Audience by © Evelyn Williams
Čovek mora da bude prokleto perverzan da bi čitao pozorišnu ili bilo koju drugu kritiku u svakim novinama koje mu se nađu pri ruci. Sasvim sigurno je bolestan onaj koji čim vidi novine, hop, otvara rutinski i znalački prvo stranicu kulture i leti pogledom tražeći kritiku.
Ta sam.
Nepopravljivo. Uporni kritički čitalac kritičkih osvrta. Kritičar kritike bez portfelja i nadoknade. Majke mi, niko me ne plaća za to, niti mi je zaprećeno.
Nema ništa gadnije od novinske kritike umetničkog događaja, verujte mi. Ne znam čemu/kome to služi.
Umetnicima sigurno ne: nakon čitanja kritike neće postati ni bolji ni gori, samo možda ljući.
Čitalačkoj publici da bi posle pročitane kritike u rekama pohrlila na umetnički događaj takođe ne: ne znam nijednog običnog, neumetničkog čoveka koji čita kritiku, a onda se obuva i navrat-nanos u neizdržu odlazi da se u sve napisano uveri i sopstvenim očima.
Budući istraživač kulturno-umentičkih prilika neće imati vajde ako mu referentna tačka njegovog naučnog napora bude bila novinska kritika. Može samo od toga da ostane u još većem pravednom neznanju.
Možda su dobre za pranje prozora.
Međutim, ja ću ovoga puta da pohrlim da vidim jednu predstavu o kojoj sam čitala kod meni potpuno nepoznatog Igora Burića koji, vidim, piše za novosadski Dnevnik. Dozvolite mi samo citat zaključnog paragrafa ovog kritičara koji je u moju zavisničku maniju iščitavanja svih mogućih kritika upao jednog sasvim običnog dana te cenim da će u mojoj upitanoj pameti ostati zauvek, zaskočivši me mučki u nevinom ispijanju jutarnje kafe:
Nejasno je i zašto je muzika (izbor režisera) tako žestoka, uznemirujuća, kada nam sa scene (i iz dela) dolaze bulevarski impulsi. To “bulevarski” neka ne bude u današnjem, za umetnost teatra negativnom, nego u istorijskom kontekstu, jer čišćenje od latentno lascivnih scena i reči, i premeštanje u ranije termine učinilo bi od ove predstave sasvim pristojno delo, za kakvu-takvu, ipak (i) pozorišnu publiku.
Evo, na primer, ne mogu da izdržim da ne vidim tu predstavu, jer ne pamtim da sam ikada ostala gluplja nakon nečeg što bi ljudska ruka na diktat čovečijeg mozga mogla da napiše.
A ovaj citat sam pročitala četiri puta u sebi i peti put naglas.
Ako moj čitalac ne može da izdrži, neka pročita celo pisanije izvesnog kritičara najvećeg vojvođanskog dnevnog lista, sa tradicijom. Uostalom, šta se desilo sa Dacom Nikolić? I nije valjda da su svi na godišnjem odmoru i da nema nikoga ko bi kontrolisao ambiciozne novinare u njihovoj nekontrolisanoj produkciji?
Pomozite, ako možete:
1. Šta su bulevarski impulsi, a šta bi bilo To, “bulevarski”?
2. Šta su bulevarski impulsi za umetnost teatra u negativnom a šta, za ime sveta, u istorijskom kontekstu?
3. Šta bi moglo da znači čišćenje od latentno lascivnih scena i reči?
4. Šta se premešta u ranije termine, šta su dođavola raniji termini, kakve veze ima zagonetno čišćenje sa premeštanjem u ranije termine, ako uopšte shvatimo šta su raniji termini dok smo još mladi?
5. Ko je ovde lud, a kome noge smrde?
***
Najveći neprijatelji umetnosti su novinari i novinski kritičari. Nema nama ni publike ni para za umetnost, dok se ovako o umetnosti piše. Ko je još ikada bio kulturno uzdignut nakon naduhnuog izveštaja iz kulture sa RTS-a, na primer? Nego, bolje nam recite da prestanemo da se zamajavamo, pa da svi lepo idemo napolje da se igramo ili da uplatimo Guču.
