Kaže meni Pleša, negde na drugoj godini, u najosetljivijim godinama dakle, zreli adolescentski period, taman mi prošle bubuljice sa čela, kaže on meni onako, kao usput:
– Je li, druže Mediću, ti kupuješ obuću na muškom?
Ja, drugarica Medić, pogledam u svoja stopala kao da ih prvi put vidim. I ne vidim ništa neobično: crne radne baletanke, mejd in Borovo, smrde isto kao i bilo čije i ne dam se zbuniti:
– Ne, profesore, kupujem na ženskom.
Ne prođe dva dana, penjemo se u učionicu, desi se da ja idem ispred njega, kad začujem onaj njegov unjkav glas:
– Je li, druže Mediću, a kako ti uspeva da se penješ uz stepenice sa tolikim stopalima?
– Zašto?, – pitam ja sada već prilično uznemirena, ali u gardu, nećeš mi majci nabiti još jedan kompleks, ne zvala se ja drugarica Medić.
– Zato što bih se ja plašio da stajem sa tako velikim stopalima na tako uske stepenice, da se ne skrljam.
Ha-ha-ha-ha, smeje se chorus wannabe glumaca sa moje klase, pacijentarijum s viškom telesne i manjkom moždane mase, ravnoteža koja će se manje-više i uz časne izuzetke, zadržati i do danas, a koji se (chorus) ni po čemu ne razlikuje od bilo koje klase studenata glume na bilo kom fakultetu izmišljenom i krojenom upravo za ovakve pacijente kao što smo mi.
– Ne, velika stopala mi daju veću stabilnost, profesore, i molim vas da se skinete malo sa mene i da se popnete na nekog drugog, ima dosta materijala.
Držim se ja, dobro, čak odlično i ne dam na sebe, nego uveče iskamčim od mojih koju neplaniranu kintu da ujutru kupim još jedan par spenserica.
– Je li, druže Mediću, jesi razmišljao zašto su mala stopala pojam ženstvenosti? Prava mera je da stanu na dlan pravog muškarca – smeje se i pruža dlan.
Treba li da kažem, smeje se i cela Plešina klasa – ‘armija spasa’. Osim druga Medića.
Tu popustim i slomim se. Odem kući, poređam sve cipele koje imam, pregledam brojeve, đa 39, đa 40, zavisi od modela i proizvođača, i zabrinem se. Pogledam stopala, probam da ih stavim na dlan, a polovina sa sve dugim prstima, ljubi je tata, viri u vazduhu. Čak i ako povučem ris, onako kao balerina, i dalje je veći deo stopala na vazduhu nego na mom dlanu.
Male su mi šake, tešim se, a i nisu šake pravog muškarca. Ali i dalje moram da idem na nastavu na tim stopalima.
Eto ti ga Pleša jedan dan, skidajte se svi u triko i šetajte. Neko bi pomislio, Ajmo, studenti, mešaj špil, evo ga još jedan pedofil, ali ne, on je zainteresovan da nas analizira od glave do pete, ne možeš ti da budeš glumac a da se ne briješ ispod pazuha i tome slično.
Šetamo mi kao Genoveve po učionici, ti da skineš 10 kila, ti se ispravi, ti obrij te dlake sram te bilo, ti ispravi kolena, ti izvi ramena, ti vidi samo koliko ti je dupe, a ti druže Mediću, moraš da naučiš da hodaš da bi sutra na sceni neko ipak mogao da ti vidi lice od tolikih stopala.
I ustane, sto mu najlepših pari cipela, i počne da šeta po učionici postrance, glumeći kako skriva stopala, kako uopšte nema stopala nego nekako bestopalno lebdi po sceni. Valja se od smeha chorus debelih, guzatih, dlakavih, grbavih, malo se smejem i ja, čisto da me niko ne provali koliko sam sada dotučena. Do stopala.
I ostanem drug Medić. Ali iskukam od mojih opet pare za nove cipele, ovoga puta kupim broj 38 i na silu uguram u njih svojih dugih i neženstvenih 40. I tako još jedne i još jedne, pa sve do kraja školovanja. I sve se to videlo na obliku cipela, koliko god ja dizala ris kao balerina i hodala na bridovima stopala, ona bi se spustila i tražila bi svoj prostor.
