Say hello to a fellow runner, it’s not going to kill you.
Da li mi, koji trčimo, možemo da počnemo da se ponašamo normalno i da se pozdravljamo kada trčimo u susret, iako se ne poznajemo?
Planinari to rade, Slovenci to rade 🙂
Digneš (levu) ruku u prolazu, ili klimneš glavom? Osmehneš se?
Zar ne bi trkački svet i život od toga bili lepši?
Ne delimo li mi, trkači, nešto zajedničko: ljubav prema trčanju, ljubav prema prirodi, ljubav prema aktivnom životu?
Nismo li svi mi koji trčimo, generalno, deo jedne ogromne, globalne, divne zajednice trkača? Ne tvrdimo li mi da smo zbog toga nekako posebni?
Nije valjda da je svaki trening takva ozbiljnost i naučni rad pa da bi jedan mah rukom, osmeh ili klimanje glavom uništili trud, vreme ili tempo i čitav taj umišljeni doktorat, ili univerzum?
Ispravite me ako grešim. Ja sam trkač od juče, ali, eno, trčala sam u Sloveniji, pravila se Novosađanka i nikome se nisam javljala kako sam i naučila na novosadskom keju, a onda se sramotila sa okasnelim osmehom ili pozdravom, jer je to tamo toliko n o r m a l n o. Tamo ti u prolazu kažu Živio!, ma koliko da su zadihani!
Trčala sam u Tunisu, tamo nas je bilo raznih, odakle god da su bili ti jutarnji trkači na obali, javljali su se u prolazu i svako je imao dovoljno daha i vremena da to uradi.
Kada smo mi patentirali tu uobraženost i učinili je normalnim ponašanjem na stazi?
Dakle, normalno je za Slovence, normalno je za planinare, normalno je za turiste iz celog sveta koji letuju u Tunisu, normalno je i u teretani, što me sve navodi na blesavu pomisao da je to normalno u celom svetu, a za trkače iz Srbije je da se prave blesavi, i baš gledaju u puslmetar kad se mimoilaze sa drugim trkačem, ili baš brišu znoj sa čela da ne moraju da sretnu pogled drugog trkača.
Ja bih da mi promenimo tu praksu.
Znate šta. Ja ću da počnem da se javljam. Neko mora da počne. Pa da vas vidim da li možete da mi se ne javite.
Od sada u akciji, Pozdravi trkača u prolazu.
Je l’ ima još neko da mu to smeta i želeo bi da se to promeni?
EDIT: Najviše mi sad ovde koristi da čujem one koji se ne slažu sa tim. Da bolje razumem i sebe i, uopšte, druge ljude koji trče. Možda grešim, možda moj amaterizam mene nagoni da predlažem nešto ovako… amaterski?
21 Comments
i ja sam pisao o tome, ali ne mogu da nađem 🙂
super stvar mi se desila kada je jedan momak pronašao kasnije na fejsbuku i postali smo drugari.. on se oduševio kada sam ga pozdravio i posle rekao da je to toliko ostavilo utisak na njega da se morao javiti.
nije to uobraženost, samo još uvek smo ubeđeni da je trčanje nešto što je blam, teško, nešto zbog čega nas drugi gledaju… pa onda bolje da ćutimo i gledamo svoja posla…. tako nekako, čudna energija dok se trči, nekako teška…
Tacno tako! Mada nije tako samo u Srbiji, evo ja u zivim u Francuskoj, trcim svaki drugi dan ( u isto vreme ), vidjam uvek iste ljude i niko me nikada nije otpozdravio, pa sam prestala i ja da se javljam. A glupo je skroz, vidjamo se vec godinama, ali se ne javljamo. Ja uvek otpozdravim rukom kad mi neko napravi mesto ili kad me propusti, ali nikada ne dobijem povratni refleks, cak ni osmeh. Vremenom sam naucila da se nosim sa tim. A da napomenem da zivim u malom gradu, znaci te iste ljude ponekad vidim i na ulici. Tako da draga Tanja, ja Vas iskreno podrzavam, samo napred i nadam se da cete proci bolje nego ja :-). Srdacan trkacki pozdrav vam salje jedna Jelena.
