Ili: Kako Žena, Majka i Supruga stvara svoj lični i neponovljivi Brodvej
U moru stereotipa o ženama, sigurno najvišu poziciju drži onaj da žena ne može da bude u isto vreme osoba sa karijerom i majka. Ovaj stereotip održavaju u životu uplašeni muškarci isto koliko i neostvarene žene. Međutim, postoji jedna mala tajna koju znaju samo ispunjene žene i poneki njihovi pametni muškarci: nekim ženama je važnije da budu uspešne majke nego da budu žene od karijere.
Neke žene između poziva da dobiju posao snova i poziva svog deteta da mu se promeni pelena, biraju vrednost jedne čiste dečije guze. I to pravo, i tu želju, nijedan stereotip ne može da im otme. One su prosto, biološki i fiziološki iznad toga.
Sada već ima više od dvadeset godina kako se poznajemo: Tanjica i ja. Tanjica je moja drugarica sa klase, koja se udala za druga sa klase s kojim ima dva sina. Stariji je prvo dete koje je rođeno u toj generaciji klasića, mlađi je vršnjak mog sina. Tanjica i Sale su proveli ceo svoj dosadašnji radni vek u somborskom Narodnom pozorištu. Ona ima najmanje stopalo koje sam videla, a on je do skoro zbijao šale na račun mojih, a zašto je prestao, nemam pojma. Mi smo prijatelji kojima je vreme išlo na ruku.
Da pišem kritiku zvanično, kao nekad u Našoj borbi, ili u Blicu, ili u Glasu, ili u Kibic fensteru, ili…, ne bih bila u stanju da napišem ono što sam videla na premijeri poslednjeg dana u kasnom večernjem terminu 15. pozorišnog maratona u Somboru, jer ono što sam videla, osim što je bilo zamagljeno suzama, povezano je i sa onim što sam duboko u stomaku osećala, a stomaku nema mesta u službenoj kritici. Tačno u ponoć čarolija je, suprotno onome što tvrde bajke, tek počela. Sreća moja pa imam ovu svoju prćiju i mogu da napišem nešto o predstavi Star online, neslužbeno i za svoju dušu.
Star online je lična priča glumice, supruge i majke, žene na vezi, Tatjane Šanta Torlaković, sićušne Venere spakovane u metar i jagoda, sa svim atributima kao što treba, od poprsja do izvajanih nogu (ooo, Tanjice, još uvek izgledaš kao avion; mali sportski avion 😉 ). To je priča o jednoj karijeri u kojoj nije bilo mesta za ono za šta je Tanjica rođena: mjuzikl. Iako su prepreke u jednoj, sad već dugoj glumačkoj karijeri bile brojne, ona je odlučila pre svega da ispriča priču o tome kakav je izazov putovanje ka zvezdama, između uvijene sarme, domaćeg iz matematike, probe za svirku, dečije priredbe i poziva Mama, samo da ti javim, kakio sam!
Možda ne bilo pristojno, ali ni dovoljno lično, da se Tanjica osvrnula na audicije pozorišta na Terazijama na kojima je nisu ni pogledali jer dolazi iz nekakvog Novog Sada i sa nekakve novosadske Akademije umetnosti, ili da je pomenula da nijedan reditelj i nijedan upravnik nije došao na prirodnu ideju da iskoristi pevački talenat svoje talentovane glumice u ansamblu. Verovatno bi joj bilo ispod časti da se osvrne na činjenicu da na pozornicama srpskih pozorišta još nije rođena takva pevačica sa toliko glumačkog talenta i toliko prirodne gracilnosti podatne da se smesti u glavne uloge i na brodvejskim pozornicama. Bilo bi njoj ispod časti, ali ja osećam da sam dužna to da kažem.
Tanjica kroz ovaj monomjuzikl nije ispričala ni kako je Branko Pleša na neki način bio ljut na njen pevački talenat kojem takođe nikada nije dao prostora, do te mere da ju je jednom prestravio pretećim predlogom: Odluči se da li hoćeš da budeš glumica ili pevačica. I Tanjica je suviše lepo vaspitana da bi pričala priču o uvođenju strašne reči koji je ostatak muzički naobražene klase patentirao da bi joj ljuljao samopouzdanje: Falš. Reči od koje su mi trnule kosti, zbog koje ni ja, s najskormnijim kontra-altom na svetu nisam zapevala sve dok nisam rodila dete koje nije znalo da postoji ta reč uz uspavanke. Reči koju su u strahu izgovarale koleginice s klase brinući za svoje male, ali šatro školovane glasove i svoju karijeru i potencijalnu pevačku upotrebljivost. Falš! – izgovoren s gađenjem u trenutku kada bi ona uzela vazduh da iz sebe pusti svoj divan koloraturni sopran.