Već kada sam davno završila akademiju i otišla kod svojih kolega sa klase u Sombor, ozbiljni smo ljudi, oni imaju u to vreme jednog klinca, ja neke svoje više nego ugledne poslove, kaže meni S.:
– Je li, Medo, kupio sam nove cipele, pa da mi ih razgaziš malo dok si ovde?
I počnu da crkavaju do smeha: a, je l’ se sećaš ovo, pa je l’ se sećaš ono, pa kad ti je Pleša reko’ ono, pa kad smo umirali od smeha na ono… I ja, onako bezveze, cerekam se ali me nešto snažno udara stomak, pa, kad to već nisam uradila kad je bilo vreme, pristanem, ali usput kažem njegovoj ženi T.:
– A, ti , mala, kako uspevaš da ne padneš sa tako malih stopala?
Nego, ne znam da li od toga, ili sada već od godina, ali nešto me u poslednje vreme na promenu vremena bole kukovi. To je sigurno od baletskog hoda sa studija.
Slično, pa ni nalik, ali kao neki nastavak: Trice i mrvice iz biografije
I, nastaviće se.
26 Comments
Ne znam kako, tek sam sad procitala Trice i mrvice pa moram da kazem koju rec a ti izvini sto cu skrenuti sa teme:)
Saosecam sa tobom iako nisam studirala glumu vec psihologiju. Tako mene u zivotu uvek prati ” nemoj majke ti da me analiziras”, “mani me te tvoje psihologije” , “nisam ti ja pacijent, znas”, “vi psiholozi ste stvarno posebna sorta”. Ja sam na cetvrtoj godini shvatila da uopste vise nemam onaj entuzijazam koji sam imala u pocetku, i da time uopste ne zelim da se bavim vise. Suvise ja upijam tudje i u prolazu, da bih sebe tome izlozila za citav zivot. Elem, hocu da ti kazem da tacno znam kako je to kad te neko diskvalifikuje na osnovu neke odluke koju si jednom davno donela a posle je preinacila. Doduse ja sam moje i zavrsila, ovde. I srecom, gornjim opservacijama tovarili su me samo nebitni ljudi.
Moram jos malo da komentarisem taj predhodni tekst, sori. Malo je ljudi koji su iskreni prema sebi, i koji ne upadnu u zamku “throwing good money after bad” ; to je ono beskrajno ulaganje u nesto samo zato sto si vec odvise ulozio, cime zapravo samo gubis, slepacki. Jako cenim kada je neko u stanju da prekine taj zacarani krug samoobmane, to je retkost. Verujem da, ako ces obracati paznju i uzimati k srcu ono sto drugi misle i govore o tebi, onda to treba da bude ograniceno samo na krug ljudi koji shvataju velicinu i znacaj spremnosti da se bude iskren prema sebi, tako bar ja na to gledam i zato se ne nerviram previse. Jednostavno prihvatim da zivimo u razlicitim dimenzijama, ja i ti neki ljudi. Ne znam kako ikada mozes pronaci u cemu si to zaista dobar, ako nisi dovoljno samokritican. Nevolja je samo u tome sto samokriticni ljudi uglavnom primenjuju visoke kriterijume i na svoju okolinu, sto je ipak u neku ruku nerealno. Vecini treba oprostiti sto joj je lakse da bude slepa. Jer to realno jeste lakse.
A za stopala. Kazu da ljudi sa velikim stopalima cvrsce stoje na zemlji od ostalih. Na zalost pa je na tvojim studijama fizicki izgled podvrgnut mikroskopskom posmatranju i to u najranjivijoj fazi odrastanja, kada se gradi imidz o sebi i kada se sve to prima mnogo ozbiljnije nego sto bi trebalo.
Tokom protesta, mislim da sam upoznala gotovo sve glumce koji su podrzavali opoziciju. Dolazili su da govore na skupovima i obitavali sa nama u Nezavisnom. Ne mogu da ustvrdim za muskarce, ali zene su mi skoro sve delovale malo opiceno. Histrionicni tipovi, zaljubljeni u sebe do bola. I studentkinje sa Akademije bile su im slicne. Tu prosto kao da postoji neko takmicenje da se bude umisljeniji od drugih. I to je sve ok, osim sto u ocima onih koji vide kroz tu masku izgledas pateticno i smesno. I sto ti bespostedni pokusaji da budes posebniji od drugih bivaju osujeceni time, a da ti to i ne znas. To bi,meni bar, bio najveci poraz na svetu. Ne znam da li one to uopste shvataju, verujem da ne.To se povrsno glumatanje prenosi na scenu, pa zato valjda danas imamo gomilu glumaca koji samo iritiraju onog koji ume da razlikuje autenticno od pretencioznog.
