Odgovor u ime 365lepihdana na tekst u Vremenu, objavljen u broju 1062, Reklamersko forsiranje vedrog duha
Čestitam ekipi Vremena što je posvetila veliku i, čini mi se, značajnu pažnju digitalnom aktivizmu domaće Internet zajednice. Mnogo godina je prošlo od kada se ova zajednica, kao koherentna grupa gradila, i radila i uticala na svakodnevni život, uz opšte ignorisanje mejnstrim medija. Ovaj tekst bi mogao da bude kamen međaš za, do juče, paralelnu i više nego ignorisanu stvarnost.
Novinarka nas poziva i proziva da nešto uradimo, i da se manemo elitističkog mlaćenja prazne slame iz fotelje, argumentovano ali i tendenciozno koristeći, za šta stvarno nije potrebno mnogo istraživanja, stanje stvari sa terena. Cvetići sa sajta vs slike gladnih i obespravljenih ljudi, jezivo, u pravu ste. Kafa od 700 dinara vs gubitak posla pred penziju? U pravu ste. Šljapkanje po baricama vs život u žabokrečini? U pravu ste. Ljubav prema sopstvenom jeziku vs poražavajući broj nepismenih? U pravu ste. Plamen ljubavi vs dogorelo do nokata? U pravu ste.
Ali, zašto ste ZAISTA želeli da projekat ličnog optimizma, grupisan na jednom mestu, javnosti sada tako izgleda, izvlačeći ga iz šireg i pravog konteksta.
Zašto ste ZAISTA izrazili toliku skepsu prema više od 60 ljudi koji su se usudili da ipak budu srećni zbog malih stvari?
Vaš kontekst i čvrst koncept kojeg ste se uhvatili, gotovo da bi spočitnuo elitizam i pravo slikaru da slika i pesniku da piše, dok neko u Srbiji nema hleba da jede, ili nekome da se nasmeje, zato što u tom trenutku u Srbiji neko plače.
Evo te elite
Iako nismo ni psiholozi, ni sociolizi, nismo svi ni stručnjaci za komunikacije, PR eksperti, nikakva elita koja pretenduje da bude bogznašta, kako je sve to novinarka želela i u toj želji uspela da predstavi, od naslova do zaključnog paragrafa, omalovažavajući ličnosti autora i namere idejnih tvoraca projekta, mi nismo naneli nikakvu štetu ovoj zemlji. Već smo probali da ličnu štetu pojedinca smanjimo.
Niko ne može da uradi sve. Ali svako može da učini makar ponešto, da život u ovoj zemlji bude manje loše mesto.
Da je novinarka istražila, naišla bi na iscrpan tekst “365lepihdana više od 365lepihželja”. Saznala bi da ekipa okupljena oko BlogOpena planira da iz ovog projekta napravi prvu digitalnu fondaciju čiji cilj je itekako da menja stvarnost. Pre svega talentovane i vredne dece Srbije čiji roditelji nemaju uslove da taj talenat finansijski prate. Saznala bi da će iz prikupljenog fonda te Fondacije biti obezbeđeno 111 đačkih godišnjih stipendija i 55 putovanja naših talentovanih učenika na svetska takmičenja. Da li je to, po novinarkinom ukusu, dovoljno dobro menjanje stvarnosti jedne porodice, koja će godinu dana dobijati (još) jednu prosečnu platu kroz stipendiju za školovanje svog dobrog i vrednog deteta?
Saznala bi (ili jeste saznala ali je prećutala) da će fondacija raditi transparantno, od prvog do poslednjeg dinara, i da će koristiti snagu onlajn zajednice da tu ideju predstavi široj javnosti i obezbedi pažnju medija, donatora, ali i mapiranje stvarnih potreba na terenu, izvan (ali ne i uprkost) institucija sistema socijalne pomoći. Da li to, po novinarkinim visokim kriterijuma, jeste dovoljno dobro da bi se stvarnost učinila boljom?