Pa ga je pustila sad, na svojoj premijeri, u tekstu krojenom za nju i o njoj, s muzičkim repertoarom da zineš: Lepa mlinarica, Lajza Mineli u Kabareu, Lovac na jelene, My Fair Lady, Njujork Njujork, Mačke, i sve to samoironično prema godinama i kondiciji, mlađim kolegama i uključenom telefonu za slučaj da će već neko od dece pitati za sarmu, pitati da skine kupus sa sarme, pitati da ipak jede nešto drugo, javiti da kaki, javiti da piški, javiti za probu rok-benda, proveriti težak zadatak s jabukama iz matematike ili će muž otkazati dolazak na porodični, zbog poslovnog ručka.
Mama je dostupna.
Između songova za audiciju u Beogradu, telefonskih poziva i nemoćnog običnog pitanja, Pa za koga ja kuvam?!, ispričana je muzička karijera koje nije bilo. Priča o pripremi za audiciju koja će se održati, ali se na njoj ona neće pojaviti jer je zakazana u vreme kada jedno dete ima priredbu, što je jedino važno da bude, na planeti.
Priča o prioritetima.
Priča o dragovoljnoj i radosnoj žrtvi.
Univerzalna ženska priča, iako je ispričana kroz lične tonove samo jedne žene.
Iako im je baš pokazala: izašla je sama na veliku scenu pred dupke puno gledalište, držala pažnju gledalaca više od sata, pevala, igrala i glumila, sa sve tim svojim telom koje je dvaput rađalo ali se i dalje opire godinama i opštem mestu o sredovečnosti zbog koje bi nas rado bacili u staro gvožđe i, što bi se narodski reklo a ovde baš za tu izreku ima mesta: Jebala im je kevu.
A ja sam cmizdrila u gledalištu, bez paprine maramice. Cmizdrila i gušila jecaj pridržavajući suze ispod donjih kapaka jednom i sline iz nosa drugom rukom, jer mi se uz sve uzbuđenje od lepote jednog kreativnog čina i la divine veštine steškilo, ali i zato što znam sve ono što publika možda nije znala a sad sam vam ispričala, zato što je bila rođena za to, zato što još jedna takva ovde nije rođena, zato što još jednu takvu nismo mogli da vidimo na srpskoj pozorišnoj sceni i zato što je tu nepažnju prema tom njenom blagu podnela dostojanstveno i strpljivo, čekajući dvadeset godina da stane na veliku scenu sa svojih metar i jagoda, da nas sve proguta, pojede onim svojim koloraturnim sopranom kojem ništa nisu mogle ni godine ni cigarete, i kaže, ne kao da se žali, već kao da će da nas postidi: Evo, ovoliko umem. Dovde mogu da se prostrem.
A ipak, prostrla se najdalje zbog čega se uopšte vredi prostirati, do svog ličnog i neponovljivog i autentičnog Brodveja. Njen Brodvej je njena porodica, muž u publici, mlađi sin sa buketom na kraju predstave i stariji sin čiji bend je pratio poslednju pesmu, koju su zajedno otpevali majka i sin a ne glumica i roker, a koja je sasvim prigodna da s njom završim ovaj svoj panegirik, od srca:
Da nema sunca ni meseca,
ja mogla bih.
Da nema vode ni vazduha,
ja mogla bih.
Da nema stiha ni tonova,
ja mogla bih.
Ali, da nemam tebe,
šta bih tada ja?!
I da imam gde da odem,
ja ne bih otišla.
Da imam šta da kažem,
ja bih ćutala.
I da nekom drugom mogu,
ne bih mu pevala.
Jer da nemam tebe,
šta bih tada ja?!
Ja bih te sanjala,
Ja bih te sanjala,
Od snova te pravila,
Jer ako postojiš ti,
Postojim i ja.
/Negativ/
59 Comments
WOW! Kakva kritika! Kakva Venera! Kakva licna prica o kakvoj zeni. Nadam se da ce Tanjica ovo procitati. Ne verujem da se svaki dan u zivotu umetnika moze citati ovakav tekst.
A teza o zenama je precizna. Nemam dece, ali osecam da je ta vrsta karijere, neka decija priredba ili usrano decije dupe, najvaznija stvar na svetu.
