Zapravo, ne znam šta ću s blogom, samo mislim naglas. I bez ovog budžaka iz kojeg pišem u kojem je poprilično vruće, toplo mi je i teško mi pada proleće. Teško se adaptiram na povišene temperature, a taman kad se rasanim, počnu da mi se lepkaju prevoji na laktovima od losiona za telo. Imam suvu kožu, ne pomaže voda, od nje samo puno piškim i tako umišljam da sam zdrava kao dren. Inače ne, uglavnom mislim da me snašla neka strašna bolest. Trenutno me muče krsta, ali sumnjam na bubreg. Nije rak grlića materice, radila sam papa pre koji mesec, ne mogu više da budem ni hipohondar k’o čovek.
Ne znam više šta ću s blogom, mislim se u sebi. Od negde sam morala da uzimam vreme, pa sam od pegle, a vi? I bez bloga u ovo doba godine, baš kao i početkom jeseni, imam krizno stanje pretrpavanjem odeće iz jedne u drugu sezonu, ovde gomila koja čeka pranje, ovde gomila za peglanje, tamo se dve mašine suše, šareni i beli veš, naizmenično, ovde gomiletina koja čeka da je bacim ili se smilujem i ponovo stavim u space bag, pa da je opet ne nosim ni sledeće godine. I tako nosim jedno te isto, a teška sam za bacanje. Tamo su kesetine Ivanove odeće, raste dete, jedino njegove stvarni, ispeglane i čiste rado nekome dam. Ritualno Šalji dalje.
Teško mi da bacam, feng šui nije filozofija koju pušim. E, da, navršilo se tačno godinu dana od kad sam prestala sa prestankom pušenja. Bar sam u nečemu istrajala.
Nije blog suknja u koju više ne mogu da uđem, ili pantalone koje su izašle iz mode, pa da ga bacim. Ili jeste, ali ja ništa ne bacam. Nisam od te japije. Odvojila sam onu tamo gomilu, sve za bacanje, šatro, ali već vidim da ću ipak sve uredno sačuvati. Obrati pažnju na uredno. Možda ću smršati. Možda će ponovo ta boja ući u modu, a i one pantalone, samo da im spustim pojas biće kao nove. Samo da konačno privedem kraju tu zajebanciju s menjanjem sadržaja ormara po godišnjim dobima. Pita me pre neki dan muž, Jesi mi našla one pantalone. Ja začujem neki uragan, odmah iznad dijafragme i počnem da urlam na njega preko vrele pare koja mi izlazi malo iz usta malo iz pegle, Nisam zagubila pa da nađem, nego ne stižem! Pod stresom sam od tog veša, jebote. Srećom, nije bilo ni mrtvih ni povređenih, samo prolazni oblak.
Dođe mi da spustim zastavu na pola koplja na blogu. Iz žalosti. Zato što je umro prirodnom smrću. Nemam ni vremena, a nešto ni živaca. Pod stresom sam, kažem vam, to mi je uvek s proleća, kažu da se to isto dešava i ludacima. Još da dune topao vetar, gde bi mi bio kraj.
Večeras smo se podelili u dve grupe, grupa A i grupa B. Grupa A je otišla da promoviše Helenske bogove, grupa B je ostala kod kuće da šta? Pegla i čuva sina. I prošeta Hektora. Nisam prala nijednu turu, sutra ću kupiti prašak, jebote, trošim kilogram nedeljno i klanjam se omekšivačima i venišu, kill me. Ja mislim da to nije normalno. I moj muž misli da to nije normalno, hoće da mi kupi onu ludu Candy, 6/6 što znači pere 6 kilograma i suši 6 kilograma, košta čitavo bogatstvo, nervira ga što ne možemo da koristimo terasu nijednog dana nijednog meseca u nijednoj godini od mojih aranžmana. Imam čak i štrik za šareni i štrik za beli veš, postoji velika mogućnost greške, zato širenje veša radim isključivo i jedino ja. Mene treba uzeti za reklamu za bilo koji deterdžent! Šareno i belo, naizmenično, garnirano posteljinom i krpama za sudove. Ja još imam i taj ludački sjaj u očima kad mirišem svaki sveže osušeni komad odeće, baš bih bila od koristi Henkelu.
