One, 1992. godine, Prestale su da postoje Jugoslovenske pozorišne igre i rodilo se Sterijino pozorje. Promenom imena u skladu sa geografsko-političkim promenama, nije mu smetalo da nastavi numerički kontinuitet sahranjenog festivala, u krvi ubijane države: 37.
One, 1993. godine, prvi put je, izvan konkurencije doduše, gostovalo Krajiško narodno pozorište iz Banja Luke, sa groznom predstavom Seme, u režiji Jovice Pavića, čime je Sterijino pozorje naznačilo čime će se ubuduće baviti – srpskom dramom u nacionalnom okviru, a ne u okviru svojih srpskih državnih granica.
Naredne, 1994. godine, prvi put je na festival dovedena strana predstava po domaćem tekstu: Moskovsko dramsko pozorište na Perovskoj iz Moskve, sa tekstom Budimira Dupka, Parastos. Nisam gledala.
Potom, 1995. godine, odigrana je predstava Lukrecija iliti Ždero, Nepoznatog Autora, što mi tada nije smetalo a i predstava je bila odlična, ali me je ljutilo naredne godine, jer:
Te, 1996. godine, prvi put sam gledala Sterijino pozorje u ulozi pozorišnog kritičara, za Našu borbu. Te, 1996. godine, imala sam dobre razloge da budem ljuta zbog jedne predstave:
Izvan konkurencije, jer je se nije moglo zaobići, odigrana je predstava somborskog Narodnog pozorišta, Kate Kapuralica, Vlaha Stulića (Stuli) u režiji pretalentovanog i ludog Jagoša Markovića, jedna od najboljih predstava u Srbiji svih vremena.
Izvan konkurencije, jer je Stuli Dubrovčanin, izvan konkurencije, iako su Stulijevi u Dubrovniku vodili srpsko poreklo, bar kako smo to učili iz predmeta Jugoslovenska drama (I) i kako govore istorijski spisi pisani u vreme kada nije postojala tolika pretenciozna osetljivost.
O, kako sam samo bila ljuta. Pa samo prošle godine, Nepoznati Autor je bio sprskiji od jednog dubrovčanina sprskog porekla. Kate je igrana van konkurencije.
Ne čuvam svoje tekstove, pa tako nemam ni taj, nadrkani, koji je objavljen u Našoj borbi i koji je potpisala nepoznata kritičarka svega i svačega a kasnije isključivo pozorišnih predstava, Tatjana Medić. Neću vam ga ni prepričati, jer nemam ni sećanje na sadržaj, već samo na emociju a ona je oduvek bila manje bitna i nikako ne može biti relevanta za druge.
Nego, te godine, na Okruglim stolovima, svakoga dana u 11:00, izdvajala sam svoje mišljenje iz opšteg konsenzusa o visokom kvalitetu svega što je bilo u konkurenciji, pa i kada je reč o predstavi Nebojše Bradića, čoveka za sva vremena i sve režime, koji se te godine pojavio sa nesuvislom, nerazumljivom, hermetičnom i pretencioznom predstavom, Derviš i smrt, Meše Selimovića koju je režirao za Kruševačko pozorište.
O, kako sam samo pljuvala toga dana, mlada i nadobudna na Okruglom stolu, kritikujući sve osim scenografije, ali mi ni ona nije bila potaman, jer se ko kanda ta skalamarija Geroslava Zarića pohabala u putu od Kruševca do Novog Sada pa je svako njeno pomeranje prozvodilo nepodnošljivu škripu od čega se nije čuo i tako nemušti govor glavnog glumca, ime mu ni sada, kao ni onda, nije ni najmanje važno.
O, kako su samo sve moje kolege kritičari ćutali iako smo veče pre toga pretresli svu pretencioznost ovog jalovog truda koji je trajao dva dragocena sata naših života protraćenih na njeno gledanje i kako su se skanjerali što ja to ipak sve izgovaram na Okruglom stolu i kako su mi tada objasnili da se nije zamerati Nebojši Bradiću, jer će mi on veoma brzo biti Ministar kulture u vladi Slobodana Miloševića.