😀 ala si brza!
O, da, baš sam javila Tanjici da je tekst gotov i objavljen.
Bio je gotov još juče, ali sam čekala da mi pošalje fotke, da se vidi o čemu govorim.
A teza o majci… to je jednostavno Teza, koja se opire feminističkom uzvikivanju. To je teza na kojoj pada svaki radiklani feminizam. I svaki kompleks.
Tanja i Tanjice – opet sve grli MM, malo zaslinjena i mutna pogleda ali s velikim smiješkom 🙂
Žene, žene, žene … o kako je dobro biti žena, kako je slatko biti žena!
Imala sam vremena i zbrajati i oduzimati, a rezultat je uvijek isti: sve radosti, sve ljubavi, sve tuge, sva poniženja, svaki prezir, svaka bol, poneka suza, sva strepnja, svako omalovažavanje, svaki tren nemoći i sva moć – sve je vrijedilo zadovoljstva biti Ženom.
Nema mi veće nagrade nego kad dijete kaže MOJA mama, kad muškarac kaže MOJA žena, kad ja kažem MOJE ljubavi, MOJ život.
A karijera? Ljudi griješe kada misle da rijeke ponornice nema, zato što je nevide. Pa se iznenade i tako silno udive kada snažna izađe na površinu. Tja …
I da, mama, uvijek sam bila pomalo neposlušna djevojčica i baš voljela isplaziti jezik i pokazati srednji prst – ma taman na izvoru 🙂
Nisam je gledao nikada, a ne znam hoću li ikada. Ali kao da sam je gledao tisuću puta i uživao na isti način kao i ti 🙂
Uz divotu života kojeg živi ta žena, ima i divotu prijatelja u tebi i vjerujem da joj je, uz gore nabrojane prioritete, i prijateljstvo s tobom, jedan od onih za koje živi 🙂
Jako dobro.
Sad mi je zao sto sam toliko puta bila bezrazlozno kriticna prema tebi.
Evo, sto kaze slklblz, valjda je to isto blago. Imati nekog da napise ovako nesto o tebi. Imati takvog prijatelja koji zna sve i brine o svakom detalju.
Da uspes da budes strpljiva, da budes dostojanstvena, da onda pokazes koliko mozes, i da onda neko napise da sve to razume i da oseca. Da podrzava. Da sedi u gledalistu i zna o cemu govoris.
Za mene je to vrhunac ispunjenja.
divno, Tanja, blago Tanjici sto ima takvu Tanju 🙂
E, ovako. Niti sam gledala taj fantomski monomjuzikl, niti ću ga verovatno i gledati. Jedino što moram da kažem je da u nasrtaju isprazne i pretenciozne kritičarske misli, ovo je najsvežiji i najtopliji ljudski dodatak. Možda ta žena peva kao slavuj, možda je presrećna sa svojom porodicom, ali moram ovde malo da joj pozavidim i da kažem, nadam se da kapira kakvog prijatelja ima. Da nema sunca ni meseca, ja mogla bih, ali da nemam ovakvog prijatelja, šta bih tada ja?!
Blago onome koga ti pohvališ, imao se radi čega i roditi. 🙂
Uživala sam dok sam čitala i baš sam s nestrpljenjem očekivala ovaj tekst, ali kao što pomalo infantilno na kraju svake knjige želim saznati šta je bilo poslije, i ovdje bih voljela vidjeti jedno malo čudo, neko lijepo poslije koje ne znam da li se dešava na ovim prostorima.Kao npr. da je poslije nekim čudom neki reditelj bio u publici i da planira angažovati Tanju u svom novom filmu ili predstavi koja je na repertoaru pozorišta kojem ne smeta što je glumica iz tamo neke novosadske akademije.
Pitam se da li bi se nešto promijenilo da je Tanja prije 16 godina, onda kad je završila akademiju, imala priliku kako ti kažeš jebati im kevu!
Možda ću biti nepravedna što ću jednu osobu uzeti kao primjer, a preskočiti najmanje 50 sličnih,a riječ je o Hamletu JDP-a u režiji Dušana Jovanovića u kom Ofeliju tumači sarajevska glumica Mona Muratović.Valjda zbog koprodukcijskog karaktera predstave trebali su nešto zahvatiti u ovdašnjem mulju pa se u mreži našla ta nesretna Mona.Ja sam gledala premijeru,možda se u nekom stotom izvođenju Mona i snašla, ali u ovom prvom ona nije znala je li pošla ili došla.