@Jelena, baš u Parizu sam gledala trkače na ulici i po parkovima i javljaju se jedni drugima laganim mahom ruke.Poznaju se?
Možda ja uobražavam da je to normalno i uobičajeno, jer meni nedostaje i ne deluje mi prirodno 🙂
Vrlo je moguce da su ljudi u vecim gradovima vise otvoreni, ja sam u manjem gradu na jugu Francuske. Meni je u pocetku bilo vrlo neprijatno jer sam imala osecaj da uznemiravam ljude kad im se osmehnem ili im se ‘ne daj boze’ javim, uvek sam za povrat dobila mrki pogled ispod obrva i ono kako vi to savrseno kazete ‘ makni mi se sa zamisljnene linije’. Neverovatno, ali istinito. Moj suprug je biciklista i on mi kaze da se biciklisti izmedju sebe redovno pozdravljaju bilo gde i bilo kada, to je jednostavno jedna sportska kultura i postovanje. Eto, kad mogu biciklisti sto ne bismo mogli i mi trkaci. Ne znam zasto postoji ta barijera izmedju nas trkaca, a svi delimo strast prema tako divnom hobiju :-). Podstakao me je vas tekst, razmisljam da pocnem od sutra opet da se javljam ( reci ce sigurno evo je opet ova ), bas cu vam preneti utiske :-). Pozdrav
Pa, kako to, Veroljube? Da je energija teška i čudna?
Kad ja trčim i vidim dva fit mlada momka, ja ih poštujem. Kad vidim mladu devojku koja je tek počela da trči, ja je podržavam. Kad ugledam fit ženu koja trči, ja joj se divim. Nekako, imam odnos prema tim nepoznatim ljudima koje srećem. Meni je sva ta energija nekako divna. ja imam svest o tome da delimo nešto zajedničko, mi koji trčimo na toj stazi, pa makar iskustvo obuvanja patika i izlaska na stazu da bismo trčali.
Skoro sve trkače koji trče na keju u Novom Sadu, ZNAM. Ne poznajem ih, ali im likove znam. Sreli smo se više puta. Sigurno i oni mene znaju. I onda protrčimo jedni pored drugih i pravimo se blesavi? najviše što sam čula na stazi od trkača, bilo je jedno ljutito, Pomeri se!, jer sam trčala u paru i nisam se na vreme sklonila sa njegove zamišljene linije. Pa se mislim, imaš vremena da me vaspitavaš na stazi, a nemaš vremena da mahneš u prolazu?
Ima jedan stariji trkač, on je jedina osoba na keju koja se javlja, jedan široki osmeh i podizanje ruke. Mene to uvek ispuni prijatnošću. Možda i zato što je tako retko 🙂
Kako to (evo ja sad dosadna s tom Slovenijom, ali stvarno) kako to da su Slovenci to nekako naučili i usvojili?
Jedino mi je zasmetalo,”…Slovenci to rade …”, svi ostali razlozi stoje, ali da se javljam nekome zato sto to rade Slovenci…no comment. 😉
Draga moja, zao mi je ..okasnila si.
Ja se vec javljam svim trkacima na stazi, a Bogami i setacima kada prolazim pored njih…
Ko ne veruje, izvoli, svakog neparnog datuma /svako drugi dan/, na savskom nasipu od bloka 45 do bloka 70a, i nazad… oko sedam sati…… U pocetku su me gledali malo cudno, ali sada vec uglavnom svi otpozdrave…..