Odlutala sam, pa da zavrsim sa Pepeljugom. Ona je morala da se trca oko toga hoce li joj noga stati u cipelicu ili ne jer nije imala princa. A ti imas dva. Ko je tu onda u boljoj poziciji:)?
e bas preterah sa duzinom…
Pa, onda smo se možda i upoznale, ja sam jedna od nekoliko desetina kojoj je na poziv da kaže nešto, palo na pamet ono originalno, što je svima koji su studirali glumu u Novom Sadu, palo na pamet: Balada o Stojkovićima, Ljubomira Simovića. Sigurno čak i ti znaš napamet, onoliko dana protesta, čulo se to skoro svako veče, nisi glumac, bokte, ako ne znaš scenski da odrecituješ Stojkoviće:
Bije batinaš, bogme, svojski raspalio.
Puca nam koža, lete mrvice mesa.
Bije sat, bije dva, bije tri!
Otkud mu toliko štapova i besa?
Jedino što ja nisam nigde obitavala. Iako sam pokušala da pišem za Nezavisni, daleko pre toga, ali mi je već drugi tekst glasio otrpilike ovako:
Znam da ne plaćate ništa, ali ipak, pošto ću da lajem, želim da sve dobre i meni naklonjene duše imaju u vidu da mogu da ublaže, lajavim mi jezikom iznuđenu usamljenost, i da obrate pažnju da je broj mog žiro računa… pa sledi broj žiro računa 🙂
Jako je to bilo avangardno za to vreme i tu se naša veza, moja i Nezavisnog, naglo raskinula. Mada sam odlazila gore u Otpor, bili su u tim prostorijama, ili nekim drugim?
Mozda se i znamo, mada je meni veliki deo svega vec potonuo pao u zaborav zbog udaljenosti, vremenske i kilometarske. Desi mi se da se sa nekim iz protesta sedim na kafi u centru i prodje neko, javlja nam se bog zna kako pita me “kako je tamo” ili “kad cemo opet da dizemo dzevu?” ja sve uredno odgovaram, posle pitam “jel’ a ko je to?”, pa ispadne da nam je taj neko radio fotografije ili da smo mu stampali reklamu u Proglasu ili da je sponzorisao neku od akcija ili govorio na skupovima, ili vec nesto, a ja pojma nemam, ne secam se. Ne secam se tih stihova koje spominjes, mislim da je nemoguce bilo i popamtiti sve.
Otpor je bio sa druge strane ulice, preko puta, doduse mozda su nesto u pocetku bili u Nezavisnom dok jos nisu imali svoju kancelariju, posto je vec imao ustanovljenu funkciju odmetnickog staba. To je mahom bila ista ekipa kao u protestu, samo sto ja vise nisam bila tamo. Nekad mi bude zao, imala sam kad sam dosla ovde jos toliko toga da dam od sebe sto je prosto htelo da eksplodira iznutra. Sa druge strane, da li bi napravilo razliku? Ne verujem.
Heh vidim u gornjem odgovoru pravopisnu gresku a u ovom poslednjem par reci viska, oprostices, pisem na brzinu izmedju pakovanja torbi za put i sve prekorevajuci sebe da bih trebala da se okanem kompjutera:)
Pa, to, mislim na početku, bili su gore, gde i Nezavisni. Tada sam odlazila tamo.
Pa, ne bi. Evo, ja sam ostala, toliko toga sam uradila i pre i posle, toliko toga još uvek radim, I svaki put, kao da je prviiiii, la-la-la, i – ništa.
A i nosim sada 41, posle onoliko šetnji i jednog porođaja 🙂
Jesu li baletanke “made in” Borovo Selo “or” Borovo Naselje :)? I još nešto, profesor ti je veliki umetnik… zavidim ti pomalo!
