Ja stalno mislim da je on moj. Ali
Mali čovek je svoj. Ima moje crte lica i moje palčeve na rukama, ali svoju ličnost.
Mali čovek ima svoje mišljenje o svemu oko sebe: o muzici, odevanju i varivu od pečuraka.
Mali čovek s lakoćom iz glave prevodi arapske brojeve u rimske cifre: rođena si MCMLXVI! jer to mu se odmah stvori tu – na mestu gde mu se spojila mala fontanela glave koja ima oblik kao moj, jedino što joj je sadržaj u potpunost svoj.
Mali čovek ima svoj ritam. Ja ga diktiram ali ga on upodobljava sebi.
Mali čovek ima smisao za humor. Dobio ga je od Velikog čoveka, ali ga koristi na svoj način.
Mali čovek ume da govori kokni. Ja sam živela u istočnom delu Londona, ali on koristi istočno-londonski akcenat.
Mali čovek danas ima kontrolni iz matematike.
Dođemo jutros zajedno do ćoška. Poljubimo se. Ja mu podesim torbu, a on zakači palčeve za kaiševe preko ramena. Mali pas i ja krenemo na levu, Mali čovek na desnu stranu.
Odjednom, okrenem se i zastanem. Vidim kako Mali čovek odlazi svojim putem, skakutajući putem na svakom drugom koraku, samo na levu nogu, tam-ta-ta, tam-ta-ta. Isto kao što sam to radila ja davne MCMLXXV.
Stojim i gledam za Malim čovekom koji odlazi svojim putem, skakutajući samo na levu nogu. Isto kao ja. Moj veliki sin. Svoj mali čovek.
Žena u sivom štofanom kaputu u prolazu pogleda u moje lice preko kojeg se razlila nežnost i čežnja. Smer mog pogleda ili možda to moje neobično smešno lice je natera da zastane i potraži izvor na kojem se napaja moj pogled.
– Vaš sin?
Mali čovek mi na trenutak nestane iz pogleda zaklonjen ogromnim džipom kakvog bi voleo da ima kad poraste. Onda ponovo, kad prođe pored haube, ugledam samo čuperak na glavi, kako skakuće, tam-ta-ta, tam- … i, nestane.
– Da, moj sin.
– Mali Čovek. – nasmeši se i dotakne mi rame.
Osetim užasnu, neobuzdanu sreću koja mi prepuni grudni koš, a zatim toplotu na obrazima. Plačem, jebote!
23 Comments
Uh, al se raznezih, pa sve kroz pricu zamislajam Malog coveka a pred ocima mi moji Mali … skakucu… negde u svom svetu maste..
A ja, sramota me da priznam, al zamalo da zaplacem !Gutam velike knedle, odlazim dok se ne rastopim poput kocke secera !
# Deda, Mali čovek je dobio pet iz matematike i jedva uzima vazduh od sreće što nema nijednu grešku 🙂
Ma, mali naši veliki ljudi. Dok trepneš, narastu.
Ti nasi mali veliki ljudi nam sam pokazuju koliko mi brzo starimo.
# Zmajček, još nisam počela to da posmatram iz te perspektive. Samo mi se jutros javilo da sam sinoć za lakunoć poljubila svoje malo dete, a da sam ujutru u školu ispratila pravog Čoveka. Nije mi palo na pamet da se to desi nekako “preko noći”.
Ja sam sve vise ubedjena da se prave stvari uvek dese preko noci.
Ostalih dana se samo rascivijavaju.
Mali čovek je veoma važan u skoro svim pričama kojima se bavimo ili ih barem komentarišemo. Neko to ume – neko je siguran da ne zna ali pokuša ponekad… 😉
Prevalih preko tastature da i ja ovde iskokomentarišem red ili dva, ali neravno neću pokušavati da budem veliki čovek jer sam celoga života tamo negde ispod jorgana ili pokrivača ostao onaj mali …baš mali obični čovek. Ispod tog mog pokrivača je u beli svet otišlo troje malih- sada več velikih ljudi i mislim da znam o čemu govoriš.
