Kontradiktoran antipost o ženama, sa citatom od pre dve godine: Dan žena ne postoji da bi se jela krvavica i roštilj uz loše tamburaše. Dan žena nisu izmislili muškarci. Dan žena nije praznik već kalendarski podsetnik na jedno civilizacijsko dostignuće. Dan žena je dan u kojem se podsećamo šta su neke žene, pre sto godina, uradile za nas žene danas i za one koje rađamo i koje će se tek roditi. I šta su uradile za naše muškarce, isto tako, očeve, muževe, sinove. Dan zahvaljujući kojem ravnopravnost prihvatamo kao nešto normalno i prirodno.
Malo li je, u trenutku kada ne donosimo civilizacijski zakon o antidiskriminaciji?
Ni malo sličan post: Requiem
17 Comments
Wow! 🙂
Ili da dozvolim sebi svu slobodu: Wow bre! 🙂 (smešak u smislu neverice).
Toliko na temu koliko poznajemo zaista “većinu” a koliko smo uljujkani u pozornicu sa nama sličnim osobama.
Moracu da stavim neki plugin za wp koji ce da izbacuje na blogu nesto tipa “pisao je na danasnji dan” 🙂
Moje misljenje od pre 2 godine
http://www.dinke.net/blog/2007/03/08/umesto-karanfila/sr/
Glorious FUN!!!
Izazvao je ovaj isječak iz emisije salve smijeha po cijeloj Hrvatskoj.
Tema je zapravo bila inicirana pojavom silovatelja koji je šetao Osijekom (mislim da je bilo nekih uhićenja).
Baba je to na svoj način ispričala, ali to je zapravo pitanje granice individualnih sloboda. Vidi baba da neke žene gotovo polugole šeću ulicom u svako doba jer je to njihovo ljudsko pravo i sloboda da pokažu svoj seksipil, pa se jednostavno se ne snebiva da je ulicama prošetao netko tko je to pogrešno shvatio. U tome je poanta: baba se ne snebiva licemjerno ”ajme, u kakvom to svijetu živimo”. Njeno viđenje svijeta uopće nije tako urnebesno smiješno i uopće nije produkt ”samo još jednog prava na osobno mišljenje”.
Nije mi samo jasno zašto se ovi dvoje u studiju ovako pokidaše od smeha. Žena je samo rekla ono kako jeste.
Banalan primer je da devojke/žene utegnute i razgolićene na ulici uglavnom negativno komentarišu uhvaćene poglede na svojim razgolićenim delovima tela. I kako @Mastermind reče, naravno da svi imaju prava da se oblače i ponašaju kako žele, ali takođe moraju biti svesni mogućnosti da će neko to na javnom mestu protumačiti na njima pogrešan način, ali na njemu sasvim OK način.
@Dinke treba ti Time Machine 😉
Pa, i ja sam se iskidala od smeha. Neodoljivo smešna je iskrena zgroženost nad današnjim ženama, koju je priprosti babac izneo.
Na neki uvrnuti ali ne tako dalek način, ova kritika dokazuje staru sociološku tvrdnju da su žene te koje neguju stereotipe o ženama.
Uzgred, ovaj osmi mart je nekako prošao sa mnogo manje uobičajene ikonografije, zahvaljujući kalendaru po kojem je pao u nedelju. Mnogi muškarci su ostali uskraćeni za ćevape i belo vino u rinfuzi, i mnogi poslodavac se izvukao od kupovine gerbera za zaposlene pripadnice lepšeg pola 😉
I mnogi muškarci su bili prinuđeni da ceo dan provedu sa ženama 😉
@Moo ili su mnogo žene bile prinuđene da celog dana gledaju samo svoje muževe? 😉
# Aleksandre, i to što kažeš: ili 🙂
I batina ima dva kraja, što ne bi i porodični odnosi 😉
Ne znam samo čemu toliko zaraznog smeha od strane voditelja … nejasno 🙂
@Moo, nije li zaista proslavlavljanje ovog praznika ponižavajuće. Po meni jeste.
@Dinke – to je to. Ili – ili?
# Borsky, baci pogled na link na moj stari tekst, da ne duljim sad sa svojim opetovanim mišljenjem 🙂
Na neki uvrnuti ali ne tako dalek način, ova kritika dokazuje staru sociološku tvrdnju da su žene te koje neguju stereotipe o ženama.
Da bih riječ rekla.
Usudit ću se pitati (čisti kliše) da li i oni polugoli, nabildani mladići što ljeti šetaju po svim korzima Balkana ležerno srčući pivu u dozama, isto tako moraju brinuti o tome hoće li ih netko protumačiti kao egzibicioniste ili ne daj bože tu opuštenost shvatiti kao poziv da se “posluže”?
Ovoj ženi nije za zamjeriti, tako je odgajana, tako je rasla, tako je živjela i umrijet će bez da postane svjesna zašto je uopće živjela. Ali što je sa svim onim, nazovi intelektualcima, kojima ni svo obrazovanje svijeta ni TV ni internet ni bog ni vrag ne uspijeva razbiti zakrečenost mozga tako da napokon shvate da kriminalna energija ne leži u polugolom tijelu nego u njihovim prljavim mislima.
