Izvinjavam se onima koji su juče čitali jedan post, a danas ih zatiče drugi.
Sve me boli. I dalje. Ali, mislim da je važno depersonalizovati stvar i pomenuti neke situacije i manjkavosti sistema kada je reč o zaštiti dečijih prava na život i detinjstvo dostojno čoveka.
Dečije pravo na život i pravo da rastu bez batina, ponižavanja, zanemarivanja i zlostavljanja svake vrste, nema adekvatno organizovanu zaštitu posle 14:00 sati u ovoj zemlji.
Građani nemaju sistemski organizovane uslove da prijave sumnju da postoji zlostavljanje i batinanje nekog deteta koje ne poznaju, posebno ako je sumnja nastala izvan neposredne akcije prebijanja, te ako je nastala posle 14:00 časova, u trenutku kada su ustanove za socijalnu zaštitu zatvorene.
Želim da naglasim da je svaki građanin dužan da uradi sve što je u njegovoj moći da obezbedi prijavljivanje zlostavljanja deteta u svojoj okolini kada sumnja da zlostavljanje postoji, isto kao i ako mu je prisustvovao ili svedočio.
Građani nemaju pravo da okrenu glavu od nasilja nad decom i da nastave svojim putem, pravdajući se da je to privatna stvar neke porodice.
Deca su nemoćna i zavise od nas, starijih. Ako su bila takve loše sreće da ih ne štiti ona(j) ko je to dužan po pravu, pravdi i biologiji, onda to treba da za njega učini svako drugo razumno civilizovano biće.
Ovako je tekao moj jučerašnji napor posle 14:00:
Zvala Sigurnu dečiju kuću u Novom Sadu, tamo nije bilo socijalnih radnika. Zvala policiju u Novom Sadu, oni mi dali odeljenje za Maloletiničku delikvenciju, a ovi rekli zovite Policijsku upravu u Tom mestu u kojem je zlostavljanje nastalo. U Policijskoj upravi u Tom mestu više se niko nije javio na mojih nekoliko poziva.
Zvala ponovo Sigurnu dečiju kuću i tražila u prethodnom razgovoru ponuđen broj mobilnog telefona socijalne radnice, dobila ga, ali mi se ona nije odjavila.
Potom zvala 92 sa pozivnim brojem Tog mesta, prijavila sve što sam znala i tražila da se sačini beleška o prijavi. Policijac je rekao da jedino što mogu da urade jeste da provere domove zdravlja i hitnu pomoć u Tom mestu i utvrde da li se dete kakvo opisujem javilo službama zdravstvene zaštite.
Danas se angažovala još jedna blogerka da pomogne s prijavom socijalnim radnicima u Tom mestu, biće obavešten i lokalni SOS Tog mesta, biće provereno da li je policija učinila nešto na osnovu jučerašnje prijave.
Molim vas da i vi uvek uradite sve što je vašoj moći, čak i kada izgleda da vas institucije sistema izneveravaju. Čak i kada mislite da ne treba da se mešate. Treba da se mešate.
Prebijanje deteta nisu tuđa posla. Deca, koju vaspitavaju batinom koja je iz raja izašala, žive pakao. Zapamtite to.
Pisala sam o zaštiti dečijih prava:
Pisali su i drugi:
A i brinuli smo:
I drugi su prenosili.
Ali, otkad sam na blogu, nismo zaista brinuli o užasno konkretnom zlostavljanju dece.
18 Comments
Uzasno je koliko toga ima kod nas ali se ne zna jer se okolina uglavnom pravi grbava i naivna. Ti samo ne odustaj, zovi pa zovi. Neki roditelji su stvarno skotovi i trebalo bi im zakonom zabraniti da se razmnozavaju.
Evo, baš sad gledam tekst ponovo, a u međuvremenu, muž i ja smo zvali
još brojeva
još insititucija
još institucija sitema
još socijalnih službi
još svega i svačega.
U jednom trenutku, pošto navodno niko nije na poslu, svi rade pre podne, pitao je: Znači, decu možemo da tučemo samo u vašem radnom vremenu?!…
Uh, sta da radis? pitas se, a toliko si vec uradila. Znam da nije dovoljno, jer nista jos nije ucinjeno, to dete jos uvek nije bezbedno.
A sta ja da radim? sedim ovde, klize mi suze… i ne nalazim utehu u tome sto sam suvise daleko za konkretne korake 🙁
Dusa me boli za tim detetom.