E sad koja je veza između tog perioda noći i malog čoveka i zašto se uglavnom sve dešava preko noći … je več nešto čemu treba dati prostora i vremena …
Najlepše sa tim malim ljudim dolazi kada svome životu uspeju da “privedu” one koji su im dragi a nisu ni mama ni tata … 🙂
U svakom slučaju i za prvi put,
S poštovanjem Borsky
# etotako, odatle valjda i taj izraz, tako prihvatjiv i toliko korišćen: PREKO NOĆI!
A zapravo, stvari se istinski odvijaju neprimetno i neprekidno, jedino što mi spoznajemo izenada da je promena nastala.
# Borsky, troje?! Alal vera! Oni odrastaju, a mi ostajemo mali i ranjivi.
Otprilike, to bi mogla biti jedna prosta definicija roditeljstva. Sve do trenutka, valjda, kada oni postanu roditelji, ta zauvek naša deca koja su svoja i autentična bića odavno, od dana kada smo ih rodili. A mi smo samo zaduženi da duvamo dobar vetar u ta mala-velika jedra.
http://www.facebook.com/home.php?ref=home#/photo.php?pid=1005548&id=544873174&ref=nf
…mozda nije korektno ostavljati ovako link, ali je ovo jace od mene,lol… 😀
Blago tebi! Hoću i ja! 😀
Jednog dana, nadam se… 😉
Verujem da je to jedini pravi osecaj, koji covek moze da oseti.
# Dedice, možeš da linkuješ (do dva linka 🙂 ) ali svejedno, ja nemam nalog na FB. Ergo, ne vidim ništa 😉
# Miloše, a meni super da čujem da neki mlad muškarac želi to. To je, imam neki osećaj, prava retkost danas.
# zelena vrata, a da znaš da jeste. jedina bezuslovna ljubav u jednom životu.
# Ex, šta ću… neki mi zameraju da suviše gledam unapred, odnosno planiram… pa se tako zanesem, pa počnem i o tome da razmišljam (potomstvu), i eto emocija!!! 😀
Jutros sam imala sličnu situaciju – odlazio je za razredom, hodajući polako i stalno se okrećući da vidi da li gledam, a onda više nije mogao da izdrži i pojurio je brzo, najbrže što može… a ja sam stajala i gledala i osećala navalu nečeg toplog u očima. A onda sam uključila automatskog pilota, on je obrisao stakla i krenuo poznatim putem u novi dan.
# Ma, Miloše, ti si super. Samo se ti zanosi.
# spes, ceo taj osećaj je taj. ovde je samo drugačije opisan. Ali, to je to.
To je moj Mali Princ 😉
Roman i ti baš zaslužujete takvog Velikog Malog Čovjeka!
Troje mi ih je. Svi zdravi, pravi i lepi. Ali reci da je to “jedini pravi osecaj” je… jadno… Zivot je i to i mnogo toga drugog…
# Kristina moja, pa nije valjda 😉 Gde si ti? Samo proletiš i nestaneš 😛
# Zorane,nije valjda jadno? Možda nije tačno, možda je previše pesnički rečeno, možda ti je patetično, ali nije valjda jadno?
Predivno, predivno, divno…
Uzivkajte…
E divno,divno, odmah sam otisao da pogledam moje malisane. Lalaju 🙂
Evo treći ili četvrti dan kako pokušavam da sročim iole kvalitetan odgovor na ovu fenomenalnu temu ali na svom blogu. Nadam se da MOO neće zamriti na čistom plagijatu-uu pokušaju. Lepo sam započeo, napisao odakle motiv/ideja, ko je ispirator ali objavio još nisam. Danas sam i na aerodromu čekajući dopisivao i dopunjavao. 🙂 ali opet ništa definitivno.
Iskreno – čekao sam da se dovučem u svoju jazbinu jer sam umalo doživeo nervni slom od brzih internet konekcija drage nam domovine …
Jedva cekam svoje male ljude 😀
Vase reci su divne…
izvuče mi post od pre dve godine! hvala Kaća!