Nisam nosila crveno onaj dan. Osetila sam se odjednom starom i umornom. Iznenada, osetila sam da ne mogu sve i stalno. Da moram da se fokusiram. Da ovako u rasplinjavanju neće moći.
Izgubila sam dete taj dan, jer nastava u Dečijoj nedelji nije trajala do 13:00 kako je napisano na papiriću, nego do 12:30. U petnaest do jedan više nigde nije bilo mog deteta, ni u školskom dvorištu, ni u blizini škole, ni ulicom do kuće.
Tada sam pukla – ne mogu da se rasplinjavam.
Imam to dete za koje prvi put u osam godina 25 minuta nisam znala gde je. Kad sam ga ugledala kako polako pod teretom školske torbe hoda niz ulicu kojom sam ga dva puta promašila i kada sam dozvala njegovo ime, videla sam da je on isto užasnut koliko i ja. Izgubili smo se na 25 minuta u nesporazumu za koji nismo bili krivi.
Ja nikada, ali nikada ne kasnim. Svi koji me znaju, znaju to.
Nisam obukla crveno. Najvažnije mi bilo je to dete. To biće koje je bilo izbezumljeno koliko i ja. Zagrlili smo se i odvezli do kuće. Plakala sam jako, nije mi bilo do crvenog, bilo mi je samo do njega koji me je čekao od 12:30 da dođem u dogovoreno vreme koje nije mogao da uporedi sa vremenom na papiriću jer nije poneo sat. Mene nije bilo “dugo”. Potom je krenuo kući, tužan, pod teretom svoje torbe, u Dečijoj nedelji u kojoj se raspored prilagodio detetu. Sic, drugovi i drugarice.
Par dana sam bila uzrujana zbog toga. Jer nikada ne kasnim, posebno i naročito ne svom detetu, koje nije ponelo sat.
Nisam kasnila ni u pola osam. Lupala sam šerpe, poklopce i džezve i Skupština stanara zgrade Pasterova 6 u Novom Sadu je izglasala da se ta podstanarka (Tatjana Medić) izbaci zbog uznemiravanja ostalih stanara koji hoće da čuju RTS-ov dnevnik. Nakon toga nisam nikada kasnila kada je trebalo da se hoda. Imam i dalje, za uspomenu, kartonski privezak za pertlu: Ove noge nisu male.
I dalje nosim te cipele, u kojima sam hodala, i stvarno nisu male, broj 40. Ako je to malo… Imam i nekoliko fotografija kako stojim na trgu, u plavoj perjanoj jakni kupljenoj u Poljskoj za 20 maraka, držeći Fifija u naručju i uzvikujući neke reči da popunim program podrške.
Pre toga radila u Sorosu i pisala za Našu borbu, u vreme kada smo Našu borbu kupovali krišom i smotavali je pod mišku. U vreme kada moji roditelji na banalno pitanje, Šta radi Tanja, nisu smeli da kažu radi u Sorosu i piše za Našu borbu, već govorili, Eto baš, radi u jednoj humanitarnoj organizaciji i piše novinsku kritiku. 😉
A možda je baš trenutak da kažem. Bili su studenti Filozofskog fakulteta koji su se iz protesta zatvorili u zgradi fakulteta, mediji to nisu javili. Protestovali su zbog prebijanja na Brankovom mostu. Mediji to nisu javili.
Sela sam u svog izbledelog golfa keca nekada bordo, a tada izvesno u boji presahle šljive i odjurila do Zmaj Jovine 10, do Nezavisnog. Pitala, šta treba? Rekli, studenti su gladni. Rekla, znači hrana. Povela drugaricu i krenule da pajemo po gradu. Ja u plavoj perjanoj jakni kupljenoj u Poljskoj za 20 maraka i cipelama sa zakačaljkom Ove noge nisu male, ona u ćaletovoj bundi, kupljenoj ko zna gde.