U svakom slucaju, divno je sto si pokrenula ovo pitanje…
Nekad su jedine minute kad si potpuno sam sa svojim mislima i u nekoj vrsti zena samo tada kada trčiš. I nema to nikakve veze sa uobraženošću već jednostavno želim samo osjećati stazu ispod sebe i nebo iznad mene. Ne treba mi tada ničija pozornost, pozdrav – ništa. Ne želim jednostavno da me itko prekida u toj “meditaciji”. To ne znači da sam nedruštvena, baš suprotno. Ali to što trčimo jedni pored drugih ne znači da se moramo i pozdravljati. Ne želim tu “obavezu”. Tako bi mogla i sve ljude na cesti da pozdravljam – pa za Boga miloga hodamo jedni pored drugih. To pozdravljanje bi trebalo biti stvar izbora- tko hoće da se pozdravlja ok, a tko neće – pa ne treba da ga se gleda poprijeko 🙂
@Marija, kapiram. Možda ja nisam u zenu kad trčim. Jesam u svojim misilma, ali sam u zenu tek posle trčanja 🙂
Naravno, ako bi ti to bila obaveza, svakako da ti ona ne treba.
Meni je zanimljivo to na primer, kako je došlo do toga da se bicilisti celog sveta javljaju? Njima tek nije zgodno, oni se izlažu izvesnom riziku dok voze, ali se ipak jave jedni drugima (ne biciklisti koji se voze na posao ili na kafu, već sportski biciklizam, što odmah pravi razliku između javljanja na stazi i javljanja celom svetu pored kojeg prolaziš).
Za planirane znam zašto se javljaju: to je način da se pogledaju i zapamte na stazi, u slučaju da se neko od njih izgubi, da se može reći gde je poslednji put viđen i u kom pravcu je išao. Ali, biciklisti nisu u toj frci.
Međutim, čim postoje ljudi koji ne žele tu “obavezu” kao što kažeš, mene intersuje sada ovo:
Da li bi tebi jako smetalo da ti ja mahnem u prozlazu na stazi? Da li bi to osetila kao napad na tvoje trenutke kada si sama sa sobom? Kao agresiju? Kao neželjeni događaj?
Iskreno me zanima, prosto da ocenim.
@Fake. to je trebalo da bude smešno 🙂 Planinari, pa Slovenci 🙂 da sam to doživela u Mađarskoj, rekla bih Planinari i Mađari, pa bi se još i rimovalo. Never mind.
@Lepi Zoki, baš mi je drago da čujem da kasnim. Znači, na početku je čudno? Možda na početku misle da si ludak?
Ne mogu da BG zbog toga, ali verujem ti na reč. :-)))
Ma to je moja projekcija u ljude koje počinju da trče. 🙂
Drugačije je kada trčiš duže i kada uđeš u taj mood da je trčanje divota. Jer onda si već samopouzdan/a, onda si otovren/a, onda bi na sva zvona rekao da trčiš (i to i radiš), da se dešava nešto divno u tvom organizmu… a tada bi i da se javljaš drugima.
Ja sam procitala taj Veroljubov tekst jos pre nego sto sam pocela da trcim i zvucalo mi je nesto kao trkacko lepo vaspitanje, tako da sam od samog pocetka pozdravljala i bogami uglavnom dobijala uzvratni pozdrav, makar i samo iznenadjeni pogled i klimoglav☺. Na dunavskom keju gde najcesce trcim sad vec pozdravljam i setace koje redovno vidjam i oni takodje srdacno otpozdrave. Lep je to osecaj. Probaj obavezno.
@Katarina, trkačko lepo vaspitanje! Tako i ja to nešto mislim.
@Tijana, i planinari ovde se javljaju, svi, od reda. Pisala sam negde u komentarima, to ima svoje razloge u činjenici da je važno pogledati se u oči i pozdraviti, jer ako se neko izgubi, da se može utvrditi ko ga je poslednji video, gde i u kom pravcu je planinar išao.