Sačuvaj me Bože od ambicioznih novinara.
24 Comments
“tastina praznine”:)))
Pa evo i ja sam procitala i nista nisam razumela. Ranije kad bi mi se to desilo, mislila bih da ne kapiram. Da propustam nesto. Da ne mogu da dotaknem velicinu tudjeg genija, da neka logika iza toga mora da stoji, samo ja ne umem u nju da proniknem. A onda sam shvatila da je u pitanju cista, neprikrivena, pateticna pretencioznost, blef koji postane providan ako samo stanes da razmislis, pokusaj da se stvari toliko zakukulje i zakomplikuju da citaoci ( ili slusaoci) u nekom priglupom strahopostovanju zakljuce kako je izlagac nesumnjivo strasno nacitan, inteligentan i elokventan, cim ga “obicni” ljudi ne razumeju.
Plato je rekao, i opste je mesto, da lepota stila, harmonije i ritma zavise od jednostavnosti.
Kad razmislis, izuzetno je lako stvari uciniti nerazumljivim, ali treba imati talenta da bi se ucinilo suprotno. Ako umes da pojednostavis, znaci da si i sam razumeo o cemu se “radi”. A obrnuto je obrnuto:))
Bas me je razocarao Dnevnik. Ne znam, mnogo se u poslednje vreme frljaju sa stilom, pravopisom, sve se radi nekako fuserski.
Volim to naše frljanje sa rečima.
Svim takvim novinarima treba besplatno udeliti po jednog Vujakliju, Ivana Klajna i rečnik srpskog jezika, pa na test šta smo naučili, a ako ga polože tek onda dozvoliti pristup javnim glasilima.
“čišćenje od latentno lascivnih scena i reči, i premeštanje u ranije termine učinilo bi od ove predstave sasvim pristojno delo, za kakvu-takvu, ipak (i) pozorišnu publiku.”
Posto je prethodno pomenuo vecernju scenu, ovde verovatno pokusava da kaze da bi izbacivanje “skakljivih” scena i premestanje predstave u raniji termin ( npr 4 popodne umesto 8 uvece) ucinilo ovo delo dovoljno pristojnim za mladju (kakvu-takvu, kakva uvreda) publiku? Samo, cemu ono (i)?
haha… mislim stvarno… A bulevarski u istorijskom kontekstu jer bi ciscenjem predstava bila pristojna – e kako god da razlozis tu celinu, jednostavno nema logickog smisla, *ebe ga ono “jer”.
To sve zajedno je uvreda za zdrav razum. Da ne kažem kolika je to uvreda za kreatore dela, a kolika tek za čitaoca i kakvu-takvu, ipak (i) pozorišnu publiku.
Hajde da se vratimo na početak: kome ili čemu to služi? Ovakvo pisanje? Šta je potpisani autor hteo da kaže i šta želi da postigne? Dokle ćemo svi zajedno stići sa ovakvim popunjavanjem novinskih stubaca koji treba da se odnose na kulturu i umetnost?
Šta o umetnosti misli neko ko tek treba da postane njen konzumet, ako se ovako o njoj piše? Zašto bi neko želeo da da sebi šansu da zavoli pozorište, ako pročita nešto ovakvo?
Ovaj momak je paradigma, razume se.
Hajde da vidimo, ako već imaš (ne znam na osnovu čega) mandat da daješ mišljenje i ocenjuješ nešto, da li je predstava dobra ili loša? Da li je razumljiva, atraktivna, nosi li neku društvenu, moralnu,umetničku vrednost? O čemu je, moliću lepo, reč u predstavi?
Šta mene briga kako ti želiš da poređaš reči i tako popuniš novinski stubac. Lepo reci o čemu je reč. Valjda hoćeš da neko ode da vidi to što si ti gledao?! Ili hoćeš da daješ doprinos pozorišnoj nauci, pa su našli tebe i dnevne novine.