Otišle svuda i tražile hranu za studente, mnogo puta odbijene i ovih par puta ne. U gradu neki ljudi zabavljeni dobrim noćnim provodom. Mislim da je stvarno trenutak da sad to kažem:
- Rista iz Carigrada – evo sokova. I ubaci desetak litara sokova u moj gepek.
Otišle do Paladijuma, ne lupajte glavu to više ne postoji – piceriju Paladijum u Dunavskoj držao
- Bata Pežo – dođite po 10 pica za pola sata.
Došle. Ceo auto mi je mirisao na origano i pečeno testo. Odnele u Nezavisni. Uveče kasno došla kući. Bila gladna, u frižideru nije bilo ničeg dostojnog celodnevne gladi. Vratila se u auto i udahnula miris Batinih pica. Posle legla da spavam.
Petog oktobra ostavila sina usnulog i otišla na trg. Posle jurili kući, prošli izbledelim bordo golfom pored policije u Kraljevića Marka i ja izbacila pesnicu kroz prozor. Panduri mi odgovorili podignutom pesnicom s praga policijske stanice. Oni isti, da li sam to ikad rekla, koji su me privodili kao strani element i stranog plaćenika.
Nisam nosila crveno onaj dan. Nego, tražila sina 25 minuta. Najmlađeg člana Otpora u pretpetooktobarskoj Srbiji.
Kad kažem, Nismo se makli s mesta, zaista mislim na kilometre koje sam prešla za bolju Srbiju.
Izvinite, sada moram da bazam ako mi sin nestane iz vidokruga na 25 minuta. Zauzeta sam.
Niko ne može da uradi sve, ali svako može da uradi bar po nešto da bi ovaj svet bio bolje mesto. Ja sad moram da pripazim na ovo dete.
14 Comments
Ljubim te u čelo pametno i dobro.
Ne znam koji mi je, skoro si me rasplakala. Nervozna sam posljednjih dana. I osjetljiva.
Bude dana kada se sjetimo 90-tih, kada je sve bilo drugačije. Pogledamo se i sretni smo što smo živi i što imamo drugog posla. Što imamo to dijete. S njom je tako lako naći smisao svega. U sve ostalo više nisam baš sigurna. I, iskreno, ne zanima me više. Tko bi nekad takav ishod mogao i zamisliti?!
Da, MM, to hoću da kažem. Baš ja, ovako angažovana. Prioriteti se menjaju. Očekivanja ne.
Nekada je bilo, Šta još mogu da uradim da nam bude bolje u ovoj zemlji?
Sada je, Šta još mogu da uradim da bude bolje mom sinu?
Samo, nemoj da mi ga nema 25 minuta. Tada može da se urušava svet – ne vidim ništa, dok njega ne ugledam.
Drago mi je da smo se upoznale i da sa ovih naših različitih geo-poličkih perspektiva stvari vidimo na jedini pravi način.
Pazi to dete. I nemoj da bi ti se desilo više da me ganeš ovako. ‘Oćeš da plačem u ajvar? 😉
Vjerovala sam u taj 5. oktobar onoliko koliko može neko ko je imao 20 godina u tom trenutku.
Zavidila sam prijateljicama iz Beograda koje su kao novinarke pratile predizbornu kampanju DOS-a .
Dešavanja ispred Skupštine pratila sam sa prijateljima iz Hrvatske, Bosne i Srbije. Sjedili smo u podstanarskom stanu u Sarajevu, držali se za ruke kao da prizivamo duhove u osnovnoj školi i bili presretni što smo svjedoci stvaranja bolje budućnosti, tad već spremni da arhiviramo lošu prošlost i djetinstvo koje smo proveli u ratu.
Nije prošlo ni mjesec dana, Mirini(ne Marković, već moje prijateljice) roditelji iz Vojvodine su javili kako su nakon tri godine dobili plate i kako u kući organizuju opštenarodno veselje.To mi je nekako bila dodatna potvrda da su stvari krenule na bolje.
