoj slici stvari ipak ne pravi novac, a bizMis je bizMis i žene su najstrastveniji konzumenti površnih saveta, jeftinog donjeg rublja, karmina i šminke po rasprodajama, i ne samo to, one su same sebi najgori neprijatelj.
Ali, napraviću malu digresiju i reći da je nasuprot mainstream-u, feminizam ipak otišao u drugu krajnost koju takođe ne volim jer podrazumeva da, da bi se imao čvrst stav i dobilo na značaju i autentičnosti, treba da imaš brkove i dlake pod pazuhom i na nogama, da budeš obučena kao muškarac ( i gde je tu onda svest o ženi?), da jednakom silinom podržavaš stav o tome kako je nezavisnost majka a sve drugo je muška manipulacija usmerena na porobljavanje naših dominantnih mozgova. Govorim o stanju stvari u Americi i Kanadi, gde porodica, u očima “pravih žena” koje ne daju na sebe predstavlja kamen spoticanja, nedobrodošlu prepreku, nešto što će te zauvek okovati u lance i zbog toga ga treba izbegavati na sve moguće načine. I dok shvatam da nekim ženama možda to i jeste upravo tako, opet mislim, sasvim sigurno postoji način da se stvari izbalansiraju, pre svega – dobrim odabirom životnog saputnika, na primer. Nije slabost biti žena, drugačija od muškarca po svim onim drugačijim tačkama. Slabost je biti žena bez samopoštovanja, baš kao i biti takav muškarac.
Gorane, ne treba poistovetiti dan žena sa danom majki, u tom smislu dan očeva nije isto što i dan muškaraca… Ovde to postoji, dan očeva i majki, ali moram da kažem da je to samo još jedna u nizu prigodnih prilika koje stimulišu ekonomiju besomučnim trošenjem para na gluposti.
Ipak je ovo BALKAN…
Jako mi je drago da smo ovako ozbiljno progovorile, u društvu sa sve Goranom, časnim delegatom iz muškog “sveta” koji se nije uplašio.
# Kristina, potpuno se slažem sa stereotipom koji je nastao zahvaljujući Osvešćivanju žene: ako si udata, doviđenja si, ako nisi a imaš mozga, pričaćeš o ceni uspeha plaćenoj praznom spavaćom sobom.
# Emanuelle, drago mi je da se razumemo. Nije mi drago što je još uvek premali broj žena koje ovaj problem razumeju na takav način.
# Da, Novosađanka, feminizam je napravio medveđu uslugu ženama jer je stvoren najnoviji stereotip, koji skoro da i nije postojao pre seksualne revolucije: žena s dlakama ispod pazuha, bez šminke i frizure – srčana aktivistkinja u borbi za prava žena. Na žalost, one malobrojne feminizovane aktivistkinje obično najstrasnije budu prezrene i dezavuisane od ovih prvih, agresivnijih predstavnica borbe za istu stvar. Uzgred, mislila sam da Zapad, a pre svega Amerika, neguje model Srećne američke porodice sa troje, četvoro dece za koje je uspela da obezbedi novac za školovanje i treći auto za ono dete koje je trenutno na nekom univerzitetu sa državnom stipendijom.
Zao mi je ako ce ovo bilo koga uvrediti, ali Osmi mart spada medju besmislenije praznike. U principu, praznici su toliko relativizovani ovde, da su svi stvar licnog izbora. Takodje, svi su prilicno besmisleni. Sem Nove godine. Hm. Nisam se navikao na ove pravoslavne. Uskrs je nesto klizeci, cini mi se, tako da ideju nemam kada je. Znam da mora da bude pre jevrejske Pashe, takodje, ideju nemam kad je Pasha. Eto, cuo sam to tako.
