Svake godine se ja razbolim na moru. Dete ostane cool. Srećom (hoćemo li da zaboravimo na trenutak parazite koji su mi uleteli nenadano u trenutku kada je ovaj post već bio spreman? Meni bi prijalo.).
Podnosim letnje bolesti dobro, rado preuzimam na sebe viruse, ako već neko mora da bude bolestan. Kašljem sasvim kvalitetno, ali ovoga puta nemam temperaturu pa mogu da se prihvatim pegle. Muž mi kaže da sam virus pokupila od Slovenca koji je pored nas kinuo sto puta u novine, a ja posudila na čitanje to isto Delo da vidim šta ima novo s Kosovom, mučeći se sa slovenačkim jezikom i Rupelovim idejama.
Lako ću ja s ovim kašljem iz EU, nego, ovaj prst na nozi, totalno me razvaljuje. Povreda je mala, ni pola cm u prečniku, ali me toliko muči, kao da je preko celog stopala.
Sanjala sam jednu noć po povratku da sam balerina i da mi je karijera propala zbog te ranice. A balerina nisam bila, davnašnji je to san koji nije ispunjen jer sam još kao devetogodišnjakinja imala prevelika stopala, po svedočenju stručne 😉 baletske komisije kojoj sam se predstavila u holu OŠ “Jovan Popović” na audiciji, a koja je verovatno imala na pameti skijanje za mene, ali na tabanima.
Veliko ili malo stopalo, tek, da jesam balerina, morala bih zbog ovoga u penziju. Ili da špic patike za Krcka Oraščića zamenim bosonogim stilom Pine Bauš.
Ideja da će mi se sve zagnojiti i da će mi tako otpasti celo stopalo brzo je neslavno propala, jer sam čak i ono veče na moru, proveravajući poreklo otekline na stopalu, brzo (i u sebi) morala da priznam da to nije od rane, već od sedenja, vina i godina. I da nije samo to desno, već oba. Prosto sam otekla jer sam matora a ne zato što sam grdno povređena.
Posle sam počela da fantaziram da unutra nosim dva mala kamena sa hvarske plaže. Držim se te ideje čvrsto, to daje dostojanstvo ovom nenadanom invaliditetu koji trpim zbog smešne ranice i činjenici da ne mogu ništa da obujem osim japan(on)ki.
Kod lekara? Taman posla. Jedva sam u Starom gradu uspela da izvaram celo društvo da je u ambulantni preterana gužva, jer sam ono četvoro rumenih ljudi u čekaonici prikazala gestom grupisanih prstiju, mašući i govoreći “unutra je ovako”. Prećutala sam da bih verovatno stigla na red za pola sata, a probala sam da sakrijem i činjenicu da se prosto bojim. Objasnila sam da je u čekaonici više vrsta opasnih virusa nego potencijalne opasnosti od ranice.
Sada šantuckam, zahvalna nebu da je i dalje lepo vreme i da su japan(on)ke sasvim uredna obuća i za gradski asfalt, te da ovi narandžasti cvetići s tirkiznim tučcima i zelenim laticama baš lepo idu uz sve. U stvari, očekujem da se desi neko čudo do jeseni, te da ta rana, u kojoj garant čuče dva hvarska kamenčića, konačno problem reši sama sa sobom u nekakvom famoznom samoisceljenju i dozvoli mi da obujem nešto drugo kada počnu kiše, a da to ne budu suprugove cipele.
Kako sam se povredila? Od Plenkovićevog vina iz neparne godine koje smo pili na suncu onog dana kada nam je bila godišnjica braka. Potom sam se vijala s Ivanom po plaži i nabila se negde na neku stenu. Ili otkud znam. Vino je bilo odlično, jer sam potpuno utrnuta i bez ikakvog bola tek golim okom otkrila ranu, ostavljajući za sobom krvav trag i izazivajući gađenje jednog gay para koji sigurno ne voli da vidi krv u kojoj možda ima svakakvih pu-pu-pu hepatitisa i ostalih opasnih pu-pu-pu-daleko-bilo sranja. Oni su odmah otišli s plaže, a ja sam još jedno vreme spirala prst u moru 🙂
Tek sutradan sam opazila da je rana gadna. A tek nekoliko dana kasnije i da neću umreti od nje, ali da ću nositi pod podklobučenom kožom tajnovite kamenčiće.
Ili samo hematom.
Svejedno, boli. A ja se i dalje plašim da odem kod lekara, nego mi bolje ovako da šantuckam. Bar mi nije dosadno, nego je baš raznovrsno – sada mogu i da se češkam po glavi kada mi dosadi šantanje i kašalj.
15 Comments
“…i dozvoli mi da obujem nešto drugo kada počnu kiše, a da to ne budu suprugove cipele.”
