Frrrrrrrrrrrr… i prolete

29

fr_ulaz.jpgPokušaj da sveže misli prenesem na blog, vruće od frankfurtskog iskustva, taze i nadahnute, prekinuo je glas razuma iza mojih leđa: Biti u Frankfurtu i pisati blog!? Pa to je bolesno.

Ok.

Sada sam manje nadahnuta, supica je gotova, dve mašine oprane, pripreme za beogradski sajam započete, B92 je izveštavao “Borski slučaj” sasvim korektno — naletim na to kao na prvu informaciju iz zemlje, inače kupim parčiće aktuelnih i bajatih informacija, back to life. Ne umem da razdvojim bitno od nebitnog.

srbija-u-frankfurtu.jpgDa li je važno da je na Sajmu knjiga u Frankfurtu učestvovalo 7000 izlagača iz 100 država, među njima i Srbija, ali i malo dalje, na istom spratu, Kosovo?

random_house.jpgDa je Turska bila država gost sa 400 izlagača i da su turski pisci, njih 20-tak, odbili da prisustvuju svečanom otvaranju iz protesta prema zvaničnoj politici turske vlade koja još uvek cenzuriše literaturu i kažnjava pisce? Da je na Sajmu ipak bio Orhan Pamuk za koga 90% njegovih sunarodnika nikad nije čulo? Da li je bitno da je bio i Paolo Koeljo i da smo jurili s jednog sastanka da napustimo halu pre nego što nagrne svetina da ga vidi? Da je bilo preko 100 izlagačkih štandova od čije maštovitosti nestaje dah? Da se nije moglo hodati između štandova, iako do vikenda sajam nije bio otvoren za obične, već samo profesionalne posetioce i da nije prodavana ni jedna jedina knjiga?

Avnoj u srcu, srpski u kurcuDa li je vredno pomena da mi se stalno u glavi vrtela Radovićeva misao: bolje vrabac u ruci nego Frankfurt na Majni? Da je Frankfurt na Majni preterano lep gradić sa odlično očuvanim starim gradskim jezgrom i fenomenalno uklopljenim neboderima u poslovnom delu grada? Da sam puno pešačila, ne iz ljubavi prema pešačenju, već zbog orijentacije prema poznatim visokim zgradama i krovovima crkava koje su činile da svaka razdaljina izgleda kraća?

Grejalica i ćebe, da gost ne zebeDa li vam zvuči zanimljivo da su skoro sve bašte u Frankfurtu grejane i da na svakoj stolici imate ćebe da se ogrnete? Da smo na prevoz S-banom i tramvajem potrošili nešto manje od 50 evra za četiri dana? Da u izlogu nema čizama za manje od 200 evra? Da su cene u Zari, Mangu i Mexxu iste kao u Novom Sadu, jedino je dečija odeća na tim rafovima jefitinija za 20-tak odsto? Da u celom Frankfurtu nisam našla reket Babolat Nadal Junior od 26 inča inaće 35% jeftiniji nego u Novom Sadu?

fair-rates.jpgDa smeštaj u hotelima u Frankfurtu i okolini tokom trajanja sajma poskupljuje za 400%? Da su svi na biciklima? Da su psi u gradskom prevozu, restoranima i velikim robnim kućama normalna pojava? Da je u prostoru oko Hauptbanhova (glavne železničke stanice) sve tursko, osim kurvi, a da ti Turci uopšte ne govore nemački jezik?

Meni je sve to važno i pomalo već maglovito. Od svega bi mogao da nastane post, ali, ko bi imao za to vremena, jednom kada se vratiš u svoju stvarnost?

akcija_protiv_globalnog_zagrevanja.jpgVojvodino, dobar dan i dobar Statut. Srbijo, pošto gas?

Share.

About Author

Osnivač, autorka i urednica Mooshema.com. U slobodno vreme ovde, negde s porodicom, u kuhinji, u teretani ili na stazi, u radno vreme bilo gde odakle može da se radi kopirajting, analitike, strategije i konsalting na društvenim mrežama, kao i društveni aktivizam.

29 Comments

  1. Koliko vidim pored posete sajmu mogla si da se uveriš da se u maločemu život u Srbiji razlikuje od Evrope. 🙂

    Zavidim ti na poseti sjmu knjiga a i Frankfurt nisam nikada video uživo.

    Moo Turci su ponovo u snažnom pohodu na zapad. Mi smo ih imali 500 godina pa odoše nekako ali iz Evrope ih više neće moći isterati. Čitavi delovi gradova (za sada ) pripadaju njima i ovde u CH. Jednostavno gde oni zaumu teritoriju svi se u kratkom roku povlače a njih sve više.

  2. # Borsky, ah! Ništa se ne razlikuje, iz perspektiva cena. Jedino što je hrana u radnji jeftina (jeftinije je voće i povrće, čoveče!), a pretpostavljam da im minimalac nije 155 evra, jer im je socijalna pomoć 550.

    A Turci, ne znam stvarno za “pohod na zapad”. Jedino znam da su u Frankfurtu rođene treće generacije, a oni i dalje govore nemački kao ja turski.

    # etotako, ima li mraka u najavi? Ne vidim, sigurno je već neko ugasio svetlo.

  3. “Jedino znam da su u Frankfurtu rođene treće generacije, a oni i dalje govore nemački kao ja turski.”

    Sad, ne znam da li je moguce da treca generacija ne govori nemacki, jer bi to znacilo da osnovno obrazovanje nije obavezno, a to bi me zapanjilo u nemackom slucaju…..Osim ako govorimo o ilegalcima, a i to bi bilo neverovatno, tri generacije u ilegali. No, da gomila odraslih doseljenika ni 40 godina kasnije ne prica jezik sredine, to je uobicajena pojava…. i to je zato sto drzave nikad na vreme ne regulistu emigracionu politiku, vec se toga sete tek kad pocne da ih boli glava od enklava:)

    I ovde u Torontu imas istu stvar – Turci, Pakistanci, ovi oni, pa i Srbi naravno, u Kanadi po 30-40 godina, rec engleskog ne mogu da sroce. Zive izolovano tj u okviru etnickih zajednica, rade u fabrikama koje drze njihovi sunarodnici, nemaju potrebe nikakve da pricaju jezik sredine, kad je njihova sredina – doduse skucena, ali – domaca. Cesto se pitam zbog cega niko na vreme ne radi na zestokoj asimilaciji dosljaka…. a onda se setim mi obicni smrtnici mnoge stvari ne kapiramo, i da uvek, iza svega, stoji neki vec drzavni prioritet i interes. Samo nije uvek ocigledan. Ni logican. Ni….

