Ima nešto s tim čarapama. Ima nešto u to njihovoj nepokolebljivoj osobini da se rasparuju.
Najviše i najprincipijelnije se rasparuju Njegove, pa Ivanove, pa tek onda moje.
Bilo bi mi lakše da su moje na prvom mestu; šteta od ljutnje bi bila manja. Držala bih to u tajnosti, tu svoju malu prljavu tajnu da mi je 90% čarapa zauvek raspareno. Da mi se najmanje jednom nedeljno jedna čarapa izgubi od svoje parnjakinje.
Tužno je to samo po sebi, biti bez svog para, ja samo mogu da zamislim kako je čarapama. I bez materijalne štete koja je naneta i koja se svakodnevno nanosi našem kućnom budžetu. Jedna bez druge. Rasparene. Obesparene! Kosmička usamljenost. Blagi užas. Tužna sam i zbog sebe i zbog čarapa. Zbog svoje, večito u jednu čarapu obučene, porodice.
Kad sam to počela da primećujem, već je zagonetka bila jako komplikovana. Problem je bio, da se tako izrazim, zapušten. Ne smem svojoj paranoji baš toliko da popuštam te da nemoćno ustvrdim da mi neko dolazi noću i krade po jednu čarapu, Njegovu, Ivanovu ili moju. Ili da nam dolaze mali patuljci koji su ludi za čarapama, pa vredno odnose u neko svoje skrovište po jednu. I to uvek onu novu i to uvek najkvalietniju i uvek onu koja bi nam se ujutru slagala sa odećom. U paru, kao po pravilu, nedirnute i tvrdoglavo zajedno ostaju isprane, iscepane, takozvane krompir-čarape. Potato-socks.
Počela sam da sumnjam na veš-mašinu. Tu ima rezona. Ta pripadnica porodice bele tehnike u našoj kući je prava kraljica među ostalom belom tehnikom. Malo samo joj konkuriše sudoperilica, ali tek malo. Ona radi pun gas, svaki dan, možda, eto možda tamo negde, iza ili ispod bubnja postoji neka rupa u kojoj zauvek, usled centrifugalne sile ili meni nepoznatog protesta nestaje po jedna čarapa iz reda najkvalitetnijih. I odlazi u raj ili u pakao za čarape, mada nisam sigurna da se tako nešto igde pominje.
Procenjujem da godišnje imamo štetu od više hiljada dinara zbog ove prljave osobine čarapa da se jedan komad emacipuje od drugog sa kojim čini smisleni i upotrebljiv par. Uverena sam da se to meni događa češće nego drugima.
Važna napomena: Ovaj tekst nije ni naručen ni sponzorisan. To sam ja, verovali ili ne, sama od sebe. Na fotografijama vidite Ivanove stopalice koje je sam snimio, u trenutku nadahnuća, iako bi neko zlonameran pomislio da je to učinio iz protesta ili očajanja. Uveravam vas svojom čašću, svešću i savešću u bespoštedne napore koje ulažem da održim čarape naše porodice u paru i time sačuvam integritet broja naših stopala i potrebnog broja čarapa po glavi člana domaćinstva, da nastojim da održim tu ravnotežu u neravnopravnoj i misterioznoj borbi sa ovom pojavom, te da dajem sve od sebe da dete ne uvidi sa kakvim problemima smo suočeni.
24 Comments
Hahahahha,
nisi jedina kojoj se to desava! Taj prestanak ljubavi nikad ne mogu da dokucim, a tek ponovni sustret!!!
Pod punom materijalnom i moralnom odgovornošću, poučen višegodišnjim bračnim iskustvom, a sve potkrepljeno metodom opservacije procesa rasparivanja (ističem pre svega MUŠKIH ČARAPA!) izjavljujem da dotične vezu rasturaju ne u mašini, ne ne, već između mašine i garderobera. Ne bih da imenujem krivca ali bih ponudio rešenje:
1) Ne perite čarape – bacajte ih posle upotrebe!
2) Kupujte jeftine čarape – nit’ će vam biti žao kad ih bacate, nit’ će čarape biti rasparane!
Mene u još dublji očaj baca to što se u našem slučaju te ljubavi nikada više ne ponove. Rastanak uvek bude bolan i bude zauvek ever after. Sve prođe u nekakvom, božemeoprosti, mimohodu. Dok pažljivo čuvam ovu jednu, čekajući veliko spremanje ili čudo pa da se odnegde pojavi druga, dotle je prva već nestala svojim putem. Tvrdim da je naš slučaj ozbiljniji nego što bi iko mogao da pretpostavi.
