Pre dve i po godine, prostor je bio komotan: jako puno škola tenisa i tek nešto malo polaznika. Ovu propociju smo držali sve do ovog leta. Bili smo stara grupa (troje super klinaca tri para neambicioznih rodtitelja) i držali smo ovu formaciju čvrstom i korisnom za naše male tenisere.
Znalo se ko trenira tenis: bogati, nemaštoviti i oni čija deca su čudaci. Mali stratifikacioni uzorak.
Bili smo stara grupa, kažem, i imali smo poneku beneficiju. Dobar teren, fleksibilan termin, posvećenog trenera. O prednosti kafe i piva u bašti tenskog kluba ne bih ni govorila. Za mene je to bila jedina rekreacija: da odšetam do terena i gledam dete kako igra.
Da podignem čašu do usta, to ipak angažuje neke mišiće, zar ne?
Onda su Đoković, Jelena i Ana počeli da nižu uspehe. Što su se oni više uspinjali, to smo mi više padali u očima vlasnika teniskog kluba. Što su oni uzimali više mečeva, to smo mi dobijali manje beneficija na koje smo navikli. Što su ovi bili viši na svetskim teniskim listama, to je više roditelja dobijalo ideju.
A tako je i naša uravnotežena ambicija postajala neželjenija.
Tenis je poskupeo. Tereni su poskupeli. Nastao je opšti krkljanac po svim klubovima. Želja je dobila svoju cenu. Kako i ne bi, kad je krenulo čak i klubovima u užoj Srbiji, koji poslovično i tradicionalno nisu imali dovoljno zainteresovanih polaznika.
I nama su podigli cenu. Mi smo se bunili. Dobili smo srednje rešenje: srednja cena i osrednji kvalitet treninga. Taman smo se uverili u princip: kako za iste pare dobijati sve manje i manje.
Brojka od oko 30-tak klubova u Novom Sadu postala je preskromna za narasle ambicije. Ispalo je da u svakoj porodici postoji jedan budući osvajač Vimbldona. Svaki početnik od šest godina obučen je za prvi trening u Head, from-feet-to-head, i s istoimenom torbom u koju može ceo da stane. Sa sve trakom za kosu koja ne košta manje od 10 eur i spada mu sa male glave i kratkoošišane kose. I vadi gaće iz dupeta pre nego što udari svoj prvi dečiji backhand.
Opšte stenjanje po terenima. Eno ga mali predškolac, u publici mu cela šira rodbina doterana kao za gradsku slavu, a on stenje pri svakom udarcu lopte koju mu trener baca iz ruke. Izgledamo kao nacija sa tvrdom stolicom. Opstipatični naraštaji stenju i dahću i padaju po šljaci jer još nisu pošteno naučili ni da hodaju.
Mislim da ta deca za svako stenjanje dobiju neku nagradu. Za izvađene gaće iz dupeta možda i odlazak u McDonalds. Sigurno tu ima nekog pedagoškog podsticaja za toliki napor da liče na sve druge, samo ne na sebe.
Ispred kluba, automobila kao na svadbi. I svi oprani, bokte. Fali im samo zastava Srbije i cvetni ukrasi napravljeni od najlon-kesa, da bi se bolje oslikala svečanost trenutka. Trening! Oprema! ATP lista!
Slupali su nas ovo troje.
Trener našu grupicu trenira levom nogom. Do ovog leta mi smo mislili da vodimo decu na trening. Od ove jeseni smo saznali da plaćamo tretmane. Čak su nas i nominalno degradirali.
Kao da idemo na neku fizikalnu terapiju, samo zato što se držimo u grupici a nismo se rastali u tri profitna centra. Jer, deca imaju već devet godina! Pa šta vi mislite!? Ove zime igramo na nekomercijalnom terenu u komercijalnom terminu (šta god). A s proleća će nasilno da nas rastave u profitne jedinice.
Poljubi ili ostavi.
Da menjamo klub? Tek malo računice: trening, a ne tretman, u novosadskim klubovima košta do 25 eur sat. Nije moguće birati broj treninga, već se podrazumeva tri puta nedeljno: 350 EUR.
Želite full uslove, pobednika na turnirima čije troškove sami snosite? Izvolite, pa izdvojte soma ili dva evra mesečno i dobićete juniorskog gradskog pobednika koji zna šta treba da jede u podne i za užinu. I pravi trenutak kad treba da stenje.
Imate još veće ambicije? Nadam se da su vam prihodi u proporcijama s planovima. Uostalom, uvek možete prodati stan ili auto. Jer, ipak živite u Srbiji, a plaćate trening kao da ste na Bel Airu. I to pod uslovom da ima slobodnih termina i slobodnih terena i da se treneru dopadnu kola koja vozite.
Da on vidi tu neki potencijal. Shvatate? Više ne birate vi klub ili trenera, sada vas procenjuju klubovi i treneri.
Ostadosmo tamo, u istom klubu, troje klinaca tri para neambicioznih roditelja. Teniski građani trećeg reda.
Požalih se jednoj drugarici. Ona mi kaže da uvek mogu da nađem pristojnije uslove za pristojnije pare.
Požalih se drugoj drugarici. Ona mi ispriča vic.
Dva nova ruska milionera se sreću na londonskim ulicama. – Vidi što sam kupio odličnu jaknu za 450 funti. – Što si blesav! Odmah iza ćoška imaš istu takvu za 700.
