Umrla je Sanja Mihajlović Molnar.
Njen slikarski talenat me je oduvek jako uzbuđivao.Nije ličila ni najmanje na svog oca, Miću Mihajlovića, osim po strasti. Bilo je u njenim slikama nečeg divljeg, neuhvatljivog, nečeg mistično nestrpljivog, nečeg što vam je bilo privlačno čak i kada bi izgubila interesovanje da ih završi. Mi imamo jednu njenu takvu sliku. Poželela sam je baš zato što je bila toliko savršena u svojoj nedovršenosti. Pokazaću vam je kada ozdravim i vratim se u ofis, stoji na zidu kod mog stola.
Ejh, Sanja, Sanja. Ne znam ništa o tebi. Ni šta te je odnelo, ni kako si živela. Imam samo to ulje na platnu, i to mi je dovoljno da osetim gubitak zbog tvog odlaska.
O Sanji je lepo pisala njena kuma. Pročitajte i pogledajte galeriju.
4 Comments
Ode moja Sanela…Nemam s kim da je ožalim ovde a ti si jedina koja je objavila vest. Divlja i neuhvatljiva ko’ i njene slike ali neizmerne dobrote i duhovitosti koja zadire u slojeve za koje nismo ni znali da postoje. Razumela je svet i ljude kao retko ko a malo je onih koji su nju razumeli. Neka joj je večna slava.
Znale ste se, vas dve? Onda ti je sigurno jako teško.
Ja sam nekako… šta ja znam, ceo dan mi je na pameti. Nisam bila spremna da to čujem.
Bah.
znale i družile se punih 40 godina, Suba i ja smo im kumovi (bili, ni Sube više nema). Volećemo je i dalje, mi što smo ostali. Drago mi je što si, ne poznavajući je, osetila njen duh kroz slike i pomenula je danas. Idem, telefoni zvone, izveštaji sa sahrane, vajkanje šta je život… sranje jedno nepravedno, eto šta je.
strasno…nisam znala.