Sasvim se slažem, bez rezerve i u potpunosti, druže Veličkoviću, reč je, pre svega, o muškim čarapama. Zato što su one uvredljivo crne, uglavnom do kolena, pretežno bez ijedne aplikacije i sve liče jedna na drugu. Razlikuju se eventualno po debljini, odnosno, širini ranfle i tu se završava sva njihova raznovrsnost i muška mašta. Lako je tu napraviti zbrku i čaraparsku preljubu, spojiti nespojivo, pokušati sa podmetanjem prevare i lažnim sparivanjem koje će biti vidljivo samo muškom oku, tj. vlasniku istih a bogami i dotičnih.
Odgovorno tvrdim da raspad te čvrste veze, naprotiv, počinje baš negde između skidanja sa svog namenskog staništa i korpe za prljavi veš. Tu je negde čaraparski bermudski trougao. Kada dođe do veš-mašine, stvar je svršena. Bojim se.
Ili to, ili patuljci-čarapari.
Draga moja,
carapa story ti je sjajna, kao i svaka prethodna.
Ne trebam ni spominjati da imam isti problem, s tom razlikom sto meni nije strasno da obujem dvije potpuno razlicite.
Pored moje duboke naklonjenosti tebi tu je i naklonjenost Ivanu i meni se od svega najvise dopala njegova potreba da nepostojanje druge ovjekovjeci 🙂
Gledaj to kao razvijanje kreativnosti kod djeteta, da zivi u nekoj sterilnoj porodici nikada ne bi ni pomislio da je trenutni gubitak druge carape interesantan i podesan za objektiv 😉
Ja definitivno sumnjam na mašinu. I samo je gledam i čekam… moraće se jednom razotkriti.
# Draga Kris, čaraparska priča je najtužnija priča moje svakodnevnice. Kako god ja na to gledala, po jedna čarapa gleda u mene.
# Sanje moja, i ja se klackam između upiranja prsta na mašinu i one putanje do skidanja do korpe za prljavi veš. Otvoriću četvore oči.
Jaoj imala sam ja jedan post, baš kad je referendum bio, krajem oktobra, gde se pominje potera za dve iste čarape. Ali koliko mi šnale nestaju, to je već sumnjivo….. Dobro, šnale su sitica reći će neko, međutim ja sam preterano organizovana osoba, i znam tačno gde mi šta stoji, koliko čega ima, gde šta skidam i ostavljam kad dođem s posla….. šnale, tj. one uske i dugačke štipaljčice uvek kupujem u paru, po boji i obliku složene i organizovane….. i šlogiram se svaki put kada vidm da po neka nedostaje 🙂
Ozbiljan pristup jednom veoma ozbiljnom problemu.
Zavredelo je da se o tome pise. Taj fenomen je neopravdano do sada bivao zapostavljen.
Odlican text! Otvoricu i ja cetvore oci i pridruzujem se onima koji sumnjaju na masinu.
Ah, da, preslatke nogice!
Imam žestoku želju da vam svima otkrijem veliku tajnu. Dragi moji, vi koji sumnjate na mašinu za veš, totalno ste… u pravu. Imam i dokaz – kad je majstor jednom popravljao mašinu, izvukao je jedva raspoznatljivu raznobojnu poluraspadnutu grudvu nečega, tamo, baš ispod bubnja. Pažljivom analizom ustanovila sam da je sadržaj grudve šest ili sedam usamljenih, emancipovanih, mrtvih, nedostajućih čarapa. Od tada, čarape perem isključivo u platnenoj vrećici sa rajsferšlusom. Nema više patuljaka i nema razvedenih čarapa.
“Odgovorno tvrdim da raspad te čvrste veze, naprotiv, počinje baš negde između skidanja sa svog namenskog staništa i korpe za prljavi veš. Tu je negde čaraparski bermudski trougao. Kada dođe do veš-mašine, stvar je svršena. Bojim se.”
Ovaj dio mi je fenomenalan. Kao da čitam SF pripovjetku Stanislava Lema 🙂
# Pa, studena, to i jeste ceo trik: sve je to jedan veliki SF. Život piše SF romane, samo što čarape ne znaju da čitaju.
# spes, slažem se, i to je moguće. Samo da još raščistimo sa crnom rupom pre korpe za veš. Onaj kritični trenutak kada se čarape oslobode nogu i umaknu pažljivom pogledu.