Jedina uspomena nakon toga, a vezana za 1. april mi je ubistvo Đinđića.
Više se ne sjećam ničega.
I takođe nemam osjećaj da se nešto promijenilo, niti tako bolesnu maštu da zamislim šta bi se desilo da nije bilo 5. oktobra, da je ono prethodno ludilo potrajalo.
I naravno, zagrli dijete čvrsto 😛
To je jedino u šta ima smisla vjerovati.
Gubili su i mene ovoliku (roditelji) i nikada im nisam zamjerila zbog toga.
S vremena na vreme potpišem po koju e-peticiju. Za prva životinja, pravo na abortus, za majke, decu…
Juče sam potpisala i “Stand with the People of Burma”. Prosledila sam je i nekim svojim prijateljima, da bih nakon pola sata od nekolicine dobila odgovor u stilu “Nemoj mi slati takve glupe mejlove” – Ostala sam zgranuta! Ali, onda sam se setila da su se neki od njih žalili na buku u ono vreme kada su se u pola 8 lupale šerpe na prozorima… Neki ljudi nikad neće videti dalje od svoje sobe. . .
A onda se mi, Tanja, pitamo zašto se ne mičemo s mesta…
Bitno je da si ti njega ipak nasla. A ne znam za dete koje se ni jednom nije “izgubilo”. I danas me muka spopadne kad se setim svog, jedinog, gubljenja. O uzasa i strahote.
Znaci, svracala si sa picom u Nezavisni? Ne secam te se, ali u ime svih nas iz devedeset i neke – hvala:)) Ako si ikad citala moj tekst Zima za nezaborav, znas koliko nam je to znacilo. Ne znam kada si radila u Sorosu, ako je to bilo u zimu 96, secam se jedne markantne zene sa crnom sjajnom kosom koja me je primila jedan dan kad Laslo nije bio tu… Da nisi bila ti?
normalno je da ti je porodica na prvom mestu.
moja ocekivanja posle petog oktobra je mogao da ispuni samo jedan covek. na zalost, nije vise medju zivima. zato sam i otisao iz srbije.
Neću da kažem da neću više ništa. Samo da moram da se fokusiram. Rado bih menjala svet, verujem da svakoga dana uradim bar nešto da svet bude bolji.
Sasha, nisam ja ta crnka. To je bila Sara. Ona je radila medije i kulturu, ja dečiji, obrazovni, medicinski i humanitarni program.
Sad sam tek pročitala tvoj tekst, stavila sam ti link. I nešto mi manje važno što sam ja bila u tom naponu da moljakam po kafićima i radnjama, nego mišljah da je dobro pomenuti ove velikodušne ljude koji su mogli da me izbace napolje kao i mnogi drugi. A Ristu tada nisam poznavala. A Batu jesam.
Recimo, tek otvoreni Absolut nas je ispredeo napolje. Treba i to reći.
Ovo si tako lepo rekla, ovo da se prioriteti menjaju, ali očekivanja ne.
Velikodusnih je bilo mnogo, imam negde citav spisak, doduse izlazio je i u Studentskom proglasu. Kad nam uvece neko udeli perece i jogurt,ujutro procita o sebi u nasim novinama:)) Naravno bilo je i onih koji nisu hteli da cuju za nas, nisam znala za Absolut. Ali hocu da kazem da je sva dobra volja bila jednako vazna tada, bez obzira od koga i kako je dolazila. Svako je davao ono sto ima – neko vreme, neko sokove, neko dobre zelje. Nama je sve to znacilo isto, jer nam je davalo snagu, i taj presudni osecaj da disemo istim ritmom i da sve to ipak ima smisla.
Da, prioriteti se menjaju, bitno je da vrednosti ostanu iste.
ima ja zašto da se sećam tog dana:
http://galadriel.mojblog.co.yu/1/prekretnica/39869.aspx
rasplakala si me…
Pingback: Zamisli život… : MOOŠEMA