Moguće da si sasvim u pravu. Rekreativci su malo opušteniji na stazi od profesionalaca. I ja primećujem razliku, iako nemam kontakt. Ti u profesionalcu vidiš jedan strahovit fokus na ono što radi, njemu sigurno nije do mahanja. Ali, mi, koji trčimo lagano i uživamo, mi imamo vremena da se pogledamo u oči i osmehnemo. Bar ja tako fantaziram 🙂
Ja se uvek javim svima ili makar podignem glavu ka svakom trkaču ili trkačici koji me mimoiđe u nadi da ću dobiti osmeh. Uglavnom se to desi, nekada se i ne desi. Moj utisak je da se više javljaju rekreativci, a profesionalci ili oni koji jure vreme, njima je valjda trening toliko mučenje da im je sve sem brojanja udaha distrakcija. Uglavnom, osmeh znači neopisivo mnogo, i uvek se trudim da dam podršku, pogotovu početnicima. Mislim da sam vašoj grupi na fun runu u Beogradu posebno aplaudirala 🙂 dok sam trčala sa našim početnicima, sa sve krilima na leđima.
Trčanje je ono što u njega unesemo, nekada moramo da damo više nego što nam se vraća, ali zajednica se gradi, neće nam se desiti preko noći.
Što se planinara tiče, oduševila sam se u BiH kada se ama baš svako koga sam mimoišla javio sa Dobardan ili Zdravo. Lepa i korisna praksa!
Mislim da iz ovoga mora da izađe još jedan lep tekstić na trcanje.rs 🙂
Draga Mooshema, naravno da mi ne bi smetalo kimnuti glavom, mahnuti, namignuti, nasmijati se… Ma nije problem ni pozdraviti. Jednostavno netko voli trčati sam sa sobom. Ne moramo svi biti dio zajednice i morati raditi što i drugi. Primjer: prijateljica je počela raditi u novoj firmi. Oduvijek jede zdrav, pazi na prehranu. Prvi radni dan dođe do nje novi kolega i kaže joj: “Daj 20 kuna za ručak.” Ona u čudu: kakav ručak??? Pa mi svi dajemo svaki dan novce za ručak i netko od nas ode ili u pekarnicu ili u neki bliži restorančić i donese za sve – reče njen novi kolega. Oprosti, ali ja to ne jedem. Oduvijek si nosim ručak od doma – odgovori ponosno i nadobudno moja Ana. Od tog trena, cijeli kat na kojem radi bruji kako je ona dignutog nosa, kako ne jede što i “obični” narod već izmišlja toplu vodu. Prošlo je već 2 mjeseca i kao u nekom glupavom američkom teen filmu, svi su protiv “drukčije” pridošlice. A sve su odreda odrasli ljudi. Smiješno. J… mi se tko što jede, kako trči ili leži zavaljen ispred tv-a. Osobno bi najviše voljela da smo svi “prosvijetljeni” ali nismo. I svi su donijeli sud o njoj samo zato što ne prati pravila te male sjeb… zajednice. Ne trebamo ljude krivo gledati ako ne žele raditi ono što mi mislimo da trebaju. Naravno da imam i ja mali milion pravila koje težim “nametnuti” drugima, jer su moja i zato najbolja i najpametnija na svijetu pa su svi ostali drugi šašavi jer ne misle kao JA 🙂 Trčimo i pustimo druge da trče, pozdravljaju, mašu, upoznaju se, mrgode se dok trče, zeniraju ili što već tko hoće. Bitno je da se trči (a ja nakon svakog trčanja umirem od smijeha i ne mogu si pomoći, već pri kraju kezim ¨se kao kakav luđak i vidim da me već gledaju čudno – a meni lijepo. I živjelo trčanje i sve ono što nas veseli…) I razumijem i pozdravljam želju da se ljudi pozdravljaju jedni s drugima – ali eto meni se to ne da dok trčim. Šta ćeš – sto ljudi, sto ćudi 🙂
@marija, I feel ya! 😉 ovako kad čitam, skoro da se ja sa svojom potrebom da se javim, osećam kao ta tvoja drugarica — drugačija sam. svi bi da ćute i kuliraju, a ja bih nešto kao da pravim trkačku zajednicu 🙂
Ne, ozbiljno, kapram. Nismo isti. Ali, mislim da biciklisti javljanje prihvataju kao deo sporta, jedni od drugih nauče, a neko je počeo. Kakogod, sinoć sam testirala ovu svoju zamisao. Obično trčim ujutru, na stazi koja je predviđena za trčanje, pored nje je široka staza za šetnju (omiljeno šetalište Novosađana), a na drugom kraju, staza za bicikliste. E, sad, ujutru, kada ja trčim, nema šetača, ima malo trkača, i još manje biciklista. ta situacija se potpuno razlikuje od večernjeg trčanja, jer uveče ima šetača čak i na stazi za trčanje, jeziva je gužva.