A ja imam problem da uvek obučem čarape naopačke. To nije normalno. I svaki put gledam, i ubeđena sam da ih na dobru stranu obrnem, ali ne, ipak budu izvrnute. Šta li je tu problem?
Ti si elektro, duboko zabrazdila. Znaš onaj šavić koji ume da nažulja prste? Na njega obrati pažnju 🙂
Nemojte misliti da niko ne vidi sta pokusavate. Samo vas gledam, i raskrinkacu vasu zaveru. Pripremate teren za svrgnuce ves masine sa vlasti. Blatite joj ugled. Hocete da izbrisete vekovima stvaranu istoriju. I tradiciju kvaliteta. Tatjana je bacila udicu a vi svi zeljni nekog puca uprli prstom kao slepci. Ves masina pa ves masina. Sta vam je kriva ves masina? Navrli ste k’o svet na Srbiju. A svi znamo ko je tu zapravo lud. A ko je gradio piramide.
:)))))))))))))))))))))))
Spes je u pravu, odgovorno tvrdim:) Novosađanko, ne ljuti se, veš mašine, gadovi naši mili, to rade samo kad ostare. Valjda ogladne, šta li. Meni je to ona starka radila, malo’malo, pa nestanak čarapica, a sad, otkako imam novu, nema više nestajanja. Ubedi ti, Tatjana, svoje muškarce da zajedno poradite na kupovini nove, site mašine, i sve će biti u redu:)
Slučajno sam sad videla Emanuelle da si mi bila na moderaciji!!!! Nemam ideju zašto.
A što se moje mašine tiče, ona je od novijih, maloletna, nema joj ni tri godine, samo što možda zahteva beneficirani radni staž jer kod mene radi kao da samo osmočlana porodica. Možda protestuje,… hm, ali ja trenutno imam 8 Ivanovih (najlepših) čarapa koje čekaju da se pojavi njihov izgubljeni par!
Pa vi vidite, nisam ja sladostrasno otvarala ovu temu. Već iz najdubljeg očaja. A Novosađanka kaže, puč, pa puč. Nije puč, draga moja, mada bi nepatriotske snage to volele.
Znala sam da ce se vadite na zdrav razum, da udarate na emocije, i sva ta patetika.
Inace, kod nas se redovno desava da sve dok cekam da se “pojave” nestali parnjaci, njih nigde. Kako siznem i pobacam sve sto je single, parnjaci se pojave. Misterija. Inace, ja ne gubim carape. Nikad. Ali on bozemesacuvaj samo kuka kako od svake ima po jednu. Neverovatno. Zato se kupuju obicne, najobicnije, pamucne carape, i to u paketima od po 6 komada. I sve iste. Pa nema sanse da se svaka raspari, teorijske ni matematicke:) Neke posebne carape se kupuju samo u posebnim slucajevima, za specijalne prilike. Muski svet ionako ne razlikuje crno, braon i teget.
Jeste, ali obrni, okreni, ti znaš da nisu sve na broju, iako situacija deluje normalno.
Свиђа ми се како жене увек окрену сваки проблем на своју воденицу. Наравно да се никада ништа само од себе није изгубило, осим ако није способно за кретање, што чарапе свакако нису, мада имају ноге :). Кривац за губитак чарапа, па макар и једне једине, па макар само и у мислима, је лакомислено створење, коме смо будаласто поверили тако одговорне послове, као што су прање веша, сушење и пеглање, (као и многе друге, нерелевантне за овај конкретан случај) а које најчешће називамо женом.
Необорива чињеница да се мушке чарапе много чешће губе од женских, у научним круговима се објашњава двојако:
-Чињеницом да онај ко се прањем бави (жена, дакле) више рачуна води о СВОЈИМ него о ТУЂИМ стварима, па макар се радило о њеним најближима. Јер у жене вере нема.
-Чињеницом да је примарна женска чарапа тзв. хулахоп, који је чак и женама тешко распарити.
Да ли пуна истина лежи у првом или другом објашњењу, или у њиховој суперпозицији, одговор ће дати даља научна истраживања.
Razumem.
Ovaj problem je samo još jedan prilog tvrdanjama da su žene i muškarci različiti, da svako ima svoju istinu i da se u toj istini, dok se ovo dvoje sparuju i zaklinju na večnu ljubav, njihove čarape rasparuju i zauvek odvajaju jedna od druge.
And they lived happily ever after.
Pingback: Pa nije valjda da mi nismo imali resume? : MOOŠEMA