Dragi blogo, blože, bložiću,
Vratila sam se s mora. Donosim ti slane i vrele sunčane pozdrave, sa nivoom zračenja 100% i zakašnjenjem. Jesam, bućnula sam se u pretoplo Crveno more za sve u studiju i režiji i koji me znaju, a bućnula sam i knjigu koju sam posudila od drugarice, POTOPILA SAM RIIIIM, šmimater!. Knjiga se zove Beseda o padu Rima, taj slučaj, komedijant, hteo je besedu o padu Rima u plićak. Uostalom, zašto ideš da brčkaš noge u moru s knjigom u ruci, sama si kriva.
Dakle, khm. Tamo, gde mi je dva puta do sada prijala klima na svaki način, odakle sam dolazila toliko odmorna i resetovana da sam i šifre zaboravljala, gde sam uvek trčala, plivala, šetala, jutrom sunce pozdravljala i uključivala se u sve joge, strečinge i kavarobike ovoga sveta u ponudi histričnih hotelskih amtarskih animatora na plaži, ovoga puta me je smorilo i dotuklo, na svaki način.
[dropcap2]1.[/dropcap2] umesto da trčim (hej, izabrali smo hotel sa 16 km dugom predivnom stazom uz more!), nisam uspela da dođem do zrna energije prva 3 dana. toliko mi je trebalo da se adaptiram na Afriku i prestanem da se vučem i zevam.
[dropcap2]2.[/dropcap2] kada sam se dočepala energije, ujutru je bio prejak vetar, kasno popodne je bilo bez vetra ali još uvek prejako sunce da bih trčala, bilo mi je muka od toga, do povraćanja. bogu dušu, da se izrazim na jeziku moje mame. trčati, međutim, iza zalaska sunca značilo je ući u potpuni mrak, predati se komarcima i u sebi se moliti da te neko ne presretne u mrakači. od čega verovatno ne bi bilo ništa, ali, hej, ti nikako da zaboraviš šta se desilo u Susu na plaži.
[dropcap2]3.[/dropcap2] taman kada sam odlučila da plivam u bazenu, u čemu sam inače veoma loša, dobila sam ozbiljnu i odvratnu alergiju na sunce koju sam zakačila u pažljivom sklanjanju od sunca, te je dolazilo u obzir da plivam samo pre 6 ujutru, ili samo nakon 6 popodne, što je bilo gotovo nemoguće ostvarivo, ponajmanje zato što je tada bazen i zatvoren za kupače.
UPOZORENJE: Donja slika može izazvati gađenje kod osetljivijih osoba.
[dropcap2]4.[/dropcap2] ništa zato, idem u gym! kad sam pokušala da overim hotelski spa odeljak, tamo me je dočekao prodavac masaža i anticelulit terapija, i mala prostorija sa nekoličko spravica, sve bez klimatizacije, te sam odustala već nakon jednog bednog treninga. lokalna arapska muzika iz ozvučenja nije puno pomagala, ali dve arapkinje na treadmillu opremljene hidžabom i abajom, bile su vredne podsećanja na sve vrste ljudskih sloboda.
[dropcap2]5.[/dropcap2] moj odmor se preostalih 5 dana pretvorio u ležanje, čitanje, jedenje, spavanje i glupiranje. i u razmišljanju da li sam baš toliko kilav q kad mi svaka dlaka smeta. pokušala sam da se opustim u toj situaciji, zaboravim na svrab, vrućinu i otoke od alergije (da li ovde da pomenem valunge?) i nastojim da se srodim s činjenicom da hodam obučena kao beduinka skrivajući svaki delić tela od sunca (šake included) i da sam na moru u koje ne mogu da uđem dok je sunce jer sam alergična na njega i ne smem da uđem kad sunca nema jer je zabranjeno. i da budem vesela.
[dropcap2]6.[/dropcap2] po povratku, još uvek se uzdržavajući od češanja alergijom prekrivenog tela, priznala sam mužu da sam bila jako nesrećna prethodnih 10 dana, da mi je ovo bio najgori odmor u životu i da sam jedva čekala da dođem kući ali da sam se trudila da ne kukam i ne kvarim porodici uživanje. muž je primetio da nije primetio da sam nezadovoljna već da je primetio da sam ja zapravo jedna izrazito radosna i vrcava osoba i da sam u prethodnom životu sigurno bila Petrunjela. Ili Kolombina.
[dropcap2]7.[/dropcap2] ako je nešto bilo lepo, osim činjenice da je sin masterirao wind surfing na jutarnjem afričkom vetru, onda je to Petrunjela. iz tog poređenja sam shvatila da se svom mužu i dalje sviđam i da sam se udala za čoveka koji zna šta je komedija del arte, a to ne nađeš na svakom koraku. a, i alergija je prošla.
I tako sam Rim potopila prvog dana, a ostalih 9 dana sam progutala 3 romana, uz obilje uzdržavanja od češanja, sa puno unetih, i veoma malo iznetih kalorija, blogu moj, bložiću, o zdravom i aktivnom životu.
6 Comments
Jaooooj izvini, umrEla sam od smeha! Na broju četiri sam se glasno smejala i pokušavala da te zamislim. Neka si se ti nama vratila. Imaš 10 bambija za sve napore koje si uložila da ne gundjaš i ne mumlaš… Ja prvo startujem sa tim utovarom, onda nesretni Vasić nema pojma kome prvo da pomaže, deci ili meni . Ove godine dva od četiri deteta idu u sportski plivački kamp, a Vasić i ja sa dvojcem koji nema mnogo izbora u Grčku, desetak kilometara dalje od prvog dvojca. Iz ovog teksta sam shvatila da treba da idem sa onim što imam i da ne talasam mnogo. Ipak sam ja Mooshemin svedok.
I treba da se smeješ. I hvala ti za svih 10 bambija, to popravlja stvari :)))
Nema svako sposobnost da od jednog relativno čemernog osećanja napravi zabavan & iskren tekst.
p.s.
Da nisi već srećno udata (a i ja takođe), sad bih te zaprosila 😀
Sad kapiram da je ovo prvo letovanje odakle skoro da i nemam fotografije. Sklanjala sam se, sva utučena 🙂
Ali, činjenica da sam u prethodnom životu bila Petrunjela ili Kolombina, “ona koja među ljude donosi radost i pometnju i posle koje više ništa nije isto”, meni je najlepši kompliment koji mi je ovaj moj muž dao za 17 godina 🙂 I to znači da je letovanje – uspelo 😀
“Ali, činjenica da sam u prethodnom životu bila Petrunjela ili Kolombina, “ona koja među ljude donosi radost i pometnju i posle koje više ništa nije isto”, meni je najlepši kompliment koji mi je ovaj moj muž dao za 17 godina 🙂 I to znači da je letovanje – uspelo :D”
Bravo!!!
male stvari :))