Ili se obraćaš autorima predstave?! A što to ne uradiš lično? Ili saviješ tabak pa im napišeš, gospodo, nejasno je da li je ovo predstava za odrasle ili za decu, deluje kao da je na pola puta, vaša publika je kreten (kakva-takva, je l’?), ali ipak. Budite lascivni do mile volje ili se upodobite moralu, itd.
A i onda: kako će to bilo kome da pomogne? Da li će autori potom da naprave još 30 proba i naprave bolju predstavu?
Pročitah citat dva puta, samo zato što si ga ti objavila u postu. Inače takva sočinenija zaobilazim, a mišljenje o delu/događaju formiram iskustveno ili na osnovu rekla-kazala. Nisam bila pametnija posle tog napora. Nadobudni vežbač na žici ili promašeni umetnik, šta drugo?
pa, da, zaobilaziš kao i svi (osim mene, manijaka) zato što nema šta da se sazna iz takvih tekstova.
Mislim da u ime umetnosti treba zabraniti pojavu ovakvih tekstova u dnevnim novinama. Osim kada to rade i radili su pojedinci čije kritike mogu da budu nešto na šta će se oslanjati budući istraživači pozorišta. Da ne davim sada sa imenima.
Jadno.
Tatjana, nema ti druge no da se pridružiš nama što zaobilazimo…Zdravije je. ovo može samo da ti pokvari dan.
Ne mogu, Em, to je jače od mene. Kad vidim kritiku prosto zadrhtim od slasti: pogledam prvo naslov, a onda odmah autora. Potom na miru i pažljivo čitam.
Jako pažljivo. Mislim da više niko ne računa na pažljivog čitaoca.
To si dobro zapazila, ne racuna se na pazljivog citaoca, nego na “kakvog-takvog”. Mislim da je stav prema publici neoprostiv. Publika se potcenjuje na svakom koraku i to je prisutno u literaturi uopste, ne samo u kritici.
:)) Izgleda da smo svi upali pod kategoriju kakvog-takvog.
:)) oh, yeah.
Nije loša ni rubrika u novinama – Od koga je, dobro je.
Ili, Za koga je, nije ni loše.
Ili, Novinski tekst od kakvog-takvog novinara za kakvog-takvog čitaoca, pa kud puklo da paklo.
Ja prestala da čitam pozorišnu kritiku otkako je ne piše Tatjana Vehovec. Nju sam baš baš volela.
He-he, znam ženu. Nije nešto.
Hm. Polažući estetiku u toku svog školovanja i pri tome iščitavajući tone istih (raznoraznih autora), dođoh do saznanja, da sva terminologija savremene umetnosti na likovnoj sceni (o pozorišnoj znam jako malo), uvedena od strane kritičara. Pričam o novijoj “bulevarskoj” terminologiji.
Stvaraoci, ili bar velika većina njih nikada u trenutku svoje kreacije nije pomislila na: “bulevarske impulse za umetnost teatra u negativnom”. I pitam se sto puta do sada. Da li ti ljudi stvarno toliko pate što nisu talentovani u nečemu, da moraju bar jednom namazati govnima one koji jesu, ili bar jednom “ispasti glupi u društvu”.
Drugo.
Malo mi je bzvz i skoro pa nenormalno da se za različite umetničke forme, uvek oglašava jedan te isti. Kritičar, novinar-kritičar, novinar-neznalica ili samo neznalica. Da li je moguće da čovek/žena poseduje toliku lepezu senzibiliteta i znanja za sve načine izražavanja i pri tome zadrži neverovatnu objektivnost (u koju nikako ali nikako ne verujem pogotovo ne u umetničkom izrazu), i o svemu tome “dobaci” svoj stav?
Meni nemoguće, al aj možda grešim.
Znam otprilike, u likovnoj umetnosti to je “sukob linija i gradacija tonova” ili tako nešto. U pozorišnoj, to je “oniričnost izraza ili atmosfere ili rediteljskog čitanja”.
Radila sam jedno vreme to, pisala pozorišnu kritiku, svi su govorili da sam propala glumica koja se iživljava na onima koji su uspeli. A ja sam bila samo školovani ljubitelj pozorišta koji je pozorištu želeo sve najbolje.
Kritičari i umetnici su u stalnom ratu. Razumljivo.