39-40 је иначе ничија зона, “no man land”, такорећи. Превелики број за жене, премали за мушкарце. Нико не би смео да носи те бројеве. Ја носим те бројеве. Једном сам имао девојку која је носила 42, што није сметало њеној женствености, или барем није сметало мени. Отишли смо да купимо патике, и тражимо бројеве 40 и 42, да пробамо. Овај их доноси, и пружа мени веће. Ја се кидам од смеха, он се извињава, а девојка бесна излеће из радње и недељу дана не прича са мном.
Шта ћеш, живот зна да буде и суров.
п.с. Нема те нешто код мене, да ниси љута?
Заборавих да приметим: ово ти је до сада најбољи пост.
Ženski broj 40 će vrlo brzo biti jedan od manjih. Znam devojke koje nose 43 i 44. Tako da… svaki profesor pronađe medijum u generaciji, ne samo među glumcima. Imala sam prilike to da posmatram u različitim periodima školovanja…
I ja nosim 39 (a juče kupih divne crvene vrlo ženstvene sandale broj 40). I baš me briga šta ko misli. Kome se ne dopada-nek ne gleda:)
A povodom tih “etiketa” na studijama, ja sam oduvek bila kod jednog profesora-ona što uvek ima nešto da kaže. Samo zato što sam jednom za vreme njegovih kretenskih predavanja koja nisu imala nikakve veze sa stabilnosti konstrukcija već više sa muško-ženskim odnosima, rekla da mislim da su žene podjednako inteligentne kao i muškarci-suprotno njegovoj tvrdnji da nauka nije za žene.
Jao, Branko Pleša je bio veliki macan!
Ako je išta vredelo u tom mom školovanju, to je bio on i dvoje Somboraca koje pominjem i koji su mi prijatelji za ceo život. Malo li je, na ovu glad za eruditama i pravim prijateljima?!
Zbog Pleše je vredelo studirati. On je bio jedan od onih velikih ljudi koji su pozorištu davali smisao, koji su otvarali vrata u svet znanja i znatiželje, on je, prosto, bio čovek koji je ZNAO. Nema više takvih profesora glume i takvih glumaca.
Druga stvar je što je smatrao da je jedna od njegovih misija bila i da nas tresne o zemlju, bez podmetanja jastučića pod nas. Što nije voleo nesavršenost. Što je postavljao visoke kriterijume, i što nas je razbijao. Ne samo mene.
I ja mu ništa ne zameram, ponajmanje broj cipela koji nosim: ja mu, naime, mnogo toga dugujem.
Osim što me, majku mu, bole kukovi na promenu vremena 🙂
# Znači, jeste Krstiću, studiranje kod Pleše je bila privilegija. Poznavati ga bila je čast.
# Bane, evo, opet se slažemo, niko ne bi trebalo da nosi taj broj. Taj broj valja ukinuti.
# spes, da, sada moja priča zapravo zvuči patetično, kada devojke u osnovnoj školi nose preko 40. Znam to, ranije sam ja uvek mogla da nađem svoj broj, a sada se taj prvo rasproda.
# elektro, ne znam da li sada, ali u vreme kada sam spoznala broj koji nosim, nisam mogla nijedan par obuće da kupim u Grčkoj. Oni u to vreme jednostavno nisu pravili ženske bojeve preko 38.
Oni su verovatno stajali na Banetovoj tvrdnji da te brojeve treba ukinuti.
Mislim da bih i ja Pleši štošta oprostila 🙂
Ali bi mu i za rastanak poklonila, najrazgaženije, godinu dana u kutiji, hermetički zapakirane cipelice. Mirisi se ne zaboravljaju tako brzo 🙂
Sjajan tekst Tanja.
Kad sam imala tri mjeseca moju su lagali da mi je sest, kako se, po babinoj preporuci, komsije ne bi iscudjivale i time me ”urekle”.
Danas cesto slazem da mi je deset godina vise, kako se ne bi komsije iscudjivale i time mi nabili komplekse 🙂
U prvom osnovne noslila sam 37, u sestom vec imala nadimak zirafa, kad sam fizicki morala sprijeciti takvu vrstu etiketiranja, autor nadimka je zavrsio u bolnici i tamo proveo sedam dana.
Danas ponosno nosim 41, isti onaj kao u sestom osnovne.
Tada sam bila u izbjeglistvu u Srbiji, a moja prijeteljica koja je imala vise srece od mene, u Njemackoj.