Evo tog sedenja u fotelji
Da je novinarka istraživala, ali nije, jer bi joj teza teksta pala u vodu, ili jeste, ali je prećutala opet zato što ne bi imala tezu, saznala bi takođe da su organizacija BlogOpen i pojedinačno autori 365lepihdana.rs do sada više puta zasukali rukave:
1. da je 2007. godine osnivala biblioteku u Sigurnoj dečijoj kući i pomogala onlajn vidljivost Sigurne ženske kuće u Novom Sadu,
2. da je iste godine pokretala akciju “David” kojom je traženo od gradskih vlada da ne troše ogromna sredstva na preskupe novogodišnje zabave na trgovima, već da ta sredstava delom usmere na stvarne, egzistencijelne probleme svojih građana,
3. da se ova zajednica organizovano upisivala u donatore kostne srži naredne godine,
4. da je 2010. ova zajednica, odmah po nastanku potrebe, pokrenula akciju “Saglasni” da se iz budžeta za novogodišnje zabave na trgovima iz svojih/naših budžeta delom pomogne razrušeno Kraljevo, što je nekoliko opština u Srbiji i učinilo,
5. da je podržala inicijative drugih članova zajednice u projektu #JaZaKraljevo, kada je prvi put u Srbiji korišćena platforma Ushahidi za mapiranje stvarnih potreba ugroženih područja i pojedinaca,
6. da je podržala incijative drugih članova online zajednice u pozivu mobilnim operaterima da obezbede SMS za pomoć Japanu, kroz pritisak na Twitteru #JaZaJapan,
7. da je podržala pronosom informacije i stvarnom kupovinom majica iz projekta “Majice za Japan”, čiji fond je namenjen pomoći toj zemlji,
8. da je prošlog meseca BlogOpen organizovao humanitarnu akciju PechaKucha – Inspiracija za Japan u Novom Sadu, čime se ovaj grad i ovaj napor u ime Srbije pridružio globalnom projetku više od 400 gradova na svetu koji su učinili isto za podršku Japanu, prikupljajuću tom prilikom i finansijska sredstva.
Da se među autorima “forsiranja optimizma reke” na 365lepihdana, imenom i prezimenom nalaze svi ti ljudi, između ostalih, koji nisu samo lepo pričali i lepo pisali, već su i ranije uzimali stvar u svoje ruke.
I da je to sve činjeno iz sopstvenih resursa, od sopstvenog vremena, iz sopstvenog osećaja za empatiju i stvarne potrebe da se pomogne drugom, bez ikakve reklame i reklamerstva.
Kao pojedinci u zajednici, svako od nas živi od nečeg drugog, ali ne zaboravljajući na druge.
Tako da, uz malo istraživanja – a iz nekog razloga nije ga bilo, ili jeste – ali je onda iz nekog razloga odlučeno da se ta saznanja ignorišu, novinarka bi jako dobro saznala da je ova zajednica više nego jedanput, pokušavala, ponekad i uspevala, da popravlja, ne da izvrće, stvarnost. I da planira da to čini i dalje. Da racionalni pesimizam zameni racionalnim optimizmom.
Tekst i (kon)tekst
Igornisanjem svih gore pobrojanih stvari, novinarka je, za širu publiku koja je ostala uskraćena za pravu sliku, kreirala jedno kritičko mišljenje koje bi stvarno malo ko mogao da ospori: Reklamiraju optimizam, ma gle čuda! Imaju plate, domove i porodicu i primećuju suncokret na vojvođanskim poljima, i plavo nebo iznad Srbije, pa su meni, koji ostadoh bez posla i nemam para ni za hleb ni za pristup internetu, našli da reklamerski forsiraju vedar duh.
Ali, kako ćemo nazvati sve ono što ste sada pročitali i što je čitalac Vremena upravo sada saznao?
Reklamom?