    Nisam bila u Frankfurtu, ali sam cula da je veoma lep grad. Blago tebi. Inace, stekla sam uvid u rejting Orhana Pamuka medju Turcima: ne podnose ga, masovno. Uopste ga ne podnose, najobicniji Turci, oni koji su dosli trbuhom za kruhom i koji imaju prilicno racionalne poglede na svet.Kazu da je flip-flopper.

  4. Meni su toliko tužne iste cene. Pogotovo hrane. Uverila sam se zimus u to. 🙁

    Al’ ne zavidim im. Nije kod nas tako loše… Biće još i gore. . . Crnjak, znam, al’ bolje da se smejem. 😉

  5. # Sasha, nisam bila precizna: Rađaju im se već treće generacije koje se školuju u Nemačkoj, a njihovi roditelji i dedovi još uvek govore nemački kao ja turski. Tako treba da glasi rečenica, malo sam je skratila, nemarno.

    U svojim radnjama, svojim kafanama, svojim ulicama, svojim čitavim kvartovima, neintegrisani, samoizolovani. Ne znam da li je tako i u drugim zajednicama koje žive u Nemačkoj(čula sam jako puno svih naših jezika na ulici a da nisu, sasvim verovatno, bili tu zbog Sajma), ali sam bila u kontaktu sa njima jer nam je hotel bio tamo negde i, silom prilika, Turci su bili najčešći prolaznici: Koji broj tramvaja ide do sajma? Gde je najbliže ovo ili ono?

    Čak i među mladima, retko ćeš videti drugarice na ulici a da je jedna Turkinja a druga Nemica, na primer. Turkinje lepo idu u paru. Videla sam i jedan razred sa učiteljicom, tipa treći razred kao moj sin, išli su dvoje po dvoje, po dva mala Turčina se drže za ruku, a ne nekako mešovito, već izdvojeno, čak i u takvoj koloni dvoje po dvoje.

    Nisam sigurna da je asimilacija ono na čemu treba žestoko raditi kada je reč o manjinskim grupama u nekoj državi. Možda je bolja reč – integracija u društvo u kojem žive, pa neka budu integrisani a neka kod kuće neguju svoje običaje i govore svoj jezik, to je svakako važno. Treba i većinske zajednici edukovati da prihvate uključivanje manjih zajednica u svoje društvo.

    Malo je neprijatno, na primer, kada smo išli peške od hotela do centra grada i prošli kroz prilično dugačku “tursku” ulicu (poslastičarnice sa njihovim pecivom, brza hrana bez svinjetine, kafane koje su iste istacke kao u Istanbulu, svi natpisi na turskom, čak i crkva u jednom dvorištu…) Nije bilo nijednog neturčina putem dugim najmanje 3 kilmetra. Nemci valjda tuda ne prolaze peške? Ni Nemci ih nisu baš prihvatili?

    Kada sam jednom prilikom kod svog hotela ušla u pogrešan tramvaj i izašla na sledećoj stanci, koja je bila u blizini moje željene naredne stanice (baš u toj turskoj ulici) samo da sam uzela dobar tramvaj, jedna gospođa Nemica, ljubazna da mi objasni kojim tramvajem treba da idem, reče da je BOLJE, MNOGO BOLJE da se vratim na stanicu sa koje sam pošla — iako je bliža bila ova druga, meni takoreći pod nosom u “turskoj ulici”.

    Nisam znala da Turci ne vole Orhana Pamuka. I ne znam šta bi značilo flip-flopper. Čitala sam jedno istraživanje gde Turci nagađaju prezime turskog pisca koji je dobitnik Nobelove nagrade za književnost, ili kažu da nikad nisu čuli za njega. Nisam čitala Pamuka, ne znam kakav je pisac, ali mi je pomalo čudno da njegovi sunarodnici nisu makar čuli za njega.

  6. # aurora, meni je isto užasavajuće da kilogram jabuka košta nešto manje nego na limanskoj pijaci a svakako mnogo manje nego u Merkatoru ili Maxiju. Da je grožđe u Frankfurtu jefinitine nego u Karlovcima!

    Konačno, pili smo i kafu u centru (sve u grejanoj bašti) koja nas je koštala isto koliko u Beogradu!

    Ali, 1.5 evro najkraće putovanje javnim prevozom, 49 evra ulaznica za sve dane sajma… Ne znam koliko su stanovi, naravno, komunalije, ali imam utisak da je jeftino tačno ono što treba da bude, u jednoj socijalno osveštenoj državi. A uz to sve čisto, dobro organizovano, bogato.

  7. Moram još nešto: prvi susret sa Frankfurtom je bio u S-banu, od aerodroma do železničke stanice. Posmatrala sam jednog Turčina kome je non-stop zvonio mobilni (ring tone sa nekom turskom melodijom) i govorio je jako glasno, prostački glasno za takvo javno mesto, turski naravno. Ne mislim da bi bio pristojniji da je govorio nemački tako glasno, ali nisam čula nijednog Nemca da se tako dere kada govori mobilnim, a svi telefoniraju kao da je za džabe (hm, možda i jeste).

    Iza tog Turčina su stajali majka i sin, Kinezi. Viđala sam zaista puno Kineza, očigledno da i oni imaju veliku zajenicu u Nemačkoj. Njih dvoje, majka i sin, su govorili nemački između sebe. To mi je odmah dalo ideju da dečak, 10, 11 godina, rođen u Nemačkoj, školuje se u Nemačkoj, sasvim sigurno ima svoje prijatelje Nemce sa kojima se druži i da je lepo integrisan u nemačko-svoje društvo. I, majka poštuje taj deo sinovljevog nemačkog života, jer dete je rođeni Nemac, bez obzira da li ta ista majka sa svojim mužem kod kuće priča kineski ili mandarinski.

    Eto, primetila sam tu razliku među manjinskim kulturama u Nemačkoj.

  8. @Moo; Pa zato rekoh “Pohod na zapad”, a tvoj komentar na to nisam baš razumeo. Nema veze.