Kad neko nesto slavi, onako, bas mu stalo, ja mu onda cestitam. Pri tome se trudim da kazem: “Srecan Bozic” jer mi nekako neiskreno da ja izgovaram one crkvenoslovenske pozdrave, a otpozdrav “Vaistinu” mi izmami osmeh zbog ceste upotrebe u tom saljivom smislu, posle necijeg “vatrenog” govora, tako da “Vaistinu” uvek uz osmeh izgovaram. So, po analogiji, kad vidim da neko zensko prosto ocekuje da kazem “Srecan ti Osmi mart” tog dana, ja to onda i kazem. I na isti mi nacin nelagodno. Stvarno ne kapiram da se na to neko prima i da to prihvata kao deo svoje licnosti. Ali, eto, razliciti smo, thanxgod. I nema tu sta puno. Firma u kojoj radim ne pretenduje na bilo kakve proslave tog praznika, hvala joj.
Vidim frekventniju upotrebu the F word kad se o polozaju zena govori. Moram da priznam da mi je drago sto u bliskoj mi okolini “emancipacija” dostize svoje zlatno doba. U toj meri da se zacudim kada procitam statistike o zlostavljanju i razlike u odnosu na muskarce u placanju za isti posao. Nekako mi se to danas cini delom nekih drugih drustava. Hm…citanje i lozenje na Dragu Savetu je pandan citanju i lozenju na kladionice i kladionicarski pogled na svet. Jednakost u gluposti je davno postignuta. Oko ovih ostalih jednakosti…na pravom ste putu. Ekonomska samostalnost je uslov uslova. Pedeset procenata doprinosa kucnom budzetu je maximalno obezbedjenje za uvazavanje zenskog glasa u kuci. U protivnom, zena se moze ponasati vrlo retro i neemancipovano, dati otkaz, te ukinuti Muskarcini neke sitnice koje zivot znace. I u tom smislu. Takodje, ekonomska samostalnost Muskarcini u svakom trenutku stavlja do znanja da novac nije problem da se u svakom trenutku ode. Mislim, ako nema dovoljno paznje, recimo, to mi se cini kao najcesca primedba zenskog sveta muskom… i sl. So, stvari su mnogo svetlije nego sto se u ovom tekstu to slika, a i u komentarima. Ja mislim da zene polako zauzimaju mesto koje im pripada. Ok, to je fucking proces. Ali uspeh ne gine. Uostalom, pametnije ste. (To stvarno mislim).
Hm. Nisam znao da je za striptiz potreban kurs…ovaj…
Ala smo se dohvatili opsežne teme. Nema ovde dovoljno mesta da se ispriča sve što je relevantno.
“American dream” je do 80ih godina bio upravo to o čemu ti Tanja pričaš, a onda je novi trend počeo da uzima maha, i iako još uvek nije dominantan, “white picket fence” verzija odavno je izgubila vođstvo. Šta dnevne porodične serije propagiraju je jedno, a stvarnost je sasvim drugačija. U prigradskim naseljima, pod uslovom da ne govorimo o trailer trash-u, ta vizija srećne porodice još uvek relativno opstaje, ali je vreme “I love Lucy” odavno prošlo. Nema više “honey, I’m home!!”. Upravo zbog emancipacije i činjenice da su ženama ne samo dostupne sopstvene finansije, nego su te pare ogromne, preogromne, i izvor nikad neće presušiti – jedan ekstrem polako prelazi u drugi. Na primer, broj sklopljenih brakova godišnje opao je za 50% od 70ih godina na ovamo. Životni stil koji se danas preferira je kohabitacija. Priroda kohabitacije je klimava, a uporedo sa emancipacijom često menjanje seksualnih partnera postalo je praktično opšte mesto, tako da izgledi za opstanak prave porodice – monogamni brak, deca, kuća, auto, gdugoročni planovi poput penzionerskih dana na Floridi – postaju sve slabašniji. Uzgred, školovanje je postalo toliko skupo, da ne može više da se uštedi ni za jednu školarinu, kamoli nekoliko. Zato deca rade leti, zarađuju za prvi semestar, iseljavaju se od roditelja i snalaze kako znaju i umeju. Većina njih. Ne govorim o povlašćenim slučajevima.