Pravo da vam kažem, niti smo je kada tražili, niti smo je ikada dobili, ni od Vremena, niti bilo kog drugog tradicionalnog medija. I to nas nije sprečavalo da radimo i dalje. Jer nam ne treba reklama da bismo nešto učinili. Radimo to zato što verujemo da svako može da uradi makar nešto, da bi život u ovoj zemlji bio manje vašljivo mesto, kako bi rekao pesimista, ili bolje mesto, kako bi rekao optimista. Ili da glasno kažemo “ono je krofna”, tamo gde vi vidite samo rupu.
To ćemo i dalje činiti, verujući da će nas ubuduće i Vreme u tome povremeno pratiti. Probajte da sa manje skepse zamerate tuđem optimizmu.
Tatjana Vehovec
idejni kreator 365lepihdana.rs
saosnivač i predsedavajuća konferencije BlogOpen
p.s.
Poklanjamo vam za kraj stih iz pesme Mladena Ivanovića, gimanzijalca iz Niša, 50. autora 365lepihdana. Nadam se da ste svesni da ste i njega svojim novinskim tekstom optužili za elitizam i osudili na svoju skepsu. A Srbija bi imala zašto da bude ponosna na njega.
Imam ideju da promenim Srbiju,
ne dam da je neznanjem ubiju!
U pomoć ću pozvаti Dositejа i Vukа,
trebаće mi Teslin um i Alаsovа rukа. (…)
ZATO GRADI NAM ŠKOLE,ODRASLI SRPSKI SVETE!
A MI ĆEMO ZNANJE IZ KNJIGA DA BEREMO,
ZNANJEM DO KOSMOSA DA SE VEREMO!
36 Comments
“Kao pojedinci u zajednici, svako od nas živi od nečeg drugog, ali ne zaboravljajući na druge” čak i kada radimo kao PR menadžeri ili pijemo kafu od 700 dinara
Radi se o tome sto ove tekstove citaju, i treba da citaju ljudi koji su u takozvanom odlivu mozgova. Ovi sto su ostali bez posla su skoro po pravilu matori ljudi cija deca citaju tekstove. Nadam se da ce optimizam uticati na njih da promene odluku, kada pomisli da je zivot negde tamo, i da je jedini nacin da se isele.
A vi ne treba da se osecate lose zato sto zaboga lepo zaradjujete, vec da pokazete i drugima da moze lepo da se zaradjuje kad si sposoban, aktivan, snalazljiv….
Bogatu naciju cine bogati pojedinci.
Mnogo me iznervirao onaj tekst. Kao sto me nervira kad vredjaju Djokovica, koji je, zajedno sa ostalim uspesnim ljudima, vise uradio za ugled ove zemlje nego svi politicari od 90-tih zajedno. Sad treba da mu se zabrani da igra jer on zaradjuje dok ostali pate, i da se posalje na planinu, da vidi kako je kad patis. Ponekad mrzim ovu zemlju, pa me prodje kad cujem nesto pozitivno….
Svaka čast za 365lepihdana. Novinari štampanih medija ne bi trebalo da se zameraju blogerima- nije se to dobro pokazalo u Americi, neće ni kod nas. A da nam nedostaje istraživanje u novinarstvu, nedostaje…
Kao što sam već jednom rekao: lakše je biti pesimista i videti crno jer onda sebi kažu da ni ne moraju ništa da RADE tim povodom. Ionako se ništa ne može promeniti.
Ovo je jednostavno sudar pogleda na život i neka im ga njihov pogled. A ja ću da RADIM nešto po pitanju promene svog okruženja.
“Kao pojedinci u zajednici, svako od nas živi od nečeg drugog, ali ne zaboravljajući na druge” čak i kada radimo kao stomatolozi u primarnoj zdravstvenoj zaštiti ili pijemo kafu od 174 dinara (kratka s mlekom i kisela 🙂 :).
Sreća je u nama,u našem duhu,našem leptiru koji kruži oko naših glava i u rojevima istih u našim dušama, te u našim velikim srcima, ali i na licu,u našim borama…i opet kao i pre neki dan citiram Dobricu Erića
“Kriva sam što jesam
a treba da nisam
Kriva odavno
što stojim uspravno
i gledam u nebo, umesto u travu
Kriva što se drznuh
protiv krivde
kriva ..”