Hahahaha, jbg, al sam se nasmejala na ovo! 🙂
A mene je ovo razvalilo, hi-hi-hi:
“…a koja je verovatno imala na pameti skijanje za mene, ali na tabanima.”
Kakav smisao za salu na sopstveni racun.
Ili ovo: “Bar mi nije dosadno, nego je baš raznovrsno – sada mogu i da se češkam po glavi kada mi dosadi šantanje i kašalj.”
Hohohohoho
Nikako kod lekara, tamo odeš na nogama zbog nečeg bez veze, a izađeš na leđima zbog nečeg smrtno ozbiljnog… Samo lekari mogu tako da te iznenade 😉
# etotako, pa baš tako 🙂
# Ella, prema minornim problemima, ma kako velike posledice ostavljali, treba se odnositi s humorom ili ih ignorisati.
Ili se setite one, čija li je?: Bio sam jednom tužan što nemam cipela. Onda, šetajući ulicom u Damasku, video sam čoveka koji nema noge.
# Walker, misliš da bi mi odsekli celu nogu zbog rane na prstu? 🙂 U ovom slučaju ja se ipak bojim samo bola.
Mislim da bi otišla na rutinski pregled prsta a vratila se bez dela jetre i jednog bubrega, slučajno… Ne verujem ja njima…
Nije se saliti sa tim malim povredama.
# Walker, znam šta si mislio. Zezam se.
# Zmajček, bau-bau!
Inače, nosim ovo sirće i so na glavi, polako se suši ostavlja bele tragove, bljak. 🙂 I nadam se najboljem, jer kad nešto ovako smrdi, onda sigurno mora biti da je dobro.
Tatjana, opet po vino, opet utrnuce, pa ondak kod doktora i sta te onda briga sta ce da ti rade?
Kaslj kaslj
izvinjenje…
Do suza si me nasmijala, a da te pokušam ubijediti da ideš kod ljekara, nema smisla.
Ja živim u permanentnom strahu od karcinoma, zamišljam najgore ishode metastaza 😉 i sve što mogu kad mi je baš jako loše, jeste otići i izvaditi krv. Računam da se valjda kakva zloćudnost može vidjeti prilikom analize dragocjene tečnosti. Nikada ne nosim nalaze ljekaru, sama lijepo vidim čega i koliko imam, pa toliko valjda znam 😉
A ovo za balerinu u pokušaju, heheh, gledam tvoju sliku u njoj vidim sebe. To si barem skladno građena i jedino ti je problematično stopalo 🙂 a kod mene i jedno i drugo, pa nisam morala čekati da mi komislija kaže kako sam za balet nepodobna, već mi je to u petoj godini rekla mama.
Onda je pred rat bila audicija kod Gorane Magaš za neku plesnu grupu, ritmička gimnastika i sl. sreća pa sam se razbolila, a uskoro je i zapucalo…da nije ko bi se nosio sa još jednom frustracijom 🙂 Nekome rat, a nekome brat 🙂
Da ipak odeš ljekaru? Na glavi MAXI kesa, na nogama R. cipele, u ruci možeš ponijeti pivu :)I eto performansa i novog odličnog teksta na blogu.
# sit-a-bit, teško je to s promenama 🙂
# Kristina, ne idem kod doktora, nema šanse. Možda ću morati zbog ovog kašlja, a onda ću možda, kažem možda, onako uzgred pomenuti ranicu 😯 .
ali, hm, ipak, ne verujem, jer mi se kašalj smiruje.
Nemoj samo k’o Miroslav Ilic kog je, citam negde, ujela nepoznata tropska riba u Meksiku pa vec dva meseca ima ranu koja nece da zaceli. Mislim nije smesno, ali ja sam potpuno neprikladno na tu vest pukla od smeha, sta da radim.
Mislim da to sve sto se gnoji ipak treba da pogleda lekar ako tako dugo traje. Mozda bi neka antibiotska mast sredila stvar?
Pa sad … ne idi, i onako te boli dok hodaš 🙂
Preporučam ti našeg obiteljskog doktora. Ima na zidu plakat debelog, brkatog cirkuskog dresera s bičem koji se ceri s pitanjem “Kaaaj, bolesni ste?! Ha ha ha!” Ono što svakako zna, je opustiti ljude čim se približe njegovoj ambulanti. Cijeli kvart ga zove “naš dodo”. Da navratiš usput 🙂 ?
# Sasha, pa ne, pa to jeste smešno. Neprikladno za smeh, ali i dalje smešno. Tako ću se i ja smejati, sve češkajući se po glavi.
# MM,
ti si isto blesava, stvarno, kao petrla. Baš si me nasmejala.