Danas biti prava žena na severno-američkom kontinentu znači zarađivati svoje pare, kupovati sama sebi nakit i parfeme, vrteti muškarce oko malog prsta i posmatrati ih kao potrošnu robu ( pamti pa vrati, jel’), napredovati u karijeri, odložiti rađanje dece do 40-e godine kada se obično ide na usvajanje zbog mogućih komplikacija. Po mogućstvu nikada ne stupiti u omraženi brak, nikada se ne prepustiti jednom jedinom muškarcu i jednostavno biti samo svoja, uz svu aroganciju koja sa tim ide…. Za moj pojam, previše. Čini se kao da su žene u svojoj borbi za jednaka prava, izgubile osećaj za sopstvenu posebnost i uvid u muško-ženske razlike, koje – ja se izvinjavam ali zaista tako mislim – ipak postoje, ne mogu se poreći, i poricanje istih meni je jednako smešno kao i poricanje da su crnci crnji od belaca, što otprilike predstavlja vrhunac političke korektnosti. Znači, da bi bila prava, nezavisna žena, ti ustvari treba da postaneš muškarac, i to ugledajući se na najgore primerke muške vrste. Meni to više nema veze sa borbom žena da se protiv njih ne diskriminiše na osnovu pola. Diskriminacija na osnovu različitosti je jedno, a potpuno opovrgavanje svih različitosti da bi se zaustavila diskriminacija je izuzetno auto-destruktivan potez. Tačno, prave pravcate feministkinje mrze žene koje “uspevaju u muškom svetu” a pri tom ne izgledaju kao muškarci, iako se te žene ponašaju upravo onako kako feminizam nalaže sa jednom bitnom razlikom – još uvek imaju neku, majušnu, tanušnu svest o tome da su žene, ali i to će doći na svoje. Novija feministička teorija zastupa tezu da je koncept porodice kamen spoticanja u ostvarenju ženske uber-nezavisnosti, i zbog toga propagira dezintegraciju iste.Uopšte, za potpuni uspeh i oslobođenje, neophodno je biti muškarac do srži, što podrazumeva da seksualne odnose imaš sa ženama. Homoseksualizam više nije biološka nego pomodarska stvar, način da se dokaže da si “prava”, nesputana društvenim okovima, nezavisna. Zato ne volim feminizam, suviše je radikalan i krut, a i žene sa dlakama ispod miške su mi odvratne. Priroda je namerila i da *eremo gde nas stigne, a ne u toaletu, pa šta sad to znači, da treba da *eremo po ulici da bi ostali verni svom poreklu? Namerno ne dozvoljavam sebi da se razgalim psovkama i degutantnim rečima a i neću da ti zagađujem blog.
Kako ja vidim stvari, bitno je boriti se protiv diskriminacije, ali je totalno pogrešno boriti se protiv sopstvenog pola pretvarajući se u suprotni. Šta time govorimo ustvari? Da bi smo bile više biće, treba da budemo muškog pola?
Nemam naročitu želju da budem nikakvo više biće, a svakako ne pristajem da budem niže. Ostaje mi da budem jednostavno biće, normalno ljudsko biće sa svim različitostima koje me čine ženom a ne muškarcem. Poenta je u poštovanju različitosti. Poenta je u tome da se na različitosti ne gleda kao na mane i parametre pomoću kojih ćemo svrstavati ljude u više i niže redove. I kad to bude bilo, tek tada će postojati jednakost, u globalu. Do tada, jedino što možemo je da gradimo svoj lični svet tako da to u njemu imamo. Muškarci i žene podjednako.