I onda će Mona u svoj CV upisati Ofeliju i onda će neki površni reditelj ili producent opet u nekom novom prebrojavanju krvnih zrnaca angažovati Monu i Mona nikada neće biti glumica ali neće ni imati razloga da se pita da li to ona jeste ili nije.I mirna Bosna!
Ti si se prerano pitala da li to jesi !
Tanja u četrdesetoj suvereno vladajući scenom to dokazuje, a sa crvenih tepiha, iz skupštinskih klupa i sličnih mjesta kojekakve devalviraju profesiju i godinama se,
bez da trepnu ,predstavljaju kao glumice.
I eto, to me jako ljuti.Ljuti me što oni koji vrijede nikada neće preći preko živog mrava a pogotovo ne čovjeka zarad vlastitog uspjeha.Niti imaju sreće koju imaju one koje nemaju ništa drugo osim sreće…Ljuti me što profesori imaju problem s viškom talenta učenika i to je tek za socijološku studiju.
Pitam se da li je makar jedna kritika objavljena o ovoj predstavi (ako ne računamo dragu nam Mušemicu).
Ziasta odlican prikaz, odlican! I sto je vec receno, potpuno je tacno – imati nekog ko o tebi tako lepo i dobro misli i onda to ume da predoci drugima na ovako snazan nacin, zaista je retka i velika sreca, prava dragocenost.
A mislim da kad se covek rodi za nesto, to mora bez obzira na sva osujecenja, kad tad, da digne glavu iznad vode. Talenat uvek nadje put ka trijumfu. I nema vaznijeg trijumfa od licnog.
Steta sto nemas i neki snimak, eto bas bih volela da vidim makar deo toga o cemu govoris.
E, pa sad ni ja ne znam šta da kažem. Eto, napisala sam ono što sam osećala. Iz stomaka.
Ono što je važno, jeste da je poruka razumljiva i da nije potrebno predznanje o ženi da bi moglo da se uživa u onome što je umetnica u stvari htela da kaže.
Ne treba biti nepravedan i ne spomenuti da se ipak našao upravnik, Srđan Aleksić, koji je prihvatio tu ideju, dao joj prostor i mesto na repertoaru. I da se mladi reditelj i pisac verbalnog dela komada, kojem sada ime ne znam jer sam zagubila programsku knjižicu 🙁 odlično snašao i dobro razumeo šta treba da uradi da bi jednu ličnu priču podigao na univerzalni nivo.
I, uopšte, drago mi je da ste ovo pročitali. Stičem utuisak da je ovaj prikaz pročitalo više ljudi nego što se pročita kritika u novinama sa velikim tiražom.
Postavlja se pitanje da li bi Tanja tako pisala o Tanjici da je i Tanja glumica. Dalje, da li je moguće prijateljstvo u pozorištu? I zašto njihova koleginica, Jaca Đuričić, primadona iz Rume, nije bila u stanju da pljeska, kao i Tanja i ostatak publike?
Prijateljstvo u pozirštu nije prirodna pojava, pa na tome je Jaca Đuričić, primadona iz Rume, doktorirala! Ona ne zna ništa o teoriji pozorišta, nemam pojma o istoriji drame, ali zato zna kako se otimaju uloge, kako se podmeću klipovi i kako se hoda preko zemljanog puta iz Rume do “zvezda”. Što ne pitate Jacu kako se to radi? I šta ona može da predaje na Akademiji? Šrmiru? Seljačku komediju? Ili znoj ispod pazuha? Ili, bože me sačuvaj, žanrove. Šta Jaca zna o žanrovima?
Pogledajte taj pšrimer profesora, uporedite ga sa Plešom kojeg stalno kritikujete, pa recite šta danas student glume može da nauči od Jace. Može li da nauči nešto o etici? Ako pretpostavimo da je Jaca ikad čitala Stanislavskog…
Znam ja vas sve, znamo se, ali ne mogu da se predstavim. Neka ostane ovako.
Da li je moguće prijateljstvo u pozorištu? Pa reci ti meni, da li je moguće prijateljstvo u fabrici odlivaka i rezervnih delova? Među kasirkama u mini-marketu?
Prijateljstvo ne zavisi od vrste profesije, ono zavisi od ljudi. Prijateljstvo je moguće u pozorištu koliko i u bilo kojoj drugoj radnoj ustanovi.