Ali, svakako, davno nisam pročitala nešto ovoliko stupidno u svojoj ambicioznosti, koje mi nedvosmilseno govori da momak nema pojma niočemu, ponajmanje o pozorištu. Niti da ga poznaje, niti da zna šta je proces rada, niti da ga voli. Takvi su velika opasnost za umetnost, kao što rekoh.
Ma svaki rat u kreativnom svetu, ali sa pokrićem podržavam. To su vrlo kontruktivne stvari ako se na vreme razgrne sujeta (što u umetničkom a i u svakom drugom svetu dosta velika rabota). I smatram da mora da se poznaje materija o kojoj se “tupi”!
Ma dok je oniričo i sukob linija, to zdrava pamet može i da razume 🙂
Kad sam spremala izložbu, i sama znaš da sam se susrela sa iščitavanjem mora napisanih uvodnih reči ili kritičkih osvrta. Da ne grešim dušu, bilo je tu sjajnih misli (ali od ljudi od kojih sam i očekivala). Ali većina ih se svodila na lov u mutnom, kao ovaj jadničak gore.
Ponekad pomislim, da im u novimana zafali prostora za nekoliko redova u dva stubca, pa uzmu olovku, pa nasumično ubadaju po Vujakliji.
PS. I nisi jedina koja čita tako nešto 🙂
Uspjela si mi zadržati pogled na tom sivom polju popunjenom silovanim riječima. Imam sreće što su me još daaavno na fakultetu poučili brzom čitanju, pa pogledom obuhvatim cijeli pasus i “pročitam” je li vrijedan moje koncentriranije pažnje ili ne. Novine su doista dobre za glancanje prozora i vježbu brzog čitanja.
Odavno ne volima da se od umjetnosti radi “velika umjetnost”, a ne nešto što bi svatko mogao ili trebao doživljavati kao lijepo, ugodno, poticajno, zabavno – uglavnom, nešto što je doživljaj. Svaki kritičar koji pri pisanju kritike sebe i samu kritiku stavlja ispred onoga o čemu piše je loš, vrlo loš kritičar. Ovaj je toliko loš da nije u stanju niti vlastitu misao razumljivo uobličiti, a kamoli prosuđivati o tuđim djelima.
Vidim da ste već obradili ovu, za mene jedinu, razumljivu rečenicu koja obiluje uvredama (“…učinilo bi od ove predstave sasvim pristojno delo, za kakvu-takvu, ipak (i) pozorišnu publiku.”), ali, iako ostale ne kužim, nije mi promakla neodlučnost autora da djelo okarakterizira kao loše, jer u biti, tako izgleda, djelo mu se svidja, ali kakav bi on bio kritičar kad bi to i priznao, pa je najbolje igrati na sigurnu kartu “što bi bilo kad bilo” tj. “da je ovako i onako, ne bi bilo kako jest, ne bi bilo ni bolje, ali za koga je dobro je…”
A sad, kratko (ne vjerujem da će mi to uspjeti) na inkriminiranu rečenicu:
1. za kakvu takvu…pozorišnu publiku – koja je ovo vrsta publike? Rekla bih, srodne kritičareve duše, kreature što se poput magle vuku na predstave, jer bi ustvari radije sjedili u kakvom lokalu s live turbo sisatom pevaljkom, ali im društvene norme nameću, tromjesečno, jedan posjet kazalištu.
2. …ipak …pozorišnu publiku: molim nježne duše da preskoče ovaj dio, jer asocijacija koja slijedi nije “jugendfrei”.
“Ipak” pozorišna publika me neminovno podsjeća na žensko čeljade koje prima i analno i oralno, ali nikako i vaginalno, jer IPAK je ona djevica.
3….(i) pozorišnu publiku: to bi valjda trebali biti izabrani i rijetki (toliko rijetki da stanu u običnu zagradu) znalci i ljubitelji kazališta, koji eto, silom prilika, moraju sjediti s 1. i 2. grupom i to u istoj prostoriji i gledati istu predstavu, isto se smijati ili plakati, ljutiti ili zgražati, izzviždati ili aplaudirati istoj predstavi, ali oni IPAK nisu KAKVA TAKVA već I publika i zato zaslužuju separaciju u okrugloj zagradi. Tek toliko da se zna.