Za rodjendan mi je poslala patike, prkrasne, ali za broj manje.Od tada imam ”mrtve kosti” i ”kurije oci”.( Je l’ znate da je strpljenje kad cekas da ti kurije oko namigne 😉 )
Dugo sam mislila kako je nepristojno da na postojecu visinu , tezinu i broj obuce, nosim jos i visoku petu.
Ali od kako sam dosla pameti uzivam u takvoj vrsti obuce.
I sjajno je sto na snizenju mozes naci upravo takve, fenomenalne modele, s visokim petama, koje zene 41 iz pristojnosti ne kupuju. 😉
I da malo privatiziram Musemicu, Tanja, kad smo se posljednji put vidjele, imala si prekrasne cipele, ne znam kako ti to, do danas, nisam rekla 🙂
Pleši smrde noge. Jadnik 🙂
Za sve koji nisu u toku: Pleša je umro, ima tome pet godina.
# sklblz (bože, kako zapamtiš da napišeš taj svoj nick u obliku ovog skupa slova????) ne znam da li su mu smrdele noge, ali se sećam da je na svojim hodao lako, kao da lebdi.
Elem, za ‘rastanak’ sam mu napisala pristojan tekst, samozvano u ime cele klase (bila sam u tom trenutku urednica kulture u jednim dnevnim novinama, pa sam uradila to po sopstvenom ćejfu).
Sve u svemu, mislim da me je poštovao, i s tim mojim stopalima, a i kasnije. O svom poštovanju prema njemu mislim da ni ne moram posebno ništa da kažem.
# studena, stvarno, Pleša je bio jedan od najvećih intelektualaca koje sam upoznala, jedan od najtalentovanijih glumaca koje sam gledala, jedan od najvećih cinika koje sam slušala.
Mislim da je nosio neku veliku tugu u sebi i da nas je voleo, kao što majka voli ludo dete.
# Jao, Kristina, privatiziraj slobodno, ovo je ionako privatna prćija i može nam se a ja uvek imam prekrasne cipele. To je must have! Posebno otkad me baš briga koji broj nosim. Ne moram ‘leba da jedem, ali moram da imam za skupe cipele 🙂 (da li treba da kažem da mm to uopšte ne razume?)
Znaš ono: ko se jednom na mleko opeče, taj i u jogurt duva? E, pa: ko dve godine nosi cipele za broj ili dva manje, taj posle svoje bolove u kukovima nosi u najskupljim cipelama.
Ima već dobrih 30-ak godina kako pamtim to ime i mogu ti reći da, meni osobno, u njemu zvuči više vokala nego u mom osobnom. Ah, pa tko je danas još sretan s imenom što mu ga dadoše roditelji u trenutku bogtepitajkakve inspiracije.
Pleši želim mir kakav vjerojatno ima, a obzirom na sudbinu, povlačim moju misao o njegovim nogama 🙂
U tom smislu, ja bih mogla da se potpisujem kao ttjn, ali bi me svi provali. Dobar dan, ja sam ttjn vhvc, a vi ste?
Tebe ne mogu, ni u kafi.
Nesto kao Sokolov bluz, a nije, jer bi onda bilo sklVblz. Ali kladim se na bluz: Sam Kao Ludi BLuZ.
Sviram Kao Laki BLuZ.
Ili, možda,
Sedim Kod Lenke i Brijem Lako Zezanje.
Sadim Kamenčiće Ludosti a Berem Letnje Zvnočiće.
Zabusavala si na sajmu, mi setali svi djutura, i reko ajde da vidim tetu Musemu al tebe nema….
Nadam se da si primila pozdrave:)
Nisam zabušavala, kukac, biće samo da nam se nije dalo.
A pozdrave nisam primila, zamisli! Verovatno su ih prvo primile one devojke angažovane za sajam, pa sad nemam ni koga da propitujem zbog tog propusta.
Pingback: Pretplatnik je dostupan: ako postojiš ti, postojim i ja : MOOŠEMA
Malo OFF. O Mirjani Bobić mislim ovo ili ono, ali neću zaboraviti njenu Novogodišnju želju, pročitanu u novinama:
Da joj Deda Mraz donese baletanke koje su spolja 38, a iznutra 42.
Pingback: Moošemin crni tart : MOOŠEMA
Pingback: Sve balerine su… balerine | MOOSHEMA
Tokom protesta? Vi ste isli na proteste?! E, bem ti zivot sa takvim akademcima. Zato i jesmo ovde gde smo.