Elem, ujutru mislim da bi ovo radilo, ima nas malo i samo smo mi na stazi.
Sinoć, pak, uvidela sam da je ovo skoro nemoguća misija. Bilo je puno trkača koji su ozbiljno treninirali intervale, tempo i njima mi nije palo na pamet da se javljam, jer bih ih omela, skroz. Bilo je joggera, ne volim tu reč, dakle trkača koji su lagano istrčavali distance, kao ja, i njima bih mahnula ili se nasmešila s klimom glave. Zanimljivo je da su skoro svi bili iznenađeni, ali, neki koji nisu uspeli da se jave, u drugom krugu kad smo se sreli, otvoreno su mi se odjavili. Bilo je onih koji su se za trenutak okrenuli da vide šta je sa mnom :-)) tj. verovatno, da vide da li se znamo, i onih koji su me skroz ignorisali. Bila je jedna velika grupa, za koju mislim da pripadaju klubu ARK Fruška Gora i vođa grupe mi se prvi, glasno javio, kao da je čitao ovaj tekst 🙂 U svakom slučaju, zanimljivo.
Testiraću to i ujutru. I tako dok me ne proglase najvećom budalom na celom spratu :-)))
Uh tek sad vidim koliko sam toga napisala 🙂
@Marija, i sada moje pitanje: kako bi se ti osećala da ja počnem da ti se javljam?
A, što se tiče tvoje drugarice, vremenom će ljudi ukapirati i početi da se interesuju. Zdrava, ili posebna ishrana, ako nije medicinski indikovana pa ljudi odmah pokažu razumevanje (i sažaljenje), uznemirava okolinu, ne samo na nekom tamo spratu u nekoj tamo firmi, koja ima neke svoje male običaje koji su uzdrmani, već je to tako svuda, u gostima, na putu, sa gostima u svojoj kući… Uznemirava ih, jer ih zapravo opominje da njihove navike nisu dobre, i teško je probiti taj zid. Teško je i gojaznim ljudima na dijeti, kada su prinuđeni biti u grupi gde se jede. Mi smo civilizacija koja je strahovito zavisna od hrane, to je deo naše socijalizacije. Sve što je drugačije, pravi poremećaj grupe i grupa se zatvara da ne bi bila ugrožena.
Meni je tako bilo i u šiiroj porodici. Kad odem na ručak kod mojih, pa ne jedem ovo ili ono, pa se mama uvredi. Svekrva nikad nije prestala da se nervira, idem joj na živce. A moji su se vremenom navikli, pa bi bilo pitanja, ako jedem normalno — oooooo, otkud sad to? jesi li već odustala od te tvoje zdrave hrane?
Ali vremenom, ako bude imala prilike sa nekim da razgovara o zdravoj hrani, ili ako donese zdrave kolačiće koje je sama pravila, i počasti sprat, zid će biti srušen.
Inače, zdrava ishrana i rekreacija, jako su zarazni. Samo je potrebno da padne imunitet zadrtim taocima loših navika.
navijam za tvoju Anu! :-)) Neka izdrži. uskoro će tražiti savete od nje 🙂
Juce smo se pozdravili na keju… 🙂
@Dejane! Drago mi jeeeee! Samo ne znam koji si, jer mi je uspelo da izvučem nekoliko muških pozdrava :-)))
Nasmijala sam se od srca zamišljajući “likove” kako se okreću za tobom nakon što ih pozdraviš 🙂
Hvala za pozitivu o mojoj Ani. I ja vjerujem da će se netko odvažiti probati predivne stvari koje radi s užitkom. I evo šaljem ti veliki razdragani i glasni pozdrav: Bok :))))))))))