Pingback: Moja Srbija | Charolija
Meni je neopisivo drago što sam deo ovog projekta. A još draže mi je što se novinarki sviđa moje šljapkanje po baricama 🙂
Novinarka vremena ocigledno nema mnogo kreativnih ideja u njenoj glavici, pa joj se tudja kreativnost cini cudnom. Meni je zao ljudi koji ne mogu da vide suncekrete i koji ne sljapkaju po baricama. Nije to stvar toga da li imas za kafu ili ne, nego da li imas kreativnost u glavi i srcu ili ne.
Ali, meni je sve jasno! Takva reakcija gotovo uvek prati neku lepu i čistu priču. Lepe i čiste priče! Mislim da je okidač neki drugi, lični razlog. Sa druge strane, ne mogu da razumem uredništvo koje je ocenilo da ovako nešto treba da bude objavljeno. To je već nešto širi problem i šalje jasnu sliku o stanju naših medija…
Moj predlog je da se svi najsmejemo na ovaj tekst, namignemo i nastavimo da radimo i menjamo. Stići ćemo i do njih 🙂
Ja se izvinjavam zbog ovog linka (ne morate da objavite komentar), ali toliko me je nasmejala Tadiceva izjava da mi se sada sve uklapa sa ovim tekstom iz Vremena: http://www.b92.net/biz/vesti/srbija.php?yyyy=2011&mm=05&dd=13&nav_id=511911
Eto, i predsednik je rekao da je neophodan optimizam 😉
Ponosna sam što sam deo ovog tima!
Uh, tek sam sad procitala clanak u “Vremenu”, Zvuci kao klasicna zamena teza u semantickoj analizi slogana podvucena instant psihologijom i sve to ukraseno konstrukcijama kao sto su “misleci deo javnosti”. Previse cinizma sa licnim prizvukom u tekstu. Slazem se sa onima koji se cude da je ovaj tekst uopste objavljen…
Ljubav, muzika i sve nesto lepo…. #optimizam konza
Garant nije bila pozvana na BO prosle godine!
Mene je zapanjila budalastoća tog teksta u Vremenu, stvarno. Tako promašiti temu, tako strmoglavce izokrenuti stvar – neverovatno.
Neka 🙂 Šta znaju novinari šta je odogvornost…
hehe, ne vidim problem sa tekstom u Vremenu, osim što je donekle u pravu.
Koga boli patka za šljapkanje u baricama kad nema hleba da jede.
“Vaš kontekst i čvrst koncept kojeg ste se uhvatili, gotovo da bi spočitnuo elitizam i pravo slikaru da slika i pesniku da piše, dok neko u Srbiji nema hleba da jede, ili nekome da se nasmeje, zato što u tom trenutku u Srbiji neko plače.”
Da, ali taj slikar ne kaže da je u Srbiji lepo zato što on slika.
Iako niste svi PR eksperti činjenica je da imate višak vremena (i novca) da ga provedete pišući blogove umesto da nadničite.
A i vi se mnogo primate. Nije novinarka rekla da ste vi problem, nego da preterujete a ja bih dodao i da ne shvatate uopšte problem.
Nije problem pesimizam. Problem je bolest, glad, kuga, bezakonje, itd.
Za šljapkanje po baricama boli patka nas koji volimo da čitamo tekstove na 365lepih dana.
A koliko imamo hleba da pojedemo, o tome zaista nemate pojma… Kao što ne znate ni da li smo za računar seli pre ili posle nadničenja.
To sto znas da strikas museme ne daje ti za pravo da pljujes Vreme.
Vredjas inteligenciju i tvoj “odgovor” je glupav i dosadan.
Bolje se bavi svojim sajtom i probaj da prodas mudrost.