Ako se nekome ovaj komentar učinio besmislenim, onda nije dobro pročitao citat naveden u tekstu 😛
PS. zašto je Tatjana Vehovec prestala pisati kritike???
Oho-ho-ho, studena! Ne znam da li se ti i MM poznajete, ali ako primite i mene u društvo, to bi činilo takav jedan trio kritičarki, da bismo mogle da postanemo institucija. Pa da svuda stoji warning: sve što pišete, govoritite ili radite, mogle bi da vide ove cure.
A TV je prestala u trenutku kada je shvatila da ne može da proglašava uspehom sve što izađe, samo zato što je uspelo da izađe, i kada je shvatila da je postala džangrizalo koje se nervira već posle deset minuta predstave, za koje vreme je nepogrešivo znala kakav će biti krajnji rezultat projekta o kojem bi trebalo da piše. Tome treba dodati da je TV već jako dobro znala (ne lično već profesionalno) sve glumce i reditelje i ostale aktere i kreatore predstave, te šta se od njih može očekivati i koliko (se) daju onome što rade. Takođe, TV je zbog svega toga prestala da uživa u predstavama, koje je prestala da gleda, već je po automatizmu samo skenirala.
Onog trentuka kada je TV osetila da je sva produkcija manje-više sranje, a da se to po savesti mora reći, shvatila je da više nije u stanju da uživa, već samo da muči, prvo sebe tokom gledanja, a onda i čitaoce kada izađe kritika.
Sa poslednje predstave koju je TV gledala u poziciji kritičara, pobegla je nakon 30 minuta, čekajući pauzu koje nije bilo, a onda u begu iz gledališta uspela i da padne na sred scene među glumce, te je o tom bežanju napisala i poslednju “kritiku” koja to više nije bila.
Još gore su mi konstrukcije koje zaključuju da se radi o predstavi koju je, pazi sad, “prihvatila i publika i kritika”. Ma ‘ajd’ molim te. Jer kao, “kritika” je shvatila i prihvatila, a publika je “od oka” nešto kao shvatila, pa su se, eto našli.
Oduvijek sam smatrao normalnim da se u umjetničkom djelu prvenstveno uživa, iako za potpuno razumijevanje nije na odmet znati ni nešto teoretskih osnova, ali ne nužno.
Ovo je još jedan primjer zbog čega ne čitam novine i živim u neznanju, zatucan i zatvoren u svoj mali svijet. Za saznati nešto iz okoline uvijek imam nekoga kome mogu vjerovati da će mi dati dobru informaciju o bilo čemu, pa tako i o umjetnosti, dok ću frazere, kao što je ovaj kojeg citiraš, preskakati uvijek i zauvijek, jer ne znaju izrecitirati ni “Jednog jutra u gaju”, a upinju se pljuvati po nečijem radu i onima koji u tom radu uživaju svatko na svoj način, jer na to imaju pravo 🙂
🙂 To je, da, uobičajen način govorenja o nekom događaju, posebno na televiziji. Kako se toga nisam setila?! Zato si ti tu.
Da, ima tih divnih fraza. Izvan kritike tu su one: Lepo vreme je izmamilo reke Novosađana na njihovo omiljeno šetalište.
A onda umesto imena grada, sledi: grad na Dunavu, srpska Atina i tome slično…
Tatjana, MasterMind poznajem kao i tebe, preko neta, što uopće ne bi smjela biti prepreka za spominjanu udrugu 🙂 Warning mi se naročito svidja 😉
Što se tiče prestanka pisanja kritičkih osvrta TV, u potpunosti razumijem razloge iste.
Ipak se radujem što TV ima svoj blog, gdje možemo čangrizati u čuture 🙂
Možemo da čangrizamo uglas! Da, to je dobro. zato je TV otvorila lepo svoj blog, i zato je spontano okupila sve divne pametne čangrizavce oko sebe 🙂
Uživam u vašem društvu!