52. Sterijino pozorje / Jugoslovensko dramsko pozorište / Tomas Bernhard: Pred penzijom / Mirjana Karanović, Branislav Lečić, Milica Mihajlović
Komad Pred penzijom ima sve elemente koji su potrebni za osvešćivanje srpske javnosti: nacističkog zločinca koji umesto kazne dobija privilegije, održavanje u životu nakaradne i zločinačke političke ideje i njenih lidera i, suludu ideju da narod izvan zidova ovog doma deli iste strasti prema zločinu i istu mržnju prema Jevrejima, ili već. Čak je tu i lik-oponent, levičarka Klara (Milica Mihajlović) koja nemo i samo ponekad aktivno protestuje i zgraža se nad retrogradnim, zločinačkim strastima svog brata Rudolfa (Branislav Lečić) i sestre Vere (Mirjana Karanović).
Međutim, iz nekog razloga, sve te komponente sa kojima je moguće povući paralelu sa našom stvarnošću, ne uspevaju da nas se tiču. One postoje same za sebe i stvaraju komunikaciju sa publikom jedino na akademskom nivou: jeste, razumem paralelu i nemojte mi više bosti oči, ali, pa šta s tim? Šabmegabri.
Zato je bilo dosadno.
Uprkos maestralnoj Mirjani Karanović, zbog čijeg savršenstva odabira glumačkih sredstava nismo bili u stanju da se gadimo njenog incestuoznog odnosa prema bratu, već samo da budemo iskreno zaprepašćeni. Ali, svejedno i dalje misleći, u svakom minutu predstave, da je ona odlična glumica. Šta onda tu ne štima?
Potom, Milica Mihajlović, čiji scenski zadatak – invalidnost i vezanost za kolica – ne samo da nije bio statičan i za nju i nas otežavajuća okolnost, već joj je dao i prostor koji je ona vešto uzela da iz te statike napravi odličnu fizičku i emotivnu dinamiku, ali i dalje smo se samo divili toj glumačkoj veštini. Pa, dobro, dođavola, šta onda ne štima?
I, končano, Branislav Lečić, kojeg stvarno retko vidimo u prilici da nije opterećen sobom, svojom fizičkom pojavnošću i valerima svog glasa, već je prosto uzeo čovek pa glumio, i to odlično, daleko izvan onog tipa koji vas smara cezurama, iznenadnim dranjima i neprijatnim scenskim šapatom, ovde je proždirao scenu (iako je koristio sve te poznate zanatske alatke) i dao jedan retko dobar primer realističke glume sa doziranim dodatkom začuđujuće infantilnosti, ali džaba, i to je ostalo na nivou konstatacije, Odličan je Lečić.
Šta fali ovoj predstavi? Osim sukoba? Osim radnje? Osim komunikacije sa publikom?
Pa, sve to.
Ovoj predstavi fali sve ovo da bi bila gledljiva predstava. I tu odgovornost zajedno snose i pisac Tomas Bernhard i reditelj Dino Mustafić i, končano, selektor Pozorja, Ivan Medenica.
Zašto Medenica?
Pa, tako lepo: ako je zbog ove predstave širio koncept festivala domaće drame na domaće pozorište, onda nas je grdno prevario. Ova predstava, kad je već rođena treba je ljuljati, naravno, ali je ne treba vucarati po festivalima već je ostaviti da živi svoj kamerni život u svom matičnom pozorištu dok se sponatno ne ugasi zbog smanjenog interesovanja publike, koja danas nema vremena ni živaca za te akademske zajebancije.
Osim, ako nije ideja da Mirjana Karanović treba da dobije Sterijinu nagradu za glumu. Onda, molim. Mira zaslužuje svaku nagradu.
***
Mali kuriozitet za moje inostrane 😛 čitaoce : U predstavi, dakle, igra Lečić, bivši Ministar kulture Republike Srbije i Milica Mihajlović, supruga Voje Brajovića, sadašnjeg Ministra kulture RS. Mislim da Mira Kara može da se nada Sterijinoj nagradi, čisto zbog ravnoteže, ako je mimoiđe zbog odlične glume.
Sve u prirodi teži ravnoteži, pa što tako ne bi bilo i u pozorištu, toj potpuno neprirodnoj stvari u kojoj ponekad istinski uživamo?
9 Comments
Sve tačno tako.
Moj dominantni osećaj sada, kad sam prespavala i kad su mi se utisci staložili, u stvari je retorska zapitanost: bože, koliko uludo utrošene energije, zašto… Činilo mi se da je Mirjana Karanović bila pokidana od napora kada je na red došlo poklanjanje (to se, naravno, nije videlo u predstavi), i to nizašta.
A da te pitam sad kad već pričamo o pozorištu: da li glumci u svojim matičnim kućama imaju pravo/mogućnost da odbiju ulogu?
P.S. TV opet piše o pozorištu! Je je je je je 🙂
Mislim da je Mira bila na ivici suza kada je publika odlučila da svoju škrtost u aplauzima, viđenu na zatamnjenju, ipak rediguje i nagradi taj glumački trud. To je taj osećaj, da je vredelo kidati se.
Usklici, Bravo?! Ja sam iskreno začuđena. Osim, opet, ako u stvari treba nagraditi glumački napor.
Videcemo vecherash kako ce biti izvedeno Odumiranje, Ateljea 212, pa cemo onda nadam se imati materijala za neki ozbiljnije razgovor o ovogodishnjem Sterijinom pozorju. Chula sam dosta dobrih kritika za Odumiranje….no, videcemo.
Videćemo večeras. I moje nade su velike 🙂 Egona da nema, trebalo bi ga izmisliti.
Ala sam svašta propustila, vidi već dva nepročitana teksta. A nisam znala to za Brajovica. Ostalo ne mogu da komentarisem, nisam gledala pa nije lepo da se pravim pametna:)))
Ma, da. Ja štrikam ovih dana.
Sve to PROpustila. Svesno. Ne mere sve 🙂
Vec drugi put počinjem pisati komentar, prvi put sam nesvjesno obrisala, drugi put nestalo struje, svako bi to protumačio kao znak da treba odustati, ali ja se ne predajem tako lako 🙂
Nisam gledala predstavu jer je ovdje izvođena jedino povodom petstotog broja magazina ”Dani”.Nisam dobila pozivnicu od uredništva, a ponos i spondiloza mi više ne dozvoljavaju da stojim u pozorištu.Zadnji put sam to učinila dok sam još uvijek bila zaljubljena u Branislava Lečiča a to je bilo prije nego što je postao ministar kulture 🙂
Rijetki iskreni su rekli da je predstava dosadna, oni što pišu po novinama, naravno da je genijalna.
Dinu Mustafića jako volim jer odudara od provincije u kakvu se Sarajevo pretvorilo, jer režira po cijeloj bivšoj državi, jer ga u teatar od ovaca na njivi nije odvela nerealna ambicija kao što je to ovdje često slučaj.
Volim ga i zato što je sjajan sagovornik na razne teme zbog kojih ga moram cimati sa zajedno još dva koliko ih ukupno cijenim u gradu u kom sam prinuđena živjeti.
I bas mi je drago da pises o pozoristu, hocemo jos!!!
Pa šta je sad?
I juče i danas proveravam na svaka dva sata ima li šta novo, kad ono… Gde ste se denuli svi?!