    Kao što kažeš Turci recimo prihvataju samo ono što im odgovara ne žele da se njihova deca druže sa ostalima i tako izolovani zauzimaju pedalj po pedlaj svoje druge domovine.

    Pazi sad ovako. Zamisli koliko turaka, ali i drugih nacionalnosti radi u Nemačkoj, troši minimalno, živi na granici bede a sve zarađeno što bi trebalo da bude kao normalno, ulaže u svoju domovinu. Meni se čini da to nije baš zanemariv finansijski šok čak ni za močnu Nemačku. A taj šok se ponavlja i ponavlja i. t. d.

    p.s. izvinjavam se na Off komentaru ali nekako mi je sasvim logičan posle vaših komentara. 🙂

  9. Jutro darga moja, kako sam ovo sa guštom pročitala 🙂
    Vidim utisci su jaki, a usporedba neminovna, iako nije sve baš tako jednostavno 🙂

    Integracija Turaka (da i ja dam svoj prilog raspravi, onako s mjesta zbivanja 😉 ) je veliki problem u Njemačkoj, ali mislim da taj problem imaju sve europske zemlje, a “krivci” su i jedni i drugi.
    Kad su Turci 60.tih dolazili ovamo na rad (baš kao i naši) bili su tretirani kao gradjani drugog reda, nitko se nije baš previše brinuo o njihovoj integraciji, ustvari riječ “gastarbeiter” govori sve: netko tko tu samo gostuje i radi, što znači da će jednom, kao i svaki “gost” i otići…
    što se pokazalo kao teški zajeb, ne samo da nisu otišli nego su i dovukli rodbinu.
    Nijemci su i dalje ignorirali to stanje, jer su dolaskom žena dobili jeftine čistačice, a ne sugeriranje učenje jezika imalo je prednosti za poslodavce: što se manje zna, manje se traži i zahtjeva.
    Ono što nitko nije mogao predvidjeti jest činjenica da je Turcima na neki način sve to i odgovaralo, stvarale su se enklave, mogli su živjeti medju sobom kao da su u Turskoj (svi veliki gradovi u Njemačkoj imaju “čiste turske dijelove”), a vremenom im je i zakonski garantirana vjeroispovjesna i etnička sloboda, (što je često i zloupotrebljavano, kao npr. kad su dvije žene, učiteljice, tužile državu zbog zabrane nošenja marame na radnom mjestu!).
    Medjutim jaz izmedju domaćina i Turaka postajao je sve veći i nitko nije pokazivao veliki interes smanjiti ga.
    Danas je problem eskalirao u smislu da Turci uopće ne pokazuju interes za integracijom, mladje generacije rastu u uvjerenju da ih ovo društvo ne želi, a usput i rade sve da tako i bude, a kroz godine ovakvih odnosa u Njemcima se samo učvrstila predrasuda o Turcima kao o neciviliziranom, divljem narodu koji je dobar samo kao radna stoka, što ih tjera na odmak.

    Dok sam živjela u Muenchenu poznavala sam par Turkinja, mladih, osvještenih žena (jedna je čak bila i razvedena, što joj je nosilo ogromne probleme u vlastitoj zajednici), a preko njih i sam upoznala i muškarce: kad ih tako pojedinačno poznaješ, ne vidiš neku razliku, karakterno dragi i pošteni ljudi.
    Kad promatraš grupu, utisak je drugačiji, vidiš koliko je kultura drugačija, način življenja, način razmišljanja i poimanja stvari.

    To što ne poznaju Orhana ili ga ne cijene, nije ništa čudno, Orhan nije obljubljen ni kod vlasti zbog svog kriticizma, a s njegovim načinom pisanja imaju problem i tamošnji intelektualci a kamoli ne normalan gradjanin.

    Sorry, nije moglo kraće 😛

  10. Stdena, zaista divno upisano ali…
    uvek to “glupavo” ali.
    Meni nije baš najjasnije braniš li koga ili ga okrivljuješ i imamo li mi Srbi i Hrvati svoje Orhane i razumije li njih itko?

    Kažeš upoznala si par OSVJEŠTENIH Turkinja. Od Svijet.
    Po tebi njihova nezaineteresovanost za integraciju je nešto sasmvim normalo kao posledica nekih historijskih događanja i nepravdi koje su činjene i drugim narodima. Imaš li ijedno objašnjenje svega toga da su lanci industrije posvećeni upravo gasterbajterima koji su tu “kažeš” samo goszi. Paralelna ekonomija svih europskih giganata ima svoje projekcije kroz trgovinske magnete kakvi su Bila Heute, Migros ili Dener koji rade baš za te “goste” koji održavaju preko 30% te industije i ekoneomskog napredka.

    Čuj ja svakako ne želim biti neprijatan i prepametan jer to svakako nisam ali koliko znam nama se sa balkana ne gleda toliko kroz prste a oni jesu bruka i sramota koja se ne želi menjati i to otvoreno pokazuje. To što nikda jedinku ne možeš poistovetiti sa zajdnicom je sasvim druga stvar.

    Lijel pozdrav …

  11. Draga MOO izvini na ovom gore haosu. Tekst je pisan uz previše emocija ali sa iskrenom namerom, pa ako nije problem – popravi a ako ne… pozdrav. 🙂

  12. Borsky, meni nikad ne smeta “ali”, “ali” je uvijek dobar jer često ruši predrasude…bar se tome nadamo.

    U vezi tvoje nedoumice da li nekog branim ili optužujem: niti jedno ni drugo. Pokušavam sagledati i jednu i drugu stranu, jer ne postoje posljedice bez uzroka.
    O nepravdama koje su činjene i drugim narodima mogli bi jako dugo raspravljati, počevši od vlastitog praga, ali ovdje to ionako nema smisla, jer ja niti jednom riječju nisam spominjala “nepravde”, već sam navela da kad su Turci ovdje došli bili su tretirani kao i svi ostali gasterbeiteri, što će reći kao gradjani drugog reda.
    Nisam baš razumjela tvoj zahtjev za objašnjenjem oko lanaca industrije koji su posvećeni samo njima, ustvari cijeli taj pasus je prilično nejasno napisan, ne kužim poantu.