Nikako progutati ovu knedlu što mi stoji pesred grla 🙂
Volim pročitati ovakve stvari. Volim kad žena pohvali ženu, jer kad to čini, čini od srca ili “iz stomaka”, svejedno, ali čini na pravi način, jer i sama pozna puteve, raskrsnice, zavoje i prepreke koje je trebalo proći da bi se došlo tu gdje je sad.
Za ženu nijedno vremensko razdoblje nije bilo lako, kritike oduvijek pljušte ko jesenske kiše, bez obzira što radila ili ne radila, pa kad naletim na ovakve priče o životnom putu, o pravom malom umjetničkom djelu, o životnoj oazi stvorenoj strpljivošću i odricanjem, pada mi teško činjenica da nemam priliku stajati u gledalištu, pljeskati dok me dlanovi ne zabole i vikati “Bravo, bravo, bravoooo!!!”
Možda bi onda lakše kliznula ova knedla, pa makar potjerana i suzama i uz saznanje da je još jedna od nas >>>milijardu pokazala svijetu što može i za to dobila ono o čemu cijeli život i sanja, odobravanje okoline i ponos u očima svojih najmilijih.
I suzama obliveno lice prijateljice koja joj je posvetila najljepše moguće riječi divljenja. 🙂
Nije danas Tanjin dan i tada je najbolja 🙂
Cuj fabrika odlivaka, hahaha 🙂
Sjajno poređenje.
I slažem se da prijateljstvo nema veze sa profesijom, ono ima sve manje veze sa bilo čim 🙂
I veća je vjerovatnoća da će ti prijatelj biti onaj koji ti je direktna konkurenija već onaj koji ti je u djetinstvu bio kao brat a u međuvremenu izrastao u kasirku pa ne može podnijeti tvoje daske koje možda ne znače život,ali više od kasirkine kase znače sigurno.
A opet razumijem Glumicu zbog ove Jace,ne znam ko je Jaca ali ih toliko njoj sličnih znam pa se osjećam kao da Jacu znam cijeli život 😉
I upravo su takve Jace bile inspiracija za moj prethodni komentar i nema u meni više ni trunke optimizma ni vjere da kvalitet uvijek ispliva na površinu 🙁
Nedavno je jedna moja rođaka objavila zbirku poezije u samizdat varijanti, povez,papir i ilustracija k’o da je Jesenjin ebote, a onda je druga rođaka zapalila sve ono što je do sada napisala.Valjda doslovno shvatila da ”rukopisi ne gore” 🙂
Uprkos tvom poređenju, smatram da prijateljstvo u pozorištu ne može da opstane. Zato što pozorište nije uporedivo sa fabrikom odlivaka. Može da se poredi sa fabrikom odlivnih voda, možda je to bolje.
A Jaca ima svuda, ali je samo jedna ova Jaca.
# Pa, dobro, glumice, jesi ti bila na maratonu? Kakav je utisak na tebe ostavila predstava?
Nisam bila na maratonu, samo sam čula. Dobar glas se daleko čuje. kao i za ovaj tekst, čula.
Alaj si ga napisala, svaka ti čast. Prosto mi dođe da se zaljubim u Tanjicu. Ili u Tanju. Ili…
…ma prosto da se zaljubim.
Prvo nisam htela nista da komentarisem posto nisam imala sta da kazem, tj. malo sam se rasplakala. Ali ipak moram da kazem da mi je ovakav tekst bas trebao ovih dana.
# Au, Bane, pa ti bar možeš da budeš svestan zavodljivosti reči. Uostalom, ako si u takvom naponu, zaljubi se ponovo u svoju ženu. 😀 Ove dve Tanje su udate, kao i tvoja žena 😉
# Sophia, tek po reakcijama i ja sam postala svesna da je ova (lična i neformalna) kritika, ispala više od toga. Htela sam da prenesem priču o Ženama, a zapravo sam ispričala sto drugih priča.
# Jao, da, Sasha,
bilo bi dobro, ali stvarno. Međutim, ako uključimo sve faktore kao što su da je tamo sada letnja pauza, da ja ne znam da stavljam audio i vizuelne linkove… potrajalo bi dok bih uspela da upotpunim tu sliku.
E, stvarno ima noge 🙂
Dobre ste. Do bre!!!
Vako ću i ja jednom pisati o mojim ženama. ALi samo da se razmnože, sunce im poljubim 🙂
Ne mogu reći dobar post. Mogu reći samo
OVO JE DOBRO. U PRAVOM SMISLU REČI. JEDNOSTAVNO, PROSTO I VELIKO DOBRO.