Ne znam. Možda tek ponovo ujutru… U radno vreme… Imam toliko brojeva… i toliko imena službenika koji rade do 13:00…
U policiji u Tom gradu su rekli da će proveriti Hitnu pomoć i ostale službe zdravstvene zaštite, te ako se javilo neko dete…
Znam da se to dete nije moglo javiti…
Ostadoh bez glasa sa suzama u očima…
Neki ljudi zaista ne zaslužuju da imaju decu.
Biće okej. Ja mantram.
Ako deset odraslih ljudi ne može da pomognu jednom detetu, e onda vala zaslužuju da ne budu odrasli.
Izgleda da sam propustila jucerasnji post, pa ne znam detalje, ali znam dovoljno iz ovoga. Dok sam citala pocetak ovog posta i deo u kome si napisala da decu ne mozemo zastititi od zlostavljanja posle 14:00h jer socijalne sluzbe dotle rade, pade mi na pamet da je mala vajda i do 14:00h jer ako se neko i pojavi na vratima kuce gde je dete zlostavljano, nista konkretno nece biti uradjeno za to dete. Ako ga i odvedu, sto su male sanse, gde ce da ga smeste? Neki ljudi su mi opisivali Zvecansku, na primer, i emotivno stanje dece koja tamo zive i nikako mi to ne deluje kao dobro resenje, bilo koja ustanova. Nije mi jasno zasto si dobila telefon za maloletne delikvente, kao ni zasto policija ne zakuca na vrata kuce gde je dete prebijeno. Doduse, ne znam citavu pricu.
Ispada da kod nas sve drzavne sluzbe rade samo do podne. To je bilo i moje iskustvo prosle godine u NS kad su me vozali od jedne do druge sluzbe, a nigde nikog pre 9 i posle 12…. ko u najbolja komunisticka vremena, dodjes kad hoces, odes kad ti prija, u medjuvremenu kafenises i ides na “teren”.
Mila, čitam i šutim.
Što da kažem?! Kod nas uhapsili drugu ravnateljicu sirotišta, prva je bila iz Caritasa … Kako vjerovati ljudima? Bilo kome, bilo gdje?
Svaki dan neke crne kronike, eto utopilo se jednogodišnje dijete u malom bazenčiću, odrasli su samo na tren skrenuli pogled, prošli tjedan se utopio dječak od 11 godina, neplivač, odrasli su samo malo skrenuli pogled – i to na jezeru kuda odlazimo na kupanje.
Strašno sam tužna, osjećam se kriva ponekad za cijeli svijet. A ni to opet ne vodi nikuda. Meni je neshvatljivo skretanje pogleda makar i na sekundu. Osuđujem žestoko, nemam smilovanja – znam o čemu pričam. Prošle godine smo princeza i ja bile na kupanju kada se dječak utopio. Znam točno što je dijete radilo i znam da se majka dokono pržila. Međutim ja sam pazila na svoje dijete i nisam mogla znati da na to dijete nitko ne pazi i ne zna plivati. Ne mogu si oprostiti. A što?! Što sam mogla na plaži sa 150 djece – paziti na sve da netko mirno spava i da ja poslije mirno spavam?!
Ne znam, Tanja, više ništa ne znam.
# etotako, hajde, mantraj i dalje.
# Sophia,
To je odeljenje koje se profesionalno i strukturalno bavi i zlostavljanjem dece. Da ne veruješ. To je adresa.
# Sasha,
Kako si to samo dobro primetila, ženo. Teren je legalni eufemizam za lađenje tokom radnog vremena, posebno za činovnike.
# MM,
Znam, i ja se ponekad osećam krivom zbog i za ceo svet. A tu krivicu ne treba nositi. Treba uraditi nešto. Sevap je uraditi nešto za dete.
Valjda si imala razlog kad si obrisala taj prvotni post, ali i iz ovog je vidljivo o čemu se radi.
Znam da nije utjeha (niti smije biti), ali učinila si i činiš, očito sve što je u tvojoj moći da bi pomogla jednom djetetu.
Nikad prava djece nisu bila jača nego što su danas.
NA PAPIRU.
Zlostavljanje i izrabljivanje se nastavlja, pored svih tih službi i svih tih telefona koje si navela.
Ono što ja ne razumijem jest indolentnost i potpuna nezainteresiranost društva općenito, kad su u pitanju djeca.
Novine će puniti stupce kad su u pitanju teške povrede ili ubistvo, ali nikad nisam pročitala da je netko napisao “R.R. je premlatio svoje petogodišnje dijete, bio prijavljen i policija je intervenirala…”
Ne postoji preventiva, ne postoji kolektivna krivica ili bar krivica odgovornih po tim umjetnim institucijama koja se kite takvim imenima (društvo za zaštitu djece ili sl) a ne čine NIŠTA da bi spriječili nasilje, a kad se nasilje dogodi, pa sad se ionako ne može puno učiniti kad se već dogodilo, zar ne?