Eh, i kako Nebojša Bradić nije bio ministar kulture u vladi Slobodana Miloševića, ali je postao upravnik Narodnog pozorišta za mandata vlade Slobodana Miloševića, pa je ponovo bio viđen za mesto ministra kulture u ime stranke eksperata G17 pljus, ali je opet popušio jer ovoj stranci nije pripalo ovo više nego ekspertsko mesto. Ali, ne bojte se za Nebojšu Bradića, on je ipak čovek za sva vremena i sve režime. Za razliku od mene koja sam žena nepodobna za sva vremena i sve režime. A morali su te godine da mu daju makar nešto: Sterijinu nagradu za Adaptaciju.
I, tako…
Idem večeras na Sterijino pozorje. Ići ću i sutra uveče. Vodi me moja drugarica Aleksandra, koja ima dobra mesta i dobru volju da me vodi.
Razišljam da li ću pisati nešto o onome što budem videla.
Ili ću nastaviti ćutke da se zaprepašćujem kako je koncept domaće drame na velika vrata zamenjen festivalom bez ikakvog koncepta, koji su nazvali Festival domaće drame i domaćeg pozorišta. Drž’ da uteram.
Ne znam, videću.
Večeras gledam austrijsku dramu iz domaćeg pozorišta. Sutra uveče domaću dramu iz domaćeg pozorišta. Pa me to samo podseti kako nam je vremenom, u nedostatku domaće drame koju namerno nećemo negovati nego ćemo nastojati da je što bolje zatučemo, dobar i Tomas Bernhard, samo da nije Vlaho Stulić. Samo da ne igramo ove klince.
* Plakat, naravno, Atila Kapitanj. A ko bi drugi?
9 Comments
Bila sam neku noc na Sterijinom pozorju. Gledala sam Nahoda Simeona, tekst Milene Markovic, rezija Tomi Janezic, novosadska predstava. Predstava je “karnevalska”, sjaj i glamur nasheg pozorishta, ali, osim nekoliko glumaca, koji su u nekim momentima nosili predstavu, gotovo da nema “igre”. Sve je sjajno upakovano, ali chini se, ili sam bar ja tako osecala, da nema sushtine. Scenarijo, koji je Milena Markovic “prepevala” uz pomoc Sterije i njegove zaboravljene drame Nahod Simeon, je losh, u nekim momentima bljutav, raspline se u nedogled i onda se izgubi sam njegov smisao. Medjutim, scenografija, muzika, Boris i Jasna, bilu su za desetku.
Eh, Karver, ti si opasnija od mene. A da ne ideš večeras ili sutra?
Idem veceras. Vidimo se.
Trebala bih ici, ali mi se neshto mota po glavi da bih mogla ostati u stanu i gledati sa prijateljima: Leningrad Cowboys go to America, na monitoru rachunara…No, ko zna, mozda ipak odluchim i vecheras, odshetati do kakvih dasaka. Shta Ti gledash danas?
Gledam JugoDrP, Tomasa Bernharda – Pred penzijom, ili već.
Vidimo se, Kujnice.
Volim daske. Čak i kada škripe 🙂
Danas – 19:30h Poslovni centar NIS – Naftagas Dušan Spasojević ODUMIRANjE / Atelje 212, Beograd
Malo van teme, ali me zanima tvoje misljenje o novom filmskom festivalu u Novom Sadu?
Draga Kristina, ja baš danas bila na najavnoj konferenciji za novinare, ali ne mogu ništa specijalno da kažem. Možda i ne treba govoriti dok se festival ne desi. (Za one koji žele više da saznaju o Filmskom festivalu Srbije: http://www.filmskifestivalsrbije.org, http://www.exitfest.org.)
Ono što se vidi je to da su organizatori ambiciozni, žele da se u roku od nekoliko godina izbore za status najprestižnijeg regionalnog festivala, ali su i oni svesni da je ovo tek prvo (čitaj: probno) izdanje. Ja sam se iznenadila i podatkom da će se u zvaničnoj konkurenciji naći 15 filmova, nisam ih očekivala toliko u ovako sirotoj zemlji.
Meni se dopada ideja da se animira bioskopska publika, potpuna me tuga uhvati kad vidim kako se u bioskope malo ide. A i slaba sam na letnje festivale :).