A baš sam kod tebe čitala sad o Pljuvaču. Reko’, ajme, ala sam se izvukla ovog puta. 😛
Šta ovog. Ih. Nisi ni blizu tim zabalavljenim. Niš ne brini. Ima ovde još velikih K. 🙂
Malo sam se štrecnula, na početku 🙂
Obično pljujem da ne truli u meni. Sada sam bila na drugom zadatku. I jako involvirana. Pa, i potrešena.
Jel znaš da pljuvačka najbolje čisti svu optiku, staklo i sočiva? 🙂
I ja na drugom zadatku. Al potrošena.
Prvo sam mislila da ne napišem ništa, malo mi se maglilo pred očima, i nisam htela da svi znaju da se tako lako rasplačem. Ali onda sam ipak rešila da kažem “bravo”. Bravo za tekst i stomak i ženu i karijeru i prijateljstvo.
Na preko 300 kilometara mi je sve dozvoljeno 😉
A prekookeanske veze mi čak podstiče 😆
# Spes, pa niko ne bi video tvoj zamagljen pogled. Niko ne bi čuo ni da si šmrcala. 😛
A zamisli mene, u dupke punoj sali, na pomoćnom sedištu ispred mog muža, kako glasno šmrčem poslednjih 15 minuta, jer znam da mora doći do dramskog razrešenja. Pa mu ga ja dala onako, malo unapred. Posle sam imala dve bele linije preko našminkanih obraza. Srećom pa je maskara kvalitetna, nije vodootporna, ali je jako kvalitetna. To sam tada proverila.
# Bane?! Prekookenanske? Onda se tvoja žena nada da će te konačno neka odvesti najdalje što može? 😀
Odlican ti je blog. Ja bila i ja plakala,a doticna sa klase nek crkne od muke. Svako sirce svoje bure grize. Tesko je podneti tudji uspeh kad mislis da je isti rezervisan samo za tebe
Gledala sam Star online u Somboru. Svratim u somborsko pozorište kad uhvatim vremena i kada se zadesim tamo (a tamo sam pre više od dvadeset godina rođena). Uživala sam, nisam znala mnogo o Tanjici ali eto, čitajući Tvoj blog, naučila sam ponešto.
# Oggy, hvala na komplimentu za blog. Staram se 😛
A plakali smo, kao kiša. A za suze je potrebno čisto srce i sposobnost da se preda uživanju, pa i tuđem uspehu.
# Karver, bila si?! Pa, super. Da, to je bila predstava baš za uživanje. Za sva čula.
I rođena u Somboru? Ja sam tamo živela godinu dana, odnosno, radila jednu pozorišnu sezonu (budi bog s nama).
E, da, a Karver, hajde mi baš reci, s obzirom da nisi znala sve ovo što sam napisala, da li je predstava i njena poruka – univerzalna? Da li može da se razume bez svih predznanja i da li komunicira sa publikom bez obzira što je priča lična?
Naime, raspravaljala sam s mužem o tome, a nakon nečije primedbe da je predstava one man show i da je suviše lična da bi bila opšta i umetnička.
Stojim na stanovištu da joj lična priča ništa ne smeta (uostalom, koliko ličnih priča postoji i kod Nušića i kod Šekspira, pa im to nije smetalo da se igraju i razumeju i dan danji), da karakteristika one man show i dalje znači da je reč o pozorištu a lična priča daje samo više šmeka.
? Hajde, baš me zanima.
Cak i sada nakon par nedelja,dok citam ovu ispovest iz “stomaka” najezim se ili sto bi moj stariji sin rekao “tata se nabodao”…..Ako vam kazem da smo na generalnu probu dosli sa jednomesecnom bebom,dojenje na balkonu,ljuljuskanje od sat vremena,preki pogledi baka i deka….SVE SE ISPLATILO!!!
Trenutak carolije,za mene vise od predstave,javni cas.Inace Torlakovici u nasim zivotima imaju mentorski status…dva decaka,ljubav prema zivotu,hod po nepoznatom…sve sto su prosli, a mi tek prolazimo….
Tanja nas je dodirnula gde se nije ni nadala…ta hemija,fluid, nazovite kako vam volja izmedju klinaca,nas,nasih poslova to je…to je domaci zadatak.
Usrane pelene,sarme i izguzvane kosulje mogu biti cool samo kod najvecih majstora,u igri koja se zove zivot.