Mislim da se može. Evo, ti činiš i povukla si ljude da nešto učine. Što vas je više i što ste glasniji, čut će vas se dalje.
# Studena, da
Čujemo kada je kasno. A dotle se ispostavi da su svi znali i da postoje svedoci, koji su ili gledali svoja posla, iil su mislili da je to porodična stvar.
Nekoliko užasnih ubistava i prethodnih zlostavljanja dece se dogodilo u poslednjih godinu dana i, navodno, taj trend se povećava.
O statistikama slušamo kada su dani posevećni deci.
Možda nije ni mjesto ni vrijeme dizati ruku za sustav, ali mogu reći da se u Hrvatskoj rješavanje ovih problema pomaknulo s mrtve točke. Rekao bih da se ide naprijed u smislu kazneno-pravne zaštite djece još od sredine 90-ih godina, a sada je čitav sustav poprilično zaživio.
Problem je preopsežan i preosjetljiv da bi ga se riješilo zakonom i zapošljavanjem određenog broja službenika, ali ako pretpostavimo da će većina njih svoj posao raditi profesionalno, mislim da će sustav primjereno štiti zlostavljanu djecu.
Drugi je problem, neprijavljivanje, ali njega će biti još dugo, jako dugo, jer većina zlostava se ipak događa u uskom obiteljskom krugu u koji je vrlo često teško ući.
I još nešto. Sam izraz “zlostava” ne uključuje nužno u sebi i fizički nasrtaj i temeljem njega nastalu tjelesnu ozljedu, već postoji čitava paleta psihičkih zlostava (teže dokazivih), kao i tjeranja na neprimjeren ili pretjeran rad (prosjačenje na ulici), što je također sankcionirano zakonom, ali vrlo rijetko prijavljeno.
Naravno, reći ću još da podržavam tvoju angažiranost i čestitam ti na njoj 🙂
Mislim da naši pshilozi apsolutno ne rade svoj posao, pogotovo zaposleni u školama, trebalo bi da se mnogo više angažuju, da pogledaju plan i program stranih kolega koji su već nešto uradili. Kod nas se reaguje kada je kasno za sve, onda imamo sliku unezverenog studenta u ordinaciji, ovaj put psihijatra, koji tek tada i tamo progovara o frustracijama, izazvanim u detinjstvu. Sve je naravno u porodici.
Mislim da bi zakonski trebalo uvesti da ljudi koji znaju da se u njihovoj blizini desava zlostavljanje, a nista ne ucine povodom toga, budu zakonski optuzeni. Kada je ugrozen ljudski zivot, a posebno zivot deteta, tada opravdanja tipa “ne zelim da se petljam u njihove privatne stvari”, “to me se ne tice” i slicno, padaju u vodu. Itekako se tice svakog od nas, posebno kada je u pitanju dete, jer fakticki deca nemaju prava glasa niti bilo kakav uticaj, a skole kod nas cesto zakazuju kada su takve stvari u pitanju. Retki su nastavnici, profesori i skolski psiholozi kod nas koji ce primetiti da dete ima problem i potruditi se da mu pridju. Tu je opet onaj stav “Ne tice me se”, “Nisam ja tom detetu roditelj”.
Ono sto je stravicno je da, i pored dobre volje pojedinaca (ovde Tanje i njenog muza), je da ne postoji sistem koji ce reagovati cak ni kada se jasno ukaze na zlostavljanje. Ti ljudi nijednog bez savesti ni jednog treba nece, ako se (a nadajmo se da nece) desi ono najgore, pomisliti da je njihov posao bio da to sprece i da su oni koji velikim delom snose krivicu za to.
# sklblz,
Jeste vreme i mesto. Treba videti da negde postoje i dobri primeri i pomaci. Meni se u poslednje vreme činilo da je na tom planu ovde urađeno mnogo, policija je zajedno sa NVO i sistemom socijalnih zaštita prošla neke zajedničke kurseve na povezivanju i promptonom reagovanju… ali, jbg, ništa posle 14:00…
# karver07, mi kao društvo nismo senzibilisani dok se ne javi nešto drastično. Onda svi skačemo na noge i cokćemo u neverici.
Preventiva je majka.
# Vladimire
Šta da ti kažem kad nas tri, svaka na svoj način i iz svojih izvora pa i veza, nismo uspele još uvek da utvrdimo da je neko uopšte i pročitao prijavu u policiji… Prijavu od ponedeljka.