A ja se bojim da moj Ivan nikada neće naučiti dovoljno dobro da stenje, u grupi od troje. Da igra taj svetski tenis zvani Tvrdo Govno.
16 Comments
Svratio sam samo da ostavim jedan link koji ce mozda zanimati gospodu svemoguce novinare iz prosle diskusije a naslov linka je “Bloger proglasen novinarom godine”, post je inace osvanio na naslovnici blog.hr-a
Toliko o blogerima i novinarima, game over 😀
Znala sam da ti lepo ubacim onaj link, ali ne znam da te prebacim na temu kojoj ovo pripada. 🙂
Mlada sam, naučiću do penzije.
Samo sam zeleo da ostavim link do mog bloga, xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Glamoc, ne može.
Razumem ja da je to puno novca. Razumem i da šiziš zbog svih tih promena. . . Ali, samo jedno pitanje je meni ovde bitno: Da li Ivan voli tenis? Ja bih rekla da voli… I nije važno što on neće biti sledeći Nole. Važno je da dete uživa u tome, i da nauči i da je lepo raditi nešto iz zadovoljstva, a ne samo da bi “No.1”
Ja sam mojim roditeljima beskrajno zahvalna što su me vodili na karate. I što su početkom ’90. platili moj kimono 100 DM. Nije bitno što nemam puno medalja. Uživala sam u svakom treningu. I puno stvari naučila iz svega toga… Pogotovo to da modrice ne traju zauvek, i da me je svaka ta plava flekica naučila nečemu…
Hm. Ne razumeš.
To pitanje se ne postavlja. Već jedno drugo: kako ono što voliš, postaje komercijalna stvar za sve oko tebe.
kako ono što voliš dve i po godine, prestaje da bude tvoj trening i postaje 25 eur.
I kako si, zato što deliš taj iznos na tri dela jer deliš taj čas sa još dvoje, postao nezanimljiv svom treneru i vlasniku kluba i više ga ne interesuje što ti je kretanje loše ili servis slab. Kad budeš platio komercijalnu cenu, probaćemo nešto i da te naučimo.
Otprilike, to su pitanja.
Tenis je uvek bio skup, cak i u provinciji, kao sto je moja. Nisi nista propustila da napises u ovom postu.
Za ozbiljnije bavljenje tenisom, stvar je kudi kamo ozbiljnija. Jos kad pocnu takmicenja, onda je to prava golgota. Moj kolega , cija je cerka do skora igrala takmicarski, kaze mi najiskrenije: molio sam boga da izgubi u prvom kolu, nisam znao kako da obezbedim smestaj za naredna tri dana u tom mestu , dekintirao sam skroz.
Lepo je kad vidimo nekoliko uspesnih, ali je put do uspesnosti trnovit.
Posebna je stvar komercijala trenera u ovom trenutku. Doslo vreme za berbu, za njihovih pet minuta.
Kazi sinu da ima jos divnih sportova, da nije tenis jedini…Nije vise mali, razumece…
svetska cena, nema sta. ponuda, potraznja i te fore. cini mi se da je ovde 50 dolara sat.
steta, postace nedostupno nekima koji vole tenis, ali ko njih pita.
Sede tri novopostavljena direktora u kafiću koji drži stari gazda, i hvale se jedan drugom kako imaju više para, lepše žene… Tek, kaže jedan gazdi – znaš li ti gazda da mi plaćamo 300 evra opremu za tenis, časove plaćamo, sve je skupo, ali isplati se, tenis je prava stvar!
A gazda će – ja sam oduvek više voleo golf…
# Dedice,
kasno je sad, kasno za sve, jer nema volje, a nema ni snage, da se mjenja…. lalalalalala
nego, kasno je, fakat. kaže, volim. kaže, osećam se moćno kad igram s osnovne linije (sunce moje). kaže, super mi je kad dobijem gem (meč dobija ređe, srce moje).
Kasno je.
# bslp, cena je svetska. primanja su Bangladeš. O tome pričam, baš.
Uostalom, reci koliko je 50 USD u eur. Pa, tu smo, nismo li?
# walker, golf. A meni je, recimo, golf nešto. ali ne dovoljno kao hoćeš da izmoriš osmogodišnjaka. Ni blizu dovoljno ako hoćeš da smoriš hiperaktivnog osmogodišnjaka. 😉
Hahahha, deeeeeeeeenis napast 🙂
A sad ću čitam šta piše!
Evo iskusni nekadašnji hiperaktivni osmogodišnjag da doda. Plivanje kod Saleta!
Da viš kako se hiperaktivnost svede na zdravu aktivnost 🙂
# Etotako, ne dolazi u obzir. Plivanje se posmatra ovako: doći 15 minuta ranije. Pomoći detetu da se presvuče i sačuvati mu stvari. gledati trening u gornjem kafeu u sauni ili bazati po prodavnicama i potrošiti više para nego što je planirano (3 puta nedeljno, četiri nedelje u mesecu?).
Onda sušiti kosatog dečaka 15 minuta, kad konačno posle 15 minuta osvojiš garderobu i nađeš slobodnu utičnicu za struju koja radi. Onda još 15 minuta šetati dete da se aklimatizuje.
Been there done that 😛
Sve u svemu, 2 sata i 15 minuta. Too fuckin’ much. Jeftino, ali skupo 😉
Sport je prestao da bude zdrava i neophodna zabava za decu i postao je biznis za “trenere”. Toliko razumem. I isto toliko ne razumem.
# O, da. Bravo. Nema rekreacije. Sve je biznis. Odlična poenta.