Pevati Barbaru znaci verovati u sebe,imati muda i baciti rukavicu u lice svima koji misle da znaju da pevaju…
A biti njihov prijatelj…e to je privilegija…
Plakao sam,pa sta?!!
Složila bih se sa Tobom, iako priča je u predstavi samo potka, mnogo više sam “ostala” na pokretima. Predstava ne skriva nikakvu aporiju, ilu nedoumicu, jednostvo se upija, tako da mislim da ne može biti uvršćena u konceptualne priče sa jednostavnom ali ponekad teško uočljivom “univerzalnom porukom”. Kao npr. sinoć “Sedam koraka” na Infantu.
Moram još nešto reći, dok sam gledala Star online setila sam se predstave koje sam pre dve godine gledala u Beogradskom dramskom, po tekstu Elfride Jelinek, “Mala trilogija smrti” gde je glavni fokus na glumčevoj umetnosti i njenoj upotrebnoj vrednosti, jer šta ostaje posle glumca? Igra koju gledaoci pamte dok i sami ne odu sa “pozornice” dok i sami ne zaborave? Reč je samo o pozorišnoj glumi. Ne znam otkuda sam povezala ove dve “izvedbe” ali jesam, spontano, i kako Ti kažeš iz stomaka.
Predstava još kako komunicira sa publikom, najlakše je kroz prvo lice i kroz lično privući fokus i svu pažnju, a onda zavisi od posmatrača koliki će stepen katarzičnosti biti postignut. Što se predznanja tiče, meni je postepeno postalo neophodno za potpuno i tačno razumevanje, ali mi nikida nije bilo potrebno za doživljaj, i ono što je nekad postojalo – pročišćenje.
Da znaš da nije nimalo lako čitati ovakve tekstove na poslu, Tanja! Kako da objasnim što mi se oči čudno cakle? Da li će gostovati u BG-u? Ako ne, probaću da stignem do sombora ovog leta…
Kako je divan ovaj post, kako su divni ovi komentari.
Rocky, vodite to bebče gdje god želite, jednog dana će Vam biti veoma zahvalno zbog toga!
”Usrane pelene,sarme i izguzvane kosulje mogu biti cool samo kod najvecih majstora,u igri koja se zove zivot”.
E zbog ovog dijela bih se i ja kao i Bane mogla zaljubiti 🙂
A babe kad vas sljedeći put prijeko pogledaju,gađajte pampersićima 🙂
Pre dva dana sam procitala ovaj tekst, i nisam prestala da razmisljam o njemu. Ispunio me nekim uzbudjenjem i osecajem kao da mi se nesto lepo dogodilo.
Dirljivo je sa koliko paznje si napisala tekst o svojoj koleginici i ubudjujuce koliko je sve jasno iz njega: predstava, emocija, poruka, atmosfera.
Steta sto vise ne pises kritiku. Secam se kada si bila ostra, ali se secam i rubrike Otvoreno pismo, koje si pisala glumcima u Nasoj borbi. Odonda znam da samo neko ko zaista voli pozoriste, sme i da bude tako ostar, kako si ti umela.
Nastavi da pises.
# E, Rocky,
Bravo! To je ta reč koju nisam pronašla na vreme: javni čas. Moj muž je rekao da je to Masterclass, ali on se ovde retko javi, tako da evo prilike da je iskoristim. Baš dobro da me podseti na to.
Osim što je to bio Masterclass u smislu umetničkog čina, bio je Masterclass i na nivou lekcije o životu.
# Karver,
baš mi je drago da delimo isto mišljenje. To me samo uverava da još uvek imam sposobnost objektivnosti, uprkos hormonima.
# Emanuelle, zar i ti ? 🙂 Ovde opšte plakanje. E, neka smo dale emocijama na volju. Može nam se 😉
# KG, iliti Kao gost, neobično je da se sećaš moje kolumnice u Našoj borbi, brutalno ugašene od strane urednika, a bogami i vlasnika. Svi su se valjda prestravili da bih mogla da se afirmišem tamo gde su se najmanje nadali.
To je bilo na niovu malog incindenta. Otvorila sam rubriku na stranicama koje sam uređivala, a onda je nakon tri ili četiri nedelje, hitno zasedao kolegijum na čelu sa vlasnikom, tražeći da se to ukine. Sećam se da su mi se novinari javljali zgroženi zbog te odluke. Ipak, to je bio suviše avangardan stil za to vreme, čak i da nije bilo sujete.