    Ni njima se ne gleda kroz prste, ali oni su u prednosti jer su u jako velikom broju, a obzirom da su i jako glasni, čini se da nose prednosti, što zaista nije slučaj, takvim ponašanjem si samo otežavaju, a to se osjeća na mladjim generacijama: male ili nikakve šanse na obrazovno mjesto, još manje na posao.

    Pod “osvještene” Turkinje sam mislila na žene koje nastoje pohadjati školu, koje govore perfektno njemački, koje rade i ne žele robovati tradiciji (ali se ne odriču vjere) ma koliko god im sve to bilo otežano, bilo iz vlastitih “redova” bilo od strane Nijemaca.

    Što se tiče Orhana Pamuka, Orhana ima svaka zemlja, ali nisu svi dobitnici Nobelove, tu je jedina razlika.

  13. Pre svega da kažem da sam sasvim pogrešno shvatio deo tvog komentara ali …. znaš već “ali”.
    Nejasnoće u haotičnom pasusu -koji jeste zaista takav(da ne objašnjavam) postoje. U njemu htedoh reći da sve te države koje Turke, Hrvate, Srbe ili recimo Rumune smatraju građanima drugig reda imaju paralelne standarde recimu u trgovini. Govorio sam o velikim šoping centrima namenjenjim baš ovom sloju stanovništva, gde je kvlitet robe na samom dnu i gde jedan Nemac ili Svajcarac nece uci. Znači sa jedne strane me smatraš idiotom i manje vrednim a sa druge mi ugađaš jer ti radim poslove koje tvoj narod ne bih baš sa zadovoljstvom radio.

    Isto tako tu papazjaniju stavova i kritetijuma imaš i kod turaka koji bi da budu deo zajednice ali smo do neke njihove granice upravo kao te dve mlade turkinje.

    Suština svega što htedoh reći na tvoj prvi komentar jeste da se zajdnicama Turaka na zapadu toleriše previše da su u suštini jedan neradan i poluprimitivan svet(Naravno ne shavti ovo uopšteno) ali veći deo njih upravo je takav, pa je ponekad priča o njima, njihovoj veri, nepravdana koje su im činjene i tome slično, meni baš … bez veze. Na galamu se teško može izdejstvovati ugled – slažeš se.

    eto – pozdrev tebi 🙂

  14. Bas ste duboko zagazili u diskusiju, ni da sedimo za istim stolom ne bih znala na sta pre da se nadovezem, i kako da ne preteram:) Ali dobro.

    Moo, tacno, integracija je milozvucnija i uputnija, ali cijenica je da se u trecoj generaciji vec sasvim sigurno dogadja asimilacija, ponekad vec i u drugoj. Kanadjani pokusavaju sa integracijom, americki model je slicniji asimilaciji, i ni jedan ni drugi ne funkcionise sasvim, prevashodno zato sto svi ti napori uopste nisu sistematski i prakticni, vec vise onako, teorijski, na papiru. Mlitava integracija kao i gruba asimilacija mogu da dovedu samo do jednog rezultata: druge generacije koja vise ne pripada prvom svetu, ali ne pripada ni drugom, i prilicno je ogorcena, a to su preduslovi za drustvene nemire i tenzije – sto upravo postaje evidentno u zapadnoj Evropi, a uskoro ce i ovde.San o globalnom selu je isto sto i kloniranje, recimo. Stvar za koju je covecanstvo stasalo tehnicki ali ne i moralno. Ali da sad ne zaglibim u tu pricu. Inace citam jednu odlicnu, opseznu knjigu, Legacies – ako nekog zanima mogu dati detalje, prakticno kolekcija studija slucaja na temu druge generacije, asimilacije, usvajanja i gubitka jezika i svih tih stvari….

    Naravno, u tom nekom idealizovanom procesu integracije, i drzava i doseljenicka zajednica snose izvesne odgovornosti, ali imaju i prava da ocekuju izvesne stvari od druge strane. Do problema neprilagodjenosti i otudjenosti nikad ne dolazi krivicom samo jedne strane. Ne mozes ti da se ne integrises, ako si adekvatno stimulisan od strane drzave. Ni jedan narod nije tako glup da se organizovano inati na svoju stetu.

    Ustvari…

    Ali ne, necu sad da pocinjem sa tim 🙂

    Ovo ne udara bas u srz realnog stanja stvari:

    “velikim šoping centrima namenjenjim baš ovom sloju stanovništva, gde je kvlitet robe na samom dnu i gde jedan Nemac ili Svajcarac nece uci. Znači sa jedne strane me smatraš idiotom i manje vrednim a sa druge mi ugađaš jer ti radim poslove koje tvoj narod ne bih baš sa zadovoljstvom radio.”

    Etnicki soping centri, i centri sa losom robom postoje svuda, i grade se ne kao zahvalnica doseljenicima koji ti rade lose poslove vec iz najprostijih ekonomskih razloga, podstaknuto zahtevima trzista. Nije to nikakvo ugadjanje. To je samo instrument kojim se u zivotu odrzava onaj sloj stanovnistva koji gilja kao stoka i nema para za skuplje proizvode, alii dalje ima potrebu za stolicom, kaputom, konzervom pasulja itd. Kod nas u takve centre idu podjednako i doseljenici i siromasni starosedeoci.

    Jos svasta interesantno je receno ali da sad ne preteram.

    Sto se Pamuka tice, neki veoma obrazovani, inace racionalni, humanisticki orijentisani Turci sa kojima se slazem u pogledu mnogih slicnih tema – su iskazali iskrenu sumnju u Pamukov integritet I iskrenost njegovih politickih stavova, koje je, kako kazu, menjao kako I kad god je to odgovaralo visim ciljevima – od kojih je najvazniji bio Nobelova nagrada. Kazu da je otvoreno govorio da ce uciniti sve sto bude potrebno da dobije je doije, I da je gradjansku savest I svest ispoljavao selektivno , onda kad je time mogao da doprinese onoj vrsti imidza koju je smatrao neophodnom za prestiznu nagradu kao sto je Nobel. Cak I to da uopste nije oduvek (ili od uvek? jeeee…..) u ratu sa vlastima. Vec neko vreme sprovodim tu anektu kad god dobijem priliku, I stvarno, ali stvarno sam zapanjena koliko je masovno prezren, cak I medju ljudima cijim stavovima ja inace ne mogu da nadjem zamerku.