Je l’ vidiš sad koliko sam opterećena, a još i ovaj blog. Kad dođem s posla nervozna sam što sinoć nisam makar do pola skuvala ručak, pa smo k’o pravi Evropljani, ručamo oko šest, nije mi do bloga. Pa, kad ne stižem.
Trenutno od svih trendova furam sprski manikir – krvari mi zanoktica na palcu desne ruke. Kad malo priraste ja je gricnem, uopšte ne znam otkud mi sad pa to. Baš je uredno održavam u tom stanju nesrastanja, neam pojma koji mi je đavo. To mi je još od sređivanja gajbe, malo pomeranje struje, malo spuštanje plafona i krečenje, glupo mi je da vam stavim sliku Before & After, nikako da napišem i taj divni post s naslovom Majstori, majstori, ne ide mi ta avantura s blogom kao pre, kad vam kažem.
Prala sam čak i plišane igračke koje stoje na ormaru. Nisu se skupile ali mi izgledaju malo derutno, vidi se da su prane. Mirišu, ali su se prožgadile. Ne znam šta mi je to trebalo.
Ček samo da popravim rese na tepihu.
Dok ja to, ‘ajde sad vi, samo vi možete spasiti ovaj post od dosade. Meni ne polazi za rukom.
13 Comments
Nešto mi se čini …. ma nećeš – sigurna sam! Ustvari – nisam 🙁
Ako napišem bilo šta, a u clju spašavanja posta od dosade, pomislićeš da ti prepisujem post.
Biće interesantnijih komentara.
Nećeš valjda? 🙄
Problem zimske odeće:
-Veruj mi na reč, ako nešto nisi obukla već 2 godine, nećeš više ni obući. Bacaj! Ako ti je žao U KONTEJNER, onda lepo PORED kontejnera. Ja sam pre nedelju dana usrećila nekog s čizmama i štiklama “na špic”, sa nekoliko džempera i pantalona…
Pranje i peglanje veša:
-Kako stojiš s bakama i tetkama koje su picajzle? Ako imaš neku takvu, zovni je ovih dana u goste 😉 Proveren recept, pogotovo pred ispitni rok, sram me bilo.
Blog:
-Blog nije MORAM, nego HOĆU. A ti lepo ako ne možeš, objavi godišnji odmor. A ne zastavu na pola koplja. Puj, puj, daleko bilo!
Vidiš, to s bijelim i šarenim vešom i to s blogom, sve ti dođe na isto. Moraš sama. Nitko ne zna tako kao ti, sve će zeznuti. Ja i kvačice stavljam po boji … Srećom pa imam onaj ormar-sobičak (kažu: američki) pa ne pretumbavam svako malo. A trebalo bi. Kao i blog 😉
Isti slučaj je sa svima, a to ti je opet stvar stava, kao i sve u životu. Svaki početak sezone meni je divan izgovor da se ratosiljam viška garderobe i obuće. Dečiju garderobu i igračke nosim u Zvečansku, a ostalo pored kontejnera. Svi srećni, svi zadovoljni. Ne peglam. Osim ono što baš mora. Ostalo se lepo zategne prilikom sušenja, zatim lepo složi u orman i peglanje nije potrebno. Tako da postižem hendling veša u toku vikenda. Celog. Ponekad ostane nesložena gomila koja čeka sledeći vikend, ali bože moj… Najsrećnija sam kad počne lepo vreme, tada mi se veš osuši na krovnoj terasi za sat vremena. Važi ono da ako dve godine nisam nešto obukla, to sam i zaboravila da posedujem. Znači – mirne duše mogu bez toga. Veruj mi, oslobađa mnogo prostora, vremena i energije. Bez osvrta na feng šui.