Ne znam, Cult,
da moja majka pročita sve ovo što je ovde napisano, bila bi užasnuta: prvo zato što bi brinula o tome kako me je vaspitala, a onda i zbog toga što “kuda ide ovaj svet”. Verovatno bi mi još rekla da mi žene moramo da imamo razumevanja za muškarce i da je prirodno da žena trpi. Eto generacijske generacijske segregacije u okviru istog pola, nepomirljivih različitosti.
Nisu stvari svetlije, već je meni nadošlo da stavljam prst u oko zbog onoga što primećujem, iz mikroprimera. ne možeš reći da to sve nije tako, samo što nije đuture. “Đuture” je moja licencia poetika, moje pravo ali na neki način to vidim i kao svoju obavezu.
Novosađanka, što bi se reklo “potpisujem te”, uz ličnu napomenu da su najveći neprijatelji žena zapravo same žene, a najveći neprijatelji uspešnih žena, slabi muškarci.
Poslednji komentar Novosađanke je mnogo rekao: ne smemo da izgubimo poentu – ne treba u procesu emancipacije da postanemo muškarci.
Ono što je veoma pozitivno je upravo ono što si ti, Tatjana, rekla na kraju: šta bi tvoja majka rekla na tvoj post i komentare. Da, i moja majka bi rekla isto. A šta govorimo mi, generaciju kasnije? Naše kćeri će to i imati – sve ovo što mi ovde želimo, i zbog čega sve ovo govorimo i radimo. Kreće se, dešava se, i uz još rada, desiće se.
Ja sam za samostalnost u svakom pogledu i ne dozivljavam je kao emancipaciju ili bilo kako drugacije vec jednostavno kao samostalnost.
Nekako mi je draga spoznaja da mogu bez problema obojiti zidove u stanu,jednako dobro kao sto cu na vlastitim noktima nakon toga vlastorucno izraditi french manikure, ali isto tako mislim da mi kucne popravke nisu pokrice za izgled koji bi sugerisao da je rijec o muskarcu a ne zeni 🙂
Nisam vaspitana da bih trebala imati muskarca koji ce mi olaksavati zivot vec koji ce me voljeti i u tome je po meni najveca cijena samostalnosti koju placamo, a to je kad taj muskarac nije ustanju izvrsiti tu jednu jedinu ”obavezu” 😉
Sinoc sam bila u trznom centru u kom se izmedju brizljivo poslaganih proizvoda pojavilo rastinje koje izgledom podsjeca na cvijece i kome je rok trajanja vjerovatno do 9.marta.
U redu ispred kase iza mene je stajala zena srednjih godina, lijepo obucena, po svemu pristojnog izgleda.U korpu sam ubacila Dureks kondome i gospodja mi je ljubazno rekla :”bas sam se pitala sta je to, stalno gledam, nekako su lagane te kutijice, kao da nista nema unutra???”
Ne karikiram , ovo je zaista bilo tako.
Ta ista gospodja kuci sigurno ima sina ili cerku, bas se pitam ko ce toj djeci reci da postoji kontracepcija, u skoli to nece cuti jer ce ih na vjeronauci uciti kako se apstinira do udaje.
A mogu se kladiti da gospodja slavi 8. mart.:)
Updatovala sam svoj post sa najnovijim promotivnim materijalom dvojca D&G koji sam našla na hrvatskom net-u.
I to sve zbog najobičnijeg džinsa…
Fotografija u update-u je šokantna. U prvom momentu uopđte nisam shvatila da se radi o reklami. ODlična ilustracija teme!
A vidi ovo: http://www.wilsonsalmanac.com/images/voodoo.jpg
( http://www.wilsonsalmanac.com – koliko sam na brzinu videla dobra stranica o “strategic disempowerment of men” …. na dnu ima i citat jedne poznate feministkinje koja ipak razmislja svojom glavom …)
Pingback: MOOŠEMA » Blog Archive » U susret prazniku, da tako kažem
Tekst je skoro pa savršen. Jedino bi bilo bolje da ne postoji potreba za njim.