Baš ti hvala za ovo (pod)sećanje.
Secam se te kolumne i secam se tvojih kritika i secam da zbog njih nisi imala puno prijatelja u glumackom svetu…Jako mi se svidja sto mi nikad nije pala na pamet da ti ideja d ti uopste nisi sujetna. Neko ko je sujetan, ne moze da pise tako o tudjem uspehu. A Novi Sad bruji o ovom tekstu. Zbog svega. I zbog Tanjice… zbog Mede… zbog Jace…:-) Upalile se tihe vatrice. Bas sam srecna da se ja ne pecem na njima.
Verovatno je najteze onima koji imaju dial up. dok se ne ucita… a komentara koliko oces…i svako ima neku lepu rec, da popizdis…
Ovoj predstavi si dala novi zivot. Ona je trajala sat, a mi ovde pricamo o tome vec tri dana.
Ovo, sto ja i nisam gledala i ko zna da li cu a verovatno necu, zivi vec tri dana u mojoj glavi, a vidim i u glavama i srcima drugih ljudi, koji i nisu culi za Tanjicu, kao sto nisam ni ja. Za mene je ona zvezda za koju sam cula pre tri dana, ali cu njeno ime zapamtiti zauvek. Makar samo kao Tanjica iz Sombora, star on line.
Hvala, hvala, senk ju!
Evo, i ja sam se ogrebala za pet minuta slave 😀
Cuj, posle ovakve price, ti prosto MORAS da snimis tu predstavu bre:))) Sagorecu od znatizelje, a Sombor mi uopste nije usput.
A i imalo bi smisla da Star online bude dostupno online, a? Mislim, to bi bas bio dobar fazon, prvi put na nasoj pozorisnoj sceni:)))
Da znaš da ćemo se potruditi. Makar jedan song, pa da i vidite i cujete moju drugaricu, zvezdu. Pa ću nekog da zamolim da mi uploaduje i na youtube, pa da vidi ceo svet :))))))))
I, baš vam svima hvala na dobrim vibracijama. To se zaista zove produženi život predstave, koja je po svojoj definiciji efemerna umetnost. Osim kada je zabeležena i kada ostavi takav pisani trag kakav smo zajedno stvorili.
Baš nam daj taj snimak. Stvarno bi bilo dobro da imamo snimak. Daj nam makar jedan song, pa nek’ crknu dušmani :)))))
Jesam, ozbiljno sam to uzela u razmatranje. Samo mi dajte malo vremena. Biće, makar jedan song.
Nisam mogla neko vreme da se približim mreži i već sam bila prežalila što nećeš pisati o Somboru i Tanji (tako si rekla u jednom od skorijih postova, je l` da?), i sad sednem da vidim šta se zbivalo… ahhhhhhh, kakav divan tekst… pisan iz stomaka, a bome i prodrmava sa svih strana do stomaka.
Kao i svi ostali ovde, želim to da gledam. Ekipa, idemo zajedno? : )
Amannnnnnnnnnnn 😛 sad sve zavisi od Somboraca. Tražila snimak, rečeno da nekih snimaka ima, čekali ponedeljak, valjda će kod mene CD ili neki forward biti u utorak, a valjda ću do kraja nedelje da nahvatam nekog od IT prijatelja moje IT analfabetske persone i mog “veoma čitanog” bloga da mi to i postavi.
I ja se radujem, više nego što možete da zamislite.
Makar ja znam koliko je pozorišna predstava stvar trenutka njenih očevidaca. Ako svojoj drugarici i glumački uspešnijoj koleginici obezbedim snimak kojem se tako unapred i čista srca radujete, ja sam dostojanstveno završila svoju karijeru kritičara 😀
Ubuduće, sve lično i iz stomaka. Vidim da to deluje 😛
Djeluje, kako da ne , naročito kod odabranih posjetilaca Moosheme 🙂
Steta sto ti ja neću biti od pomoći, kad sam naučila postavljati sliku sreći mi nije bilo kraja.
Sviđa mi se Sanje prijedlog.Pošto je pauza već nastupila (koliko sam shvatila)može li se upriličiti kakva VIP kamerna izvedba 🙂
Ne mogu da se setim kada sam procitao dirljivije napisanu kritiku. Lepo je kada neko toliko duboko razume drugu osobu.
Hvala 🙂
Pingback: Kreativno teranje : MOOŠEMA
Pingback: Piletina pesto đenoveze za Stanka | MOOSHEMA