Ovde u NL bi bila i ostala desperate housewife
@Rackoni, @Sandra, tek vas sad pronađoh u spamu. Hvala na komentaru.
Draga Tatjana,
Meni nije jasan Vaš odgovor i zašto ste spustili na lični nivo. Novinarka Vremena je iznela svoj, pomalo protivrečni, stav o 365lepihdana. Trebali ste da pretpostavite da neće svi deliti Vaš optimizam i optimizam Vaših autora. Ako želite da 365lepihdana dopre do većeg broja ljudi, morate voditi računa i kako akciju vide i drugi delovi našeg društva.
365lepihdana sam prvenstveno video kao želju da se promeni način razmišljanja, kulturni obrazac Srbije, gde je sve teško, gde je uvek kriv neko drugi, gde uvek neko drugi mora da uradi umesto nas. Međutim, Vaša reakcija je u suprotnosti sa onim kako jav vidim 365lepihdana. Vaša reakcija stvara konflikt, suprostavlja autore (svojevoljno ili ne) sa 365LD i novinarku Vremena (koja verovatno radi za minimalac). Žao mi je što vidim da ste se uklopili u vladajući politički manir u Srbiji – “ko nije sa nama, on je protiv nas”. Bilo je dovoljno da odgovorite na očigledne nelogičnosti, bez potrebe da u to petljate sve ono dobro što ste Vi, BlogOpen i ljudi koji su okupljeni oko BlogOpena i 365LD uradili.
Mogu da pretpostavim da Vas je pogodio deo o eliti. Hteli Vi ili ne, svim što ste pobrojali da ste uradili, Vašom stručnošću i aktivizmom zaista spadate u elitu Srbije, a ne smatram da je kuća na Dedinju osnovna karakteristika elite. Ne samo Vi, već i mnoge autore sa 365LD smatram elitom zbog svog uticaja i stručnosti. Ne trebe da bežite od toga.
Za kraj, jedan dobronameran savet. Nemojte se svađati sa novinarima. Zaista Vam ne treba ono “Nek igre počnu…” PR se zasniva na dobrim odnosima sa novinarima. Razvijanje sukoba sa njima može samo da škodi Vama, BlogOpenu i 365LD. Njihovo je da ispituju, pokreću teme, pa čak i da pogreše. Svima je u interesu da se 365LD pročuje po dobru. Da bude prva strana na koju ljudi odu, da kupuju računar samo da bi se ujutru napunili pozitivnom energijom. Srbiji je potrebno da razgovara, da čuje samu sebe. Meni je dosta gluvih telefona.
nema na cemu,najvaznije je da si nas nasla 🙂 steta bi bilo da se i nase “krofne” ne vide!
dragi @krdr, isreno se zahvaljujem na jednom uravnoteženom i dobronomarnom savetu i naporu koji si uložio da me ne vređaš samo zato što se ne slažeš sa mnom.
Moram da komentarišem ovako: nisam igrala tu igru, “ko nije sa nama”, već sam diskutovala koncept novinarke, koji je zlonameran, baš u delu koji se odnosi na “elitizam”, u tekstu korišćen kao omalovažavanje, i to prema više od 60 ljudi. Smatrala sam da ja treba da ih branim, a ne da to oni čine. U trenutku kada sam napisala odgovor, već 5 autora je napisalo svoj odgovor te mi, BO, nismo mogli da ćutimo.
Novinarka nije samo suprotstavljala ideju projekta stvarnosti, već je ad hominem napala autore sadržaja u projektu.
Kažeš,
Lični nivo? Pokažite mi tačno gde? Pazila sam na to. Na lični nivo je novinarka spustila ceo projekat s odeljkom o elitizmu. Da njega nije bilo, naš odgovor bi totalno izostao.
E, sad, kao što rekoh na drugom jednom mestu na FB, otvorili smo dijalog, a ne rat. Čitala sam mnoge javne savete i one upućene direktno meni, šta bi po njihovom mišljenju trebalo da mi uradimo. Koliko ljudi, toliko i saveta.
