Post s pogledom

19

Zato volim Egona Savina. On vraća veru u pozorište. On, čovek, jednostavno pravi pozorište, toliko dobro, da ponekad sumnjam da ga možda uopšte ni ne voli.

Kada pogledamo predstavu kao što je Odumiranje, onda tačno znamo šta mislimo kada kažemo pozorište. I ne vadimo pištolj čim čujemo tu reč. Nisam ubijena u pojam, to hoću da kažem. Nagrade su poznate, pa da ne tupim.

Na slici moja koleginica s klase, Branka Šelić, biram nju, iako je Dara Džokić dobila nagradu za glumu:

odumiranje1.jpg

I, uopšte, kakva scenografija! Taj Geroslav Zarić je ili genijalan ili lud. Ili ni on ne voli pozorište.

Ponekad mislim da veliku umetnost prave oni koji je ne vole. Nego su samo uzbuđeni činom stvaranja.

***

Provela sam poslednje dane tražeći pristojno mesto za odmor. Nikada nisam to radila u poslednjem momentu. Ali, evo, za sve postoji prvi put i neću ovo više ponavljati.

Koordinate su bile poznate, jer sam ih ja zadala: Murter.

murter.jpgTamo sam išla kao mala. Postoje dokazi: fotografije na kojima nosim periku od neke rođake. Na petogodišnjem telu. Imam okrugao stomačić i dugačke palčeve na nogama. Mislila sam da je dovoljno da me sutra neko postavi u centar Murtera i da ću znati sama da odem do te kuće. Kuće koju su imali moji nona i deda. Kuća koja je ogromna, na sto spratova sa hiljadu spoljašnjih stepenica, sa pogledom na more sa ravnog krova. Bila sam uverena da tamo negde još neko vozi dedin apeenac ili da ću ga zateći naslonjenog uz zid kuće na vrhu uske dugačke kamene ulice.

Sve je veliko u mom sećanju: kuća, plaža, put do plaže. Dedin apeenac. Tako mi je bila velika i ulica u Subotici iza velike zgrade u kojoj sam rasla. Pa otišla s mužem tamo, pa se zblanula: uska uličica koja deli moju malu zgradu od male zgrade moje drugarice Caje.

Divno je to sećanje koje zadržava proporciju sa detinjstvom. Sa malim telom i velikim palčevima na stopalima. Sa tom perspektivom koju imaš iz pozicije svojih 100 cm u visini oka prema svetu oko sebe.

Dakle, trebalo je da bude Murter na Murteru. Kasno smo se setili. Znamo tačno šta hoćemo, u odnosu na to što hoćemo zakasnili bismo i u januaru. Tamo je bila kuća moje none i mog dede. I ništa nije romantično oko gubljenja kuće iz porodičnog vlasništva: prodali su je da bi putovali po svetu. I putovali su do poslednjeg dolara. Dobila sam sa jednog od tih putovanja srebrnu narukvicu.

Tako da nećemo ove godine u Murter. Izvukli smo Hvar.

hvar.jpgTamo je bila slobodna za nas jedna kuća kakvu smo zamišljali. Kuća s pogledom.

***

Takvo pozorište, takav život ja volim. S pogledom. Na unutra. Na u sebe. Na u svoj stomak.

Ostavljam ovaj post bez završetka, ali s pogledom. Valjda ćete vi popraviti stvar.

Share.

About Author

Osnivač, autorka i urednica Mooshema.com. U slobodno vreme ovde, negde s porodicom, u kuhinji, u teretani ili na stazi, u radno vreme bilo gde odakle može da se radi kopirajting, analitike, strategije i konsalting na društvenim mrežama, kao i društveni aktivizam.

19 Comments

  1. Tako sam ja, 30 years after, otišla u Igalo u potrazi za dečjim odmaralištem. Tražila sam visoku, dugačku, lepu zgradu, sa ogromnim ulazom. Naiđoh na napuštenu, ruiniranu, jednospratnicu. I shvatih da je to ono što tražim. Jedino je imala dužinu… Ali uspomene mi niko ne može smanjiti. Uživaj na odmoru 🙂

  2. # Ej Spes, ne idem još 🙂 Tek za mesec i po. To što kukam da smo se kasno setili, to je zato što je prodata cela sezona, svuda. Naročito kuće s pogledom.

    # Etotako, to je bila vizura iz perspektive čaplje-“kišobran”, o kojoj me je Ivan nešto juče naučio: ona raširi krila oko sebe u kišobran i napravi senku nad vodom. Onda tako stoji mirno, dok ribe, koje vole senku, ne dođu u nju. Onda se čaplja-kišobran baca na svoj plen.