  15. @Sasha, jesi – nema priče. 🙂

    Vidi samo ne kupuju oni tamo zato što ne mogu kupovati kvalitetnije – neeee, a još manje su ti šoping-centri izraz nekakve zahvalnosti ili priznanja države. Oni jednostavno tako žele jer će na taj naćin više novca odneti svojoj domovini, a i njihovo medjusobno požrtvovanje i jadikovanje ima važnu ulogu. Pa pobogu nijedan Turčin ne ide biciklom kući (naravo ako je u Evropi)- naprotiv. Ide se najnovijim modelima Mercedesa ili tako nešto.

    Mislim da nismo ni zagazili još a još manje “duboko” … he he he

  16. Samo da se javim: čitam sve, ali je premalo vremena za sve što bih rekla. Ako uzmognem… dotle, pažljivo ću pratiti ovu više nego zanimljivu i sasvim neočekivanu debatu. 🙂

  17. Borsky,
    Woolworth, C&A i slične robne kuće postojale su i prije nego su gastarbeiteri preplavili Europu, isto tako discounti poput Aldia, Lidla i sl. znači ta tvoja teorija da je takva vrsta marketinga stvorena samo za njih, ne drži baš vodu.
    To što Turci ne kupuju u etabliranijim robnim kućama možda je stvar osobnog ukusa ali finacijski razlozi su ipak jači. I nisu oni jedini koji štede pa novac šalju doma, to čine (ili su činili) SVI gastarbeiteri, jer kako sam već pisala, oni su ovdje na privremenon radu, a privremeno znači da se jednom imaju namjeru i vratiti.
    Pa mislim da je pola kuća u Hrvatskoj, a isto toliko i u Srbiji izgradjeno od novaca koji su ovdje zaradjeni, znači to nije samo turski sindrom.
    Ti ljudi plaćaju ovdje porez, znači ovoj državi nisu ništa dužni, a gdje ulažu svoj novac to je njihova osobna stvar.

    Stvarni problem su oni koji ovdje rade i žive na crno, njihov broj se procjenjuje na oko milijun i pol.
    Prije par godina sam upoznala jednu stariju ženu iz okolice Niša: 17 godina živi ovdje bez papira, u nekoj sobici u podrumu i štedi svaki cent koji onda šalje doma sinu.
    Ovaj slučaj navodim jer me zapanjila odlučnost te osobe da na taj način životari, da praktički žrtvuje tolike godine života živeći u stalnom strahu,a zbog materijalnih pogodnosti u kojima ionako neće dugo uživati.
    A takvih ima preko milijun.

    I još veći problem po meni, su firme, njemačke firme, koje ovdje uživaju poreske olakšice ali svejedno svoje pogone sele u Aziju, a ovdje ostavljaju na tisuće i tisuće nezaposlenih, itd…

    Skrenuh sa Turaka, ali sve se svodi na isto: društvo u kome živimo je to koje stvara anomalije, one se ne radjaju same.

    Što se tiče Orhana Pamuka: još nisam doživjela da je netko postao prorok u svom selu, pa to neće sigurno uspjeti ni njemu.
    Poznavajući današnje “intelektualce” svejedno odakle dolazili (čast iznimkama) ne čudi me da je turskim intelektualcima on trn u oku. Pamukov politički integritet nitko nije postavljao u pitanje dok je zagovarao ulazak Turske u EU, ali je zato postao neprijatelj NR 1. kad je spomenuo 30.000 ubijenih Kurda i preko milijun ubijenih Armena u razgovoru za jedan švicarski časopis.

    Još nisam čula da je IKAD ijedan Turčin, bilo intelektualac ili radnik, spomenuo taj holokaust koji se proteže cijelo stoljeće. Kurdi i Armeni nisu za njih ljudi, svi oni su teroristi, ali njihova umorstva su svejedno obavijena šutnjom, o tome se ne priča.
    I zato je Pamuk toliko omrražen, a mržnja se još više pojačala kad je toliko očekivani proces protiv njega propao zbog (navodnih) grešaka u istrazi. Ustvari, cijeli svijet se digao u njegovu obranu, Turskoj su zaprijetile (tihe) ekonomske sankcije. Ali ostala im je mržnja. I oni je troše na svakom koraku.

    Ono što mi nije jasno jest izjava da je navodno on rekao kako će sve učiniti da dobije Nobelovu?!? Što, molit ću lijepo, može jedan pisac učiniti osim briljantno pisati?
    A on to čini. Do sad sam pročitala samo 4 njegove knjige. Nadam se da će ih uskoro biti više.
    A turskim intelektualcima ( a i inima) bih preporučila isto. Možda nešto nauče iz vlastite povijesti koju im on tako majstorski ovjekovječuje.

  18. Borsky, mozda nisam shvatila sta si hteo da kazes ili ti nisi dobro rekao to sto si hteo kad si napisao:

    “Znači sa jedne strane me smatraš idiotom i manje vrednim a sa druge mi ugađaš jer ti radim poslove koje tvoj narod ne bih baš sa zadovoljstvom radio.”

    No dobro. Mislim da Turci uopste nisu usamljeni u tom mentalitetu koji spominjes, samo se tako desilo da ih u zapadnoj Evropi ima izuzetno mnogo pa deluje kao pandemija. Dodji u srpski kraj u Torontu, i videces istu stvar: jbg, pola ljudi na socijali sad vec decenijama, engleski jedva sricu ako i to, pljuju na drzavu po ceo dan, rade na crno, ne nameravaju da se integrisu, Kanadjane preziru, da li salju pare kuci ne znam, ali kad krene dovikivanje preko puta iz zgrade u zgradu, i kad krenu ogovaracine po kraju, sve se o svakom zna, svako vodi tudju brigu a o svojoj ne misli, varanja, razvodi, tracevi, striptizete, porodicno zlostavljanje, kamiondzije, pijanci, budibogsnama, ima svega, znaci – da covek pomisli da su Srbi generalno prost i neotesan narod koji je dosao u Kanadu samo da joj pije krv i da se okoristi o drzavne beneficije, koji nema ambiciju da ista radi, koji ne zeli da postane clan ovog drustva, koji ne postuje zemlju u kojoj se zatekao i tako. A stvarno, nije tako – jer losa slika je obicno ona koja je upadljivija, dok su oni ljudi koji stvaraju malo lepsu sliku i svemu daju ravnotezu, ipak manje deru, manje busaju, manje su vidljivi, bolje su se integrisali i zato ne strce na kilometar, rade, imaju neke ciljeve, idu za svojim poslom, nemaju vremena za sve to…. ali njih niko ne uzima za predstavnike jednog celog naroda, prosto jer nisu dovoljno upadljivi, i deluje kao da nisu brojni. Shvatam sta hoces da kazes, i sigurno se razlikuje mentalitet jednog Avganistanca recimo od mentaliteta jednog Svedjana…. ali ipak ne treba preterati sa ostrim osudama.

    E sad to sto neko stedi da bi slao kuci – to ne mogu da osudim, nikako,vecina iseljenika to radi, i to je najveci razlog zbog kog su se obreli u tudjini…

    A, u Americi vecina stanovnistva, domaceg i novodoslog, ne bi imala hleba da jede da im nije Walmarta – u kom kupuje i staro i mlado, i belo i crno, i nezaposleno i zaposleno…. osim onih sto luksuznim jahtama plove po svetu. Walmart je tako – bofl i fus, ali kad nemas za bolje dobro je i to. Toga ima svugde, i time se obezbedjuje da sirotinja ne pocne da skapava od gladi i hladnoce ili zivotnih neuslova, i ne pomisli na kakvu pobunu.

    studena,

    “Još nisam čula da je IKAD ijedan Turčin, bilo intelektualac ili radnik, spomenuo taj holokaust koji se proteže cijelo stoljeće. Kurdi i Armeni nisu za njih ljudi, svi oni su teroristi, ali njihova umorstva su svejedno obavijena šutnjom, o tome se ne priča.”

    Ja sam cula. Upravo to me je iznenadilo i nagnalo na razmisljanje, sto sam negativne stavove o Pamuku cula od Turaka sa kojima sam razgovarala o raznim temama pa i genocidu, koji su inace veoma trezveni, politicki osvesceni, zreli ljudi, i koji zastupaju gotovo identican politicki stav kao i Pamuk – zbog toga su se obreli ovde gde jesu – ali koji Pamuka ne postuju, ne kao pisca, vec kao coveka. Sad, govoreci o tome sta se moze, ja sam uverena da postoji mnogo toga sto covek moze da uradi da bi se dodvorio kome treba. Na tome, na kraju, pocivaju entertainment industrija, poslovna kao i “industrija” politike. Nobelova nagrada za mir i knjizevnost su uglavnom zestoko politicki obojene, njima Evropa daje na znanje svoje preference. Ako se uspesno pozicioniras i od sebe nacinis pogodan instrument, ne sumnjam da mozes postici sto-sta, pa sto da ne i to.

    I da budem jasna – uopste ne iznosim svoj stav niti sta zagovaram, jer ne znam dovoljno o turskim prilikama ni o istoriji Pamukovog aktivizma i njegovim ranim danima, da bih mogla o tome ista da tvrdim i da donosim zakljucke. Samo prenosim ono sto sam cula od nekih njegovih sunarodnika koje inace veoma cenim i uopste ih ne smatram kvazi-intelektualcima, i izrazavam sopstvenu iznenadjenost time koliko taj stav deluje jedinstveno. Za mene je to ipak razlog da se ozbiljno nad tim zamislim (a i da verujem da SVI Turci ipak sigurno ne drze Kurde za neljude). I meni je pre godinu dana bilo logicno da pretpostavim, kao sto sam i pisala na blogu, da je u 100% slucajeva sramni uzrok ovakvog stava cista politicko neslaganje, ali kada taj stav cujem od nekog ko se politicki slaze, pa jos jednom, pa jos jednom… onda moram da dozvolim da u svemu tome mozda postoje nijanse o kojima nista ne znam jer nemam dovoljno sirok uvid u problematiku i jer je moje znanje ograniceno (turski ne govorim) na to se moglo procitati u zapadnoj stampi.

  19. “a vremenom im je i zakonski garantirana vjeroispovjesna i etnička sloboda, (što je često i zloupotrebljavano, kao npr. kad su dvije žene, učiteljice, tužile državu zbog zabrane nošenja marame na radnom mjestu!).”

    Ok znam da sam oduzila, ali ovo sam zaboravila da kazem. U Kanadi su sasvim drugacije definisane neke stvari, jer ovo sto je ovde navedeno kao “zloupotreba” apsolutno spada u domen ljudskih sloboda i prava ovde gde zivim. Ako odredjeni religiozni predmet (komad odece i tome slicno) ne ugrozava javnu bezbednost ili bezbednost doticne osobe i ne cini je nesposobnom za obavljanje profesionalne duznosti – onda se toj osobi garantuje mogucnost da na sudu testira svoje pravo da taj predmet koristi ili nosi na sebi, ukoliko institucija ili drzava pokusaju da je u tome sputaju. Jevrejima niko ne zabranjuje da nose svoje kapice. Hriscanima niko nece zabraniti da nose krst na lancicu. Da se tako sta desi, izbio bi totalni skandal. Zasto je onda zloupotreba ako ljudi koji postuju islam ocekuju jednak tretman? Pre bih rekla da se nad njima vrsi sistemska diskriminacija kad se o ovome radi. Zloupotrebe sigurno ima, ali ako govorimo o ovoj konkretnoj stvari ne vidim kako to moze da se smatra zloupotrebom osim ako ne verujemo da su neki ljudi jednakiji od drugih?

  20. Ovo će vjerojatno zvučati svadjalački, ali to mi nije namjera:
    osobno tu maramu doživljavam kao što bik doživljava crvenu krpu- zapjenim se.

    Možda je suvišno objašnjavati da je ta marama ne samo vjerski simbol nego i simbol ženine podredjenosti i potlačenosti u muslimanskom svijetu, ali te žene ju nose (najčešće) iz vlastitog uvjerenja (kad ti netko od rodjenja govori da si magarac, nema ti druge nego da počneš njakati)i ja tu njihovu odluku POŠTUJEM.
    Ne moram se slagati sa ničim što čini njihovo društveno i državno uredjenje, ali AKCEPTIRAM, jer oni tako žele.
    Pa bio bi onda red da i oni akceptiraju da na zapadu ženina kosa nije djelo vraga, a nošenje marame kao prevencija protiv ženskih djavolskih atributa nije ništa drugo nego čisti nonsense.

    Ne želim praviti usporedbe tipa: ni oni ne bi dozvolili da kaludjerica predaje u njihovoj školi, ili ni meni ne bi palo napamet da im vješam križ u učionice, ili da obuvena šetam po džamiji, ali interesantno je kako kod njih ta granica tolerancije varira: vani koriste sva prava koja su im dana jer žive u svijetu koji teži civilizaciji oslobodjenoj od radikalizma svih oblika, kod kuće se drže striktno svih tlačiteljskih zakona i primoravaju druge da čine isto.

    Koliko znam, u Turskoj je ZABRANJENO podučavati sa maramom na glavi (koliko god to paradoksalno zvučalo, ali Ataturk je imao i svijetlih momenata), zašto bi onda to dozvolila zemlja čije društveno i političko uredjenje maramu doživljava kao simbol potlačenosti.

    Tužbu te dvije žene javnost je doživjela kao čisti radikalni čin, jer su se tako i postavile. Mora da je bio divan osjećaj tužiti državu do zadnje istance, a na trošak iste (jer kao nezaposlene država im plaća odvjetnika).

    Najveći paradoks u cijeloj situaciji: neke (nacionalističke)turske novine objavljivale su ogorčene članke “suosjećajući” sa te dvije mučenice. A one zaista pate kasirajući ne malu naknadu za nezaposlene (privilegirane) državne službenike.
    Toliko o slobodama.

  21. “vani koriste sva prava koja su im dana jer žive u svijetu koji teži civilizaciji oslobodjenoj od radikalizma svih oblika, kod kuće se drže striktno svih tlačiteljskih zakona i primoravaju druge da čine isto.”

    To je tacno, ali to je druga prica. To ne moze biti razlog da jedna demokratska zemlja u kojoj su svi gradjani inace jednaki, uskrati neka prava nekim svojim gradjanima jer u njihovom javnom i privatnom ponasanju pronalazi disparatnost a u stavovima dvolicnost.

    Svet nikad ranije nije bio ovako multikulturalan i izmesan kao sada, i prosto mora – kroz sve dostupne mehanizme, pa i sudstvo – da pronadje nove norme koje ce odgovarati novom kontekstu i novim demografijama. U Kanadi su katolicke skole stipendirane od drzave, kao i javne skole. To su ostaci starog sistema u kom si ili bio katolik ili ateista; taj sistem danas vise ne zadovoljava potrebe nove kanadske populacije koja je strasno raznolika. Znaci, namece se potreba za stvaranjem novog sistema – ili stipendiraj sve verske skole, ili nijednu. S druge strane, treba odrediti meru do koje se ide u adataciji zakona, obicaja itd… kako se sve to ne bi pretvorilo u “dosli divlji oterali pitome”. Danasnja moderna drzava je na velikim mukama, i mora da plese po veoma tankoj niti koja lako moze da pukne, i sa koje lako moze da se surva u ambis medjuverskih tenzija. O tome narocito mora da se razmislja onda kada ti populacija “manjina” polako prelazi 50%. Kada manjine postanu vecine, onda se drustvene norme prilagodjavaju njima. Primer ovoga je Dubai, gde je zarad ekonomskih beneficija coveku sa zapada koji je ubedljiva vecina dozvoljeno svasta sto je za domacine jednostavno nedopustivo. Uz sve to, naravno, drzava domacin mora naci nacin i meru za ocuvanje tradicije i domacih zakona, tako de se seks na javnoj plazi, da uzmemo taj slucaj od pre par nedelja, ipak ne tolerise. No, nije bas ni da je odgovor u postojanju dva paralelna zakona, ali da sad ne pravim tu digresiju.

    Ukoliko drzava sama nije u stanju da pravilno definise granice, uvek je tu plebs da je osvesti, bar u zapadnim zemljama u kojima postoji razvijena gradjanska svest. Tako kada je samo doslo do nagovestaja da bi drzava bila voljna da eventualno razmotri dozvoljavanje primene serijatskog zakona u Kanadi onim grupacijama koje do njega drze, digla se ogromna buka i frka i to se nije desilo. Jer, granice moraju da postoje, naravno, i norme gradjanskog, demokratskog drustva moraju da se postuju jer bi suprotno bilo korak unatrag, ka kamenovanju preljubnica i tome slicno.

    “u Turskoj je ZABRANJENO podučavati sa maramom na glavi (koliko god to paradoksalno zvučalo, ali Ataturk je imao i svijetlih momenata), zašto bi onda to dozvolila zemlja čije društveno i političko uredjenje maramu doživljava kao simbol potlačenosti.”

    To sto je nesto zakon u Turskoj, Francuskoj ili Svedskoj, nije nikakav standard za iste procese u ostatku sveta, iako drzave generalno imaju obicaj da prate jedna drugu bar kad je rec o progresivnim zakonima. Ovaj zakon, medjutim, podriva ambicije moderne turske drzave da postane punopravni deo Evrope i demokratskog sveta. Zato je, u februaru ove godine, turski parlament UKINUO deo tog zakona koji se odnosi na visoko skolstvo. Polako ali sigurno Turska ce morati da , kao demokratska drzava kakvom zeli da bude vidjena, prihvati cinjenicu da u modernom drustvu jednakost ne sme imati stepene gradacije.

    Sa druge strane, ako primecujemo “njihovu” dvolicnost, moramo primetiti i svoju. Ne mozemo se busati u prsa nekim univerzalnim ljudskim pravima i parolama o jednakosti, a onda tu jednakost selektivno primenjivati onda kada se nesto ili neko ne uklapa u nas sistem vrednosti ili od njega zestoko odskace. Ideja jednakosti upravo se odnosi na to da SVI ljudi imaju jednak tretman i jednaka prava. Da li je njihov krstic na lancicu ispod majce ili van pa se vidi, ne bi smelo da ima uticaja. I to sto je za mene mozda nesto simbol ogranicavanja zenskih sloboda je totalno irelevantno. Ono sto drzava moze i sto bi morala, je da zabrani PRISILJAVANJE zena da nose hijab, ali svojevoljno nosenje hijaba ipak ne sme i ne moze da brani (to bi, znaci, bilo PRISILJAVANJE zena da ne nose hijab, sustinski isti greh) bas kao sto ni meni ne moze da zabrani da nosim farmerice iako, sigurna sam, nekim okorelim konzervativcima to predstavlja simbol potpuno neprihvatljive emancipacije koja je, za njihov pojam, dovela do propadanja institutcije braka i porodice i tako dalje.

    I da dovrsim, ja sam za sekularnu drzavu i obrazovanje a moj licni osecaj kad ugledam zenu zamantanu u tri sloja crnog od glave do pete, narocito na +40 stepeni u betonskom Torontu je daleko od odusevljenja – ali uopste nisam za zabranjivanje onih verskih sloboda koje ne ugrozavaju javnu bezbednost i tekovine gradjanskog drustva, ma kako ja praktikovanje tih sloboda dozivljavala. Zemlja koja izvesna verska obelezja dozivljava kao neprihvatljiva, morala bi da o tome misli dok kreira svoju emigracionu politiku, samo to niko ne sme jer bi diskriminacija bila suvise ocigledna.

    Cinjenica je da globalno selo pliva u moru teskih moralnih pitanja koje mora naci nacin da razjasni, osetljivih tema kojima mora naci nacin da se adekvatno bavi, zestokih protivurecnosti koje mora naci nacin da izmiri. U danasnjoj atmosferi globalnog medjuverskog konflikta ova misija izgleda gotovo nemoguca, ali je tim pre kriticna i neizbezna ako deci i unucima zelimo da ostavimo svet vredan nasledjivanja.

    I tako. Glupo mi je da nastavljam da skrecem Tanjinu temu u ovom pravcu, ovo je uostalom tema bez kraja.

  22. # sasha, sad samo ja malo da skrenem temu komentara:

    bas kao sto ni meni ne moze da zabrani da nosim farmerice

    😛
    Zar nisu farmerice proterane iz većine škola među nastavnim osobljem? Nisu li farmerice zabranjena odeća u državnim institucijama?

    Mene su letos u zgradu SUP-a jedva i prekorno me gledajući pustili da uđem u papučama među šaltere.

    Dobro. Farmerice i papuče nisu išto što i hijab, najmanje zato što ne pripadaju obeležjima neke vere, ali se kose sa kodeksom (dakle, nekakvim zakonom ili makar idejom o njemu) pristojnog odevanja.

    Ali, samo da za korak odem predaleko: nije li pravo jedne muslimanke da nosi hijab ravno mom pravu da leti idem u japankama?

    😛

    ***

    Teško da mogu da doprinosem vašim komentarima jer nemam neposredno iskustvo. Iznela sam samo utisak u postu.

    Međutim, mogu da napravim paralelu sa izbleglicama u Vojvodini. Poznato je da su nikla čitava naselja, prvo bespravno a potom je država dozvolila legalizaciju tih objekata i stvara infrastrukturu i upodobljava Generalni urabnistički plan tome, u kojima ti ljudi žive kao u nekom dobrovoljnom getu, prodaju kuće međusobno, jedni drugima, tamo se ne nastanjuju stari Vojvođani, škole su tamo sada pune dece koja su rođena ovde a čiji roditelji i dalje neće da se integrišu, većinsko stanovništvo ih zove pogrnim imenima i u njima vidi problem.

    Daleko da su ti ljudi nevidljivi, iako su nastanjeni u određenim delovima grada odakle se teško mešaju sa domicilnim stanovništvom: oni su, na primer, većinom glasači radikala i na taj način, brojnošću i uverenjem, disciplinovano glasaju i utiču na naše sudbine.

    U vreme MIloševića, da opravda svoje ratove u kojima nismo učestvovali, oni su promptno dobijali zaposlenja u državnim i javnim ustanovama, dok je zapravo vladalo siromaštvo i ogromna stopa nezaposlenosti.

    Jaz koji je tada stvoren, zbog privilegovanog dočeka (paradoks, znam, ti ljudi su prošli ono što nikome ne možeš poželeti, a izbeglištvo samo po sebi nije privilegija) zahteva godine i godine zajedničkog života, da bi bio premošćen.

    Pa, još uvek postoje vicevi o vozovima bez voznog reda, a prošlo je više od 60 godina!

    A govorimo praktično o ljudima iste vere, je l’?

  23. Ovde neke firme zabranjuju farmerice jer su suvise “casual”, ali na faks mozes da ides u njima (moj profesor socijalne psihologije je i predavao u farmerkama), na putu do posla svaki dan vidjam nastavnike u skoli od kojih neki nose farmerke, u mnogim drzavnim kancelarijama takdje nisu zabranjene (jesu u kancelarijama pri gradskoj kuci), deca mogu da idu u skolu u farmerkama osim ako pohadjaju privatnu gde postoji uniforma ( sa uniformom ili bez, devojcice koje to zele (ili su primorane od strane roditelja, e u tome vidim problem), nose hijab) …

    Ali nije u farmericama stvar, one nisu deo verske odece (mada je moj muz ozbiljno razmisljao da osnuje Church of Denim kako bi mogao da ide u farmericama na posao – iz verskih razloga) – ni jedna firma ne bi ti zabranila da oko vrata nosis lancic sa krstom. Centar grada gde su poslovne zgrade pun je jevrejskih kapica ciji vlasnici, osim toga, nose izuzetno moderna i skupa poslovna odela. Profesori na faksu uredno nose kapice takodje… znaci, ako mogu oni onda moraju da mogu svi. Meni je to strasno jednostavno. Druga je stvar kad zena koja nosi burku (potpuno prekiriveno lice, osim ociju) krene da se sudi sa drzavom oko toga sto joj vlasti ne daju da se sa burkom slika za vozacku dozvolu ili pasos. Mislim, moze ona da tuzi, ali je smesno. Slika sluzi vizuelnoj identifikaciji, a sa burkom na glavi ta je svrha podrivena, prema tome – ili se odrekni pasosa i vozacke ili skini burku da se slikas. Takvih nebuloznih pokusaja ima mnogo, a na drzavi je da ih izvede na pravi put.

    O Vojvodini da ne pocinjem, dosta sam se nadiskutovala:))

  24. Izbeglice su tek zasebna priča. Pomalo je ovaj skok uzevši u obzir putanju predhodne diskusije neprirodan ali … zašto ne.

    Zašto se oni ne žele integrisati, bar to ne želi većina? Šta mislite?

Leave A Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.