Što se saveta o odnosima sa novinarima tiče, podsećam te, da ne bez đavola na Zapadu vredi ona – novinari, ne zamerajte se blogerima. Konačno, jela sam novinarski hleb 8 godina. Ponešto znam o novinarstvu, i kako ovakvi tekstovi nastaju i zašto. Da je reč o Kuriru ili Presu, ni po jada. Ono što je zapanjujuće za sve bilo, to je — kako je, za ime sveta, to moglo da se desi u Vremenu, koje je po difoltu medij sa kojim bi trebalo da se razumemo bolje nego sa mnogim drugim. Tekst u Vremenu nije samo “mogli ste da pretpostavite da neće svi deliti vaš optimizam po pitanju 365 dana optimizma”. On je ceo jedan lični obračun.
To bi možda i tebe trebalo da zabrine.
Pingback: feed.blog.rs » Blog Archive » Klasni rat oko “365 lepih dana”: “Hipsteri Vs. Lumpenproleterijat” + Linkbait
@Moo
Stekao sam takav utisak čitajući Vaš post. Isto tako sam stekao utisak da je autorka Vremena ozlojeđena. Verovatno ima nisku i ne redovnu platu, verovatno ide autobusom… Sigurno je i da je “elita” upotrebila u negativnom smislu. Upravo zato sam uveren da je reakcija trebala biti blaža, takva da se autorka sama zapita da li stoje njeni stavovi.
Čuo sam i da ne treba da se zamera blogerima. Prvenstveno zbog “mob psychology” koja, nazalost, preovladava internetom. Ali, to je Zapad, a ovo je Srbija, gde je FB najposećeniji sajt i gde je TV dominantan mediji.
Pratim komunikaciju on i off medija… imao sam nekoliko reakcija na ovu temu kao i nekoliko pogleda koje sam hteo da iznesem. Ipak, nisam bio u mogućnosti da svoj pogled iznesem u potpunosti jer na “suprostavljenom” site-u nisam bio u mogućnosti da ostavim svoj komentar.
Onda sam, “kao grom iz vedra neba” dobio CIRKULARNO PISMO koje prenosim kao svoj komentar:
________________________________________________
CIRKULARNO PISMO
________________________________________________
IMAŠ DVA IZBORA
Jerry je menadžer restorana. Uvek je dobro raspoložen.
Kad god bi ga neko pitao kako je, odgovor bi uvek bio:
“Da sam bolje ne bi valjalo!”
Mnogi konobari u njegovom restoranu dali su otkaz kada je on promenio posao…
…da bi ga pratili od restorana do restorana.
ZAŠTO?
Jerry je umeo da motiviše ljude.
Ako je neko od kolega imao loš dan, Jerry je uvek bio tu da ga ohrabri i da mu ukaže na pozitivne strane čitave situacije.
Uočivši to, postao sam znatiželjan. Jednog dana otišao sam do Jerrya i pitao ga:
“Ne shvatam! Niko ne može biti pozitivan čitav dan. Kako ti to uspeva?”
Jerry mi je odgovorio:
“Svakoga jutra se probudim i kažem sam sebi, danas imam dva izbora:
Loše ili dobro raspoloženje.
Uvek izaberem dobro raspoloženje.
Svaki put kada se dogodi nešto loše mogu izabrati da budem žrtva ili da učim iz toga. Ja uvek odaberem učenje. Kada neko dođe i počne da mi se žali, mogu da prihvatim njegovu žalbu ili mogu da istaknem pozitivnu stranu života. Uvek izaberem pozitivnu stranu života.”
“Ali to nije uvek tako lako.” rekao sam mu.
“Da, lako je, rekao je Jerry, sve u životu se vrti oko izbora.“
Kad rešavaš raznorazne gluposti sve je to pitanje izbora.
“Biraš kako ćeš reagovati na situacije”.
“Biraš kako će drugi uticati na tvoje raspoloženje”.