P.S. Mani se zastava na pola koplja. To ti je faza u blogovanju, veruj meni iskusnoj. Blog je tvoj, objavi pauzu i sve u redu. 🙂
masina za peglanje vesa za siroke narodne mase ce promeniti svet iz korena 🙂
Verujem sve za pranje i peglanje, imam troje dece pa zamisli gomile 😉
Šta misliš o nekom servisu za pranje/peglanje? Ovde neki fini ljudi 5kg veša operu, ispeglaju i spakuju za 350 din (www.vivafresh.co.yu za moje sugrađanke) i uživancija.
Sve što nije obučeno dve godine treba da ide napolje. Usreći nekoga, ja sve poklanjam, podržavam akcije tipa: igračke vrtićima, odelo nekome kome treba. Ako ne znaš kome, pakuj u fine, providne kese, pa pored kontejnera. Upali uvek, na žalost mnogo je onih kojima to dobro dođe.
Verujem sve i za blog. Okači “Nalazim na odmor” i sve ok, dok ne nađeš vremena.
De jebote veš prolupaćeš
Ima jedna fenomenala logika, procitala sam je davno negde…meni pomaze! Kada kupujes novu stvar, odmah moras da znas koju staru ces da bacis, poklonis itd. Tog trenutka prvo shvatas da ti ne treba ta nova stvar, da vec imas nesto slicno i stedis novac u koji te je oterala prolecna depresija. A i neces dolaziti u situaciju da jednom godisnje trosis puno vremena na spremanje, jer ce to biti rutina…
Post ti je skroz… kao da sam ga ja pisala… Doduse ja nemam blog, ali imam sedmomesecnu bebu… secas se – pelene, benkice, majcice… pa jos ko budala slazem boje, da mi neko na ulici ne zameri sto sam je usarenela ko papagaja… a onda ona prospe sok, kasicu ili sl., pa ja onda sve perem, da ne ostanu fleke… a o kolicinama garderobe da ni ne pricam -sto moje, sto njene, sto od veceg deteta, sto muzevljeve…Svako vece obuce NOVU, ISPEGLANU majcu za spavanje i onda je negde zaturi…
a ovo sto sledi je copy/paste sa sitea koji su preporucili za pranje i peglanje, al u ARANDJELOVCU 🙂
Cisto da se ne nerviras, da malo smanjis tenziju… Pozz
“Dakle, zanemarite prazne price i pravac akcija. Kao i sve u životu i odgajanje deteta je stvar organizacije. Realno, možete sve da uradite sami u prepodnevnim casovima. Bolje je da ste aktivni, nego da neprestano sedite u kuci. To je definitivno nezdravo, kako fizicki tako i psihicki.
Koristan izlazak 1
Potrebni su vam hleb i mleko i još gomila stvari… Odlicno, eto razloga da spakujete svoje cedo i izadete malo na vazduh. S obzirom da vecina dece uživa u vožnji kolicima, pogotovu po pijacama i prodavnicama (jer je sve šareno), moci cete na miru da birate. Još ce i prodavacice biti ekstra ljubazne. Dozvolice vam da otvarate kupke, mirišete dezodoranse, brljate po krompiru, isprevrcete svu zelenu salatu da bi vam na kraju izvukli onu najbolju što kriju za posebne mušterije (sad ste ušli u status posebnih). Na kraju ce vas svi propustiti preko reda do kase, gde ce vam se cak i kasirka ljubazno smešiti.
Dakle, bilans stanja – najsvežije i najbolje povrce, voce i meso, konacno savršena kupka i dobro raspoloženje jer ste se lepo prošetali i stvarno sve sami obavili. Takode, obezbedili ste slobodno vreme da provedete sa tatom i bebom negde u šetnji.”
# Zorana,
😛 😛 😛
He heeeee, blog deluje opiceno, teme su vam stvarno dosadne… a posto vidim da ste stariji i imate decu, pogledajte igracke za njih…
Pando, a link kada platiš za reklamu. Koligod da smo stariji, a uglavnom starije, ne kopčamo se na leđa. 😉