    Jebote, to dete je savršeno.

    Čaplja-kišobran, to perspektiva iz koje treba posmatrati svet i uzimati najbolje iz njega: zavučeš glavu pod svoj kišobran i strpljivo vrebaš ono što vredi.

  3. Onda ću te ja ščepati pod svoj kišobran u julu 🙂
    Ako nisi primijetila tvoje prijateljice Sanje I Kristina su se brinule za tebe a ti gledala turističke ponude, cccc 🙂 🙂 🙂

  4. Još ako stoji na jednoj nozi 🙂
    I još je zanimljivo, što ta perspektiva ne deluje ni malo neelegantno, ma šta ko mislio o čapljama-kišobranima.

    PS. Samo da nam ne polome krila!

  5. Dakle odlazis na Hvar, mesto za koje ja imam neke neverovatne, decje uspomene i zavidim ti ovog momenta toliko da ne mozes da zamislis.

  6. # Krstina, pa naravno da sam primetila! Samo što sam morala hitno da rešavam neke stvari, pa se nisam oglašavala 🙂

    # etotako, avionu lome krila, a nama čapljama niko ništa ne može.

    # Sophia, a ja nemam nijednu uspomenu na Hvar, jer nisam ni bila. To je možda jedino ostrvo na kojem nisam bila u Hrvatskoj 🙂

  7. Samo jedne godine smo planirali godišnji unaprijed, puno unaprijed. I plan je bio dobar, odabir dobar, kuća s pogledom … sve sve. I sve – prepredvidljivo, predosadno, preorganizirano, preplanirano, preobično.

    Najviše volim onaj trenutak u kojem se pogledamo, osmjehnemo i u dahu izgovorimo to “idemo”. Na brzinu potrpamo par krpica u torbe, ubacimo par tričarija, ostavimo baku i djeda i firmu u čudu. Otišli smo, javit’ ćemo kada dolazimo 🙂 Vjeruj mi, NIKAD cijela sezona nije rasprodana posvuda, a uvijek tvrde da je tako :))

  8. ..”Nigdje toliko algi, k’o u uvali moga djetinjstva”.., rekao bi Jure Kaštelan.
    Bilo brdo ili uvala kraj mora, djetinjstvo je djetinjstvo, a pogled s visine od 100cm neponovljiv 🙂

  9. # Karver, dobra je drama. Po mom mišljenju nije sjajna, ali je jako dobra.

    # MM, ja više nisam toliko spontana 🙂 Ne samo da volim da znam gde ću, već i kako to izgeda. Omatorila sam, definitivno. Samo neka je sve izvesno i poznato, u tom slučaju mogu i da se odmorim 😛

    # sklblz, a zar to nije Vesna Parun?

  10. # Sasha, Korčulica je isto divna, ali sam toliko puta bila da mi se nešto ni ne ide. Hvar me zove, kad već nije Murter. Mladi smo, pa polako. 😀

  11. Mislim, Jure Kaštelan! Da sam sad umrla, ponela bih u grob misao na Vesnu. Livade i konji nesedlani…

    Lijepa je ova zemlja. Meni najdraža.

    Nigdje toliko algi

    Kao u uvali moga djetinjstva.

    Livade i konji nesedlani.

    Koliko rijeka i slapova. Dođi, prijatelju.

    Mi smo na Balkanu. U Jugoslaviji.

    Podijelit ćemo hljeb i radost i tugu ako si tužan.

    (:::)

    Gledaj i mjeri kuda ti se svidi.

    Lijepa je ova zemlja. Meni najdraža.

    U njoj smo daleki druže i za te umirali.

    Lijepa je ova zemlja. Socijalizam na Balkanu.

    U njoj smo krv i snove i za te, druže, dali.

    🙂 Znam skoro sve, a mislila da je to Vesna…

  12. Ja sam bio mali tako da se ne secam bas najbolje Korcule. Bili smo ustvari jedan dan u obilasku, a ostala mi je u secanju scena kad smo se ukrcavali na brod pri povratku. Stajali smo na nekoj veeelikoj kamenoj podzidi a brod je bio mozda metar udaljen. Trebalo je to preskociti 🙂

  13. Drama, drama! Da nije nje tako dobre, ne bi od Savina nista, on ionako radi samo “zic(h)er”. Ni za Zarica nisam sigurna, izgleda da nisam na tom nivou (spacijalne) inteligencije. al’ su zato gluumciii… Da (od)umres!

Leave A Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.