“Biraš dobro ili loše raspoloženje”.
“Tvoj izbor je kako ćeš proživeti svoj život.”
Par godina kasnije, čuo sam da je Jerry slučajno učinio nešto što u njegovom poslu nikako nije dozvoljeno činiti. Ostavio je otvorena zadnja vrata restorana. U restoran su upala tri naoružana muškarca. Dok je pokušavao da otvori sef, tresući se od straha, nikako nije uspevao da pogodi pravu kombinaciju.
Jedan od pljačkaša se uspaničio i pucao je u Jerryja. Srećom, Jerryja su brzo pronašli i prevežen je u bolnicu.
Posle duge i teške operacije i intenzivne nege, Jerry se oporavio. Video sam ga šest meseci posle ranjavanja. Kada sam ga pitao kako je, odgovorio je:
“Da sam bolje ne bi valjalo. Hoćeš li da vidiš ožiljke?”
Odbio sam, ali sam ga pitao o čemu je razmišljao za vreme pljačke.
“Prvo što mi je proletelo kroz glavu bilo je da sam trebao da zaključam zadnja vrata. Kada su me pogodili, dok sam ležao na podu, setio sam se da imam dva izbora, da živim ili da umrem. Odlučio sam da živim.”
“Zar te nije bilo strah” upitao sam ga?
Nastavio je: “Bolničari su bili odlični. Stalno su mi govorili da će sve biti u redu. Ali kada su me uneli u kola i kad sam im video izraze na licima, uplašio sam se. Čitao sam im u očima: “On je mrtav.” Znao sam da je vreme za akciju”
“Šta su oni uradili?” pitao sam
“Vidiš, tamo je bila jedna krupna medicinska sestra koja me stalno nešto pitala kako bih ostao pri svesti. Pitala me da li sam na nešto alergičan.”
“Da, na metke. Bio je moj odgovor.“
Dok su se smejali rekao sam im: “Biram život. Molim vas, tretirajte me kao da sam živ – ne mrtav.”
Jerry je preživeo zahvaljujući dobrim doktorima, ali i zbog svog zadivljujućeg stava.
Od njega sam naučio da svakog dana imaš izbor:
Uživati u životu ili ga mrzeti.
Jedina stvar koja je samo tvoja – koju niko osim tebe ne može kontrolisati – je tvoj stav.
I ako vodiš računa o tome, sve u životu postaje lakše.
Sada ti imaš dva izbora:
1. Da izbrišeš ovu poruku
2. Da je pošalješ nekome do koga ti je stalo
Nadam se da ćeš izabrati ovo drugo.
Ja jesam.
__________________________________________________
KRAJ CIRKULARNOG PISMA
__________________________________________________
Da nije cirkularno pismo, mogao bi biti jedan od 365 lepih tekstova.
Ovako, ostaje kao komentar na celu situaciju “365LD vs Vreme”
@krdr, istina, sve je izmaklo kontroli. blogerska, forumaška, internet javnost u celini je (ne)očekivano podigla jedan beningni i dobronameran (neka bude i beskoristan, ali svakako nije zlonameran) projekat na nivo koji nismo mogli ni da pretpostavimo u proceni mogućih kriznih situacija.
Verovali smo da krizna situacija može da nastane samo ako ponestane tekstova i projekat se ugasi, sam od sebe, jer ljudi ne pronalaze ništa vredno lepog pomena o životu u Srbiji. U jednom trentuku bi izgledalo da je 365 malo, a u sledećem da je užasno puno dana koje jednostavno nećemo popuniti.
Međutim, sva ova prašina, vatra i strasti govore o tome da smo jako svesni gde i kako živimo, i da smo strašno izranjavljeni, svi, bez ikakve podele i razlike. Razlikujemo se po načinima na koje se borimo.
365 je bio projekat koji niko nije primećivao osim jedne grupice ljudi, fakat, a onda je jedan tekst otvorio ne samo problem, već otkrio ono što imamo – duboku i zagađenu ranu ovog društva.