# studena,
hehehe. Onda bi one koje su to shvatile kao poziv, bile lake žene. Dočim, ako se i same razgolite, onda su opet lake 😉
@ Studena – srce, imam ti ja šogora od 30, sladak k’o bombon i sklon stabilnim i trajnim vezama sa ženama. Imao djevojku 2 godine, pa se ona naglo zaljubila u drugog, pa je čovjek slobodno svijetom šetao. Veli jedan dan, u životu nisam toliko sladoleda pojeo, nisam znao što izmisliti, ali nakačila mi se jedna koja bi se ljubila pa ljubila, a meni muka … pa ajde sladoled za sladoledom, samo da imam punu gubicu nečeg. Onda krenuli SMS-ovi. To nije bilo fizičko silovanje, ali svako drugo jeste. Onda se i bivša predomislila, pa krenuli i ti SMS-ovi. Toliko je bio jadan i zbunjen da je meni dao da čitam – veli ne znam od koje da bježim dalje, toliko vulgarnog nabacivanja nisam mislio da netko može proizvesti, a i mislio sam da ih poznajem … (To je individualno, izdvojeno iskustvo višemjesečnog psihičkog silovanja, ali i fizička silovanja su jednako tako ”izdvojeni slučajevi”.)
Ne znam, općenito mi se čini da su ljudi otišli predaleko u toj fantaziji da moraju i mogu imati sve što požele (pa i druge ljude), raditi što požele, stoga me niti skretanje u psihičku bolest (a silovatelji to svakako jesu) ne čudi previše.
# MM, a zamisli kad moj sin jedno vreme nije izlazio na velikom odmoru u školi, jer su ga devojčice toliko opsedale (čupale, vukle za jaknu, vrištale mu kraj uha…) da je odučio da užinu jede u učionici. 😛
I nismo to ni znali, dok nam učiteljica nije rekla, a sin nam nije rekao jer nije ni razumeo zašto mu se to događa. One su naklonost ispoljavale agresijom i napadima, skretanjem pažnje na razne načine, a on nije imao drugog načina da sebi pomogne, nego da im se skloni s puta.
Zamišljam, Moo. Što sve meni moja djevojčica ispriča o ljubavima drugih djevojčica i njihovim osvajačkim pohodima. Ona se također sama izdvojila jer nije vidjela smisao u tom vrištanju niti se s 11 osjeća smrtno zaljubljenom. Tako izdvojena, postala je jako dobra prijateljica dječacima – normalno druželjubivo dijete koja s okolinom ima razne teme za razgovor i druženje, ali nije opsjednuta svojom ”veličanstvenom ljepotom” i potrebom da bude ”nečija djevojka”.
Nije joj lako, kao ni tvom sinu (ispadaju neki napuhanci uobraženi). A bogme i mi to odrastanje valjda teže prihvaćamo/shvaćamo nego kad smo same odrastale 😉
# MM, ne znam kako je bilo našim roditeljima (žena sa snimka možda i pripada njihovoj generaciji, jedino što je ruralnijeg iskustva), ali ja osećam strašan jaz između mog iskustva i sadašnjeg “režima” života naše dece.
I, pravo da ti kažem, uglavnom sam zbunjena ili zatečena. Pa, onda, polako, hvatam sve to u hodu.
Generacijski jaz je zapravo kvalitet promene koje nastanu između konvencije jedne generacije i konvencije druge, mlađe generacije, gde po pravilu dolazeće generacije ruše konvenciju starijih. Sposobnost snalaženja u ovim izmenama je proporcionalna potencijalu razumevanja – ne generacija, već različitih iskustvenih fundusa.
Nadam se da neću pasti na ovom ispitu 🙂
MM, draga, razlika izmedju tvog primjera i moje izjave je prilično velika. Nitko nije toliko naivan tvrditi da “nasilno” i nasilno ponašanje posjeduju samo muškarci,ali javmo mnijenje je sklono takve situacije potpuno različito protumačiti. I dok će za tvoj primjer padati komentari u smislu “jadan dečko, čime je on to zaslužio, pa samo je jeo sladoled…” tu istu situaciju, da je akter bila ženska osoba, tumačili bi ovako:”Ko joj je kriv što se oblači ko kurva. I JOŠ JEDE SLADOLED PO CESTI!!!”
O tome sam govorila. O javnom mnijenju, o predrasudama, duboko usadjenim u glavama, kako seljačkim, tako i intelektualnim.
A što se tiče djece i njihova ponašanja (i opet agresivnije ponašanje djevojčica upada jače u oko od onog u dječaka): djeca su tabula rasa, a mi smo ti (društvo) koji ju ispisujemo.
Razlike koje je se neminovno javljaju su samo “nus-produkt” cjepidlačenja odraslih i nastojanje istih da sve i svakog strpaju u kalupe vlastitog poimanja moralnog i ispravnog, zaboravljajući pritom da jedino individualnost ne možeš “ukalupiti”.
Jučer je ovdje jedan 17-togodišnjak ubio 15toro ljudi. Miran dječak, druželjubiv, neupadljiv. Svi panično traže motiv za tu užasnu tragediju, poteže se (opet!) pitanje o opasnosti kompjutorskih igara, predlažu se detektori za metal na ulazu u škole.
Upire se prstom na ovo ili ono, na ovog ili onog, a ja čekam da netko od tih mudrih govornika napokon izgovori ono čega smo svi svjesni: kako da se vratimo čovječnost pa pokažemo djeci da svijet u kome odrastaju nije krvava borba za sve, ali baš za sve što čini normalni život?