Ovo nije klasna podela, kako je pogrešno i otežavajući nam, nazvao Varagić. Jer, sama činjenica da se sve odvija na internetu je već deo iste platforme koju delimo.
Nije ni rat, kako je opet to zloslutno nazvano, ali bi trebalo da postane dijalog. Ne sukob. Međutim, internet svima dozvoljava teške reči, mi smo kao nacija navikli da koristimo teške reči i da čak i onda kada imamo argumente, ne napadamo tuđe argumente i mišljenje, nego osobu. Tako nigde nećemo stići.
Žao mi je što su napadnuti autori, osećam užasnu odgovornost zbog toga, da tog odeljka u tekstu nije bilo, na osnovu čega sam stekla utisak da je nešto ogromno lično iza teksta u Vremenu, ostatak kritičkog mišljenja tog teksta bi bilo samo jedno od mogućih i dobrodošlih tumačenja, na osnovu kojeg bismo mogli da damo neki bolji ili vidljiviji ili praktičniji kurs projektu, kako u buduće ne bi bio pogrešno percepiran.
Ovako. Ne znam. Iskreno, boli me ta, kako mi se čini, zlonamerna ad hominem, generalizacija.
Vreme je za dijalog građanskog društva. Ne za rat.
@Sasa, hvala, znam tu priču, pričala sam je sinu 🙂
Шта оћеш бре ти?
Piše na #365 [Lepo. No69]: “Optimistična i strpljiva /tačno/ Voli ljude i pse. Non-stop po kući gasi muziku i TV /bokte ta sam!/, kao da radi u školi. Cveće joj ne uspeva /isto!/, kao ni krempite /i ovo isto!/. Ima poroke, mane i nešto vrlina /a isto 4x/. Na Tweetupima joj govore vi /ta sam, do skoro bila, što te VIkala/.
Danima pratim, u sebi gunđam i govorim da se suzdržim sa komentarima oko cele ove priče 365 vs Vreme – ne mogu više. Ma neću! Da, jesam “još jedna od o nih što ima mišljenje na netu”.
Kao jedan od autora na 365 lepih dana, naprosto moram ili ću izgoreti, reći da: ne slažem se uvek Mooshema sa tobom, u tvojim razmišljanjima i tekstovima ali sam čitajući te, puno naučila od tebe, puno naučila o sebi, ali da te podržavam u tvojim aktivnostima i onda kada se ne slažem(o) jer mi je dosta onih što samo puno pričaju i kritikuju, vide crno/belo.
Hajde da radimo ono što znamo, ono u čemu smo dobri, da napravimo bar prvi korak svi mi, za nas sve, onako kako znamo, možemo. Čitajući tekstove na 365 imam lep dan, osmeh, emociju, dan da mogu, jer svi mi ostavljamo uvek nešto iza sebe onima koji tek dolaze ili su već na tom putu.
I evo opet mi zzzzzzzzzzzuji….
@Jasna, dobra vest je da u blogosferi možemo da se ne slažemo, ali i da dalje imamo dijalog.
Personalnim diskvalifikacijama se bave samo padobranci i “civili”. 😉
He… ni trol nije što je nekad bio… sad se troluje preko novina 🙂
Svidja mi se naslov “Ono je krofna, tamo gde vi vidite rupu”. Sjajno! Kada bi svi tako gledali na svet bilo bi sjajno. Puno vas pozdravljam!
Svaka cast na odgovoru.
I na odlicnoj ideji, koju realizuju upravo oni koji najvise vide sta sve u ovoj zemlji ne valja,a ipak je vole, zele da svima u njoj bude bolje i nesto po tom pitanju i rade.
Stanje u zemlji najbolje odslikavaju mediji,koji se najcesce (cast izuzecuma)zestoko trude da od loseg naprave gore, a sve lepo zanemare ili unize.
Puna podrska ovom projektu
Pingback: Tonus hleb i reketaši, u